Putuj Evropo, super smo se družili

Za sada, svi elementi potrebni za održavanje profitabilnog stanja “status quo” u BiH, u interesu tvoraca ovakve navodno državotvorne i suverene konstrukcije i njihovog tridesetogodišnjeg slavodobitnog ega tim povodom, potom  instaliranih  domaćih halapljivaca  u projektu, nekako su preživljavali. No, svaka vještačka tvorevina koja ne uvažava istorijsku i aktuelnu realnost kad-tad dotakne svoju crvenu liniju. A “mirna Bosna” bila je i mogla je i dalje biti istorijska realnost uz ništa veće probleme od onih koje imaju mnoge druge države i u Evropi i u svijetu. Uz jedan uslov: Tu crvenu liniju treba priznati, pogotovo ako je ona i prekoračena, a ne samo dotaknuta. Nema novih planova bez konstatacije propasti starog.

Dobri i loši momci

Otvoreno najavljivani državni udar Dodika, tvorci Daytona i postdejtonske realnosti, međutim, ne priznaju. Ili zato što su i oni izgubili kapacitet (da li i stvarni interes) da vuku konkretne  spašavajuće poteze za “njihovu” BiH i nas male ovdje. Ili jer vjeruju da će se Dodik posuti pepelom u zadnji čas, a oni onda u ime pomenute status-quo strategije kazati sretni kako se “sa njim ipak može”. Nekima će se čak svidjeti i njegova groteskna izjava data u društvu sa Čovićem,”ne želimo nikoga prevariti…mi smo savršeno dobri momci.” Naravno, među “lošim momcima” dosta je onih koji su  uvjereni da će on ovaj put  sa svim političko-fakinskim  potezima ići do kraja.

Sve ovo gore pobrojano manje-više poznate su vijesti koje udovoljavaju čak i nekadašnjim standardima u novinarstvu kojih više interesno nema, a prema kojima je vijest tražila i odgovore na pitanja, ko, kako, kad, gdje i zašto. Vidi se da odgovori na prva četiri pitanja u vijestima o drami koja se valja po Bosni i Hercegovini, i sa pomagačima i sa davljenicima, postoje. Nedostaje, kao uvijek u ovakvim situacijama koliko-toliko usaglašen odgovor na pitanje “Zašto?”

Mnogo je varijanti na stolu u mogućim odgovorima povodom ovog pitanja. Od naoko strateški manje važnih a jasnih, kao što je mizerna psihologije malih ljudi na značajnim mjestima što u talu jedni sa drugima, mimo svih “konstitutivnih” razlika, čuvaju sve pokradeno u minulih trideset godina. Zato im je opstanak na vlasti po svaku cijenu neupitni imperativ. Sa proizvodnjom straha i nacionalističke mržnje u baš ovakvoj BiH vjeruju da mogu opstati. A ublažavanje retorike sve trojice – posebno one Dodikove anti-NATO, najbitnije za Amerikance, uz povratak na “ljubav” između SNSD-a, SDA i HDZ pa tako i očuvanjem nacionalističke politike – poklon je i za kobajagi napadače i branitelje ovakve države.

Druga je varijanta inostrana i “geostrateška”. Amerikanci, očigledno, nisu spremni da lako priznaju poraz koncepta koji su instalirali kroz “Mirovni sporazum” ali ga nisu dovršili. Institucionalizam sa “liderima” koji su nastavljači koncepta podjele i otvaranja “nedovršenog rata”sebe radi, bio je osuđen na propast u začetku. Ipak, ko smo mi i šta smo mi danas sa našim problemima u vrijeme kada se Americi iza brda valja ogromna i lukava, “tvrda” Kina sa mega ambicijama i novim partnerima. Biden hita gdje god može da pod plaštom najjačeg smiruje gdje god može ne bi li oslobodio kapacitete za sutrašnju brutalnu utakmicu protiv Pekingom. Otud eno i interni signali kod kuće da bi mu valjalo spustiti loptu i sa Rusijom. Smirivao bi i Bliski istok, Iran, eno uzajamnih komplimenata sa Erdoganom, neuspjeli Afganistan prepušten ljutim destabilizatorima a partnerima Talibanima, i – što će mu tu još nervoza sa Bosnom. A radikalna promjena ovdje, sa uništenom supstancom pameti, znanja, kriterija i novih mladih ljudi na toj liniji, jeste Mission impossible. Malo kadrovske kozmetike i malo sankcijica pojedincima nikada nije bitno promijenilo ozbiljno teško stanje. Za ozbiljnu promjenu potrebni su ozbiljni rezovi. Amerikanci i danas “njihov” NATO će naći rješenje za njihov interes sa Rusima, i obratno. Šprdnja je da će im Dodik u tome biti važan, ili prepreka.

Rezultat je unaprijed poznat

Evropska unija poseban je problem. Svakim danom i snagom i ulogom u svijetu sve je manja. Bez Britanaca, Merkelove, zabavljena sobom, sa Makronom koji eno sad usput nagovara i Bidena da digne ruke od OHR-a i Visokog predstavnika u BiH  (njegovo suprotstavljanje širenju EU već je poznato) – dovoljan je odgovor na još jednu ružnu vijest u vezi sa našom utakmicom. Onu o grobnoj šutnji Bruxellesa povodom značajnog pismu Inzka o alarmantnoj situaciji u BiH, poslanom još 17. maja ove godine Josephu Borellu zaduženom za vanjsku politiku i sigurnost u EU. A sada se utrkuju u spašavanju svojih birokrata pričama o značaju institucija u životu građana BiH i pozivanjima rušiocima tih institucija da ih oni – spašavaju.

I šta sad? Čekati drugo poluvrijeme i kompletnu pokrenutu mašineriju sa napadačima i odbranom koji u svlačionici iza zatvorenih vrata trguju ne bi li se dogovorili o neriješenom rezultatu. U suprotnom napadačima ode obraz u istorijskoj gradnji stadiona bez terena i golova, a braniteljima u lažnim obećanjima da će zasaditi travu ispuniti želje gledalaca. Ovi, u međuvremenu sjede, šute i čekaju. Neko neuobičajeno hrabar potajno je u međuvremenu pustio preko razglasa muziku na stadionu. Pjesma je bila ona, stara a vječna, Balaševićeva:

To nisu krivci primitivci
Što su pokupili mast
Korov nikne digot stigne
Ma svaka njima čast
Krivi smo mi.

Otkud svi ti paraziti
Što su nam zagustili
Nemoj stari moj
Krivi smo mi
Što smo ih pustili

Putuj planeto
Ovde se vrag priziva
Nama je lepo
Slika jedna neopisiva

Eto, tako nekako. U ovom trenutku čeka se drugo poluvrijeme. Sve sluti na dogovoreno neriješeno i koktel za pozvane nakon toga. Uz novo obećanje, kao nakon Daytona, da će se igrati i nova utakmica, jednom. Kladionice ipak sve lošije prolaze jer je rezultat sada unaprijed poznat, a za tu novu utakmicu uz ovu neriješenu, ni publike više neće biti. Otišla.

Što bi kazao Đole, krivi smo mi koji smo ćutali…

Interview.ba