Prvomajske suze blagajnice Konzuma

Izdvajamo

• Ne plačite – tješimo je – niste vi krivi za Agrokor. Srce se i nama stislo. I stid što smo pokazali neuviđajnost. Odjednom kao da nikome od nas vrijeme više ne predstavlja problem. Suosjećamo s nesretnom blagajncom, žrtvom nemilosrdnog sistema, projekta u kojem smo i sami suučesnici. Mi, koji smo još na birališnom mjestu odredili njenu i sudbinu njenih kolegica. Koji smo šutke gledali kako nas kradu i bogate se. Kako zatvaraju, radi većeg profita, naša radna mjesta i ukrcavaju nas u autobuse bez povratne karte.

Povezani članci

• Potvrda državnog ubojstva
• Nadbiskup Stepinac, poglavnik Pavelić i rektor Pašić jedinstveni u ideji podjela
• Direktni prijenos HDZ-ove propasti
• Prijevremeni novi izbori: Erdogan iznenađuje Tursku
• REKOM: Predsednik Slovenije se izvinio „izbrisanima“
• PREZNAČAJNA PROMOCIJA, BEOGRADSKA

foto: net.hr

Proteklih smo se mjeseci naslušali svakojakih priča vezanih za aferu Agrokokor.  Palamudilo se  o „prinudnoj upravi“, zakonu  „važnom za opstojnost Hrvatske“ , sapunici u saborskom povjerenstvu, b(l)ogovima iz Londona…

Spominjale se vrtoglave cifre  koje su, uglavnom, završile u džepovima povjerenika, savjetnika, konsultanata, fondova i banaka. Mnoga  je svjetska šuša namirisala novac pa se u trenu povezala, organizirala i omastila brk.

Samohvali o tobožnjim uspjesima u nagodbama i dogovorima nikad kraja.

Na zemlji, međutim, situacija nije tako bajkovita.

Uđemo jučer u jedan istarski Konzum, jednu od radnji iz agrokorove obitelji. Kupaca kao i obično u ovo doba, pred produženi vikend, pun dućan. Te bi redove, nekada, vješte Konzumove zaposlenice na kasi pojele za doručak.

A sada gužva. Otvorene dvije kase. Na jednoj se neki zaglavio, reklamirajući račun. Nakon pet-šest minuta red se već zakrivio prema policama s kruhom, a onaj i dalje čeka da mu blagajnica ispravi račun. Mijenjamo kasu. Ja, gotovo uvijek, stanem u krivi red. Ali sada „naša“ blagajnica odlazi s kase pomoći kolegici. Totalna blokada. I sam postajem frustiran. Kao i većina surednjaka.

U ovakvim situacijama znao bih i protestirati. Kao da mi tih petnaestak minuta život znače. Gledamo se i vrtimo glavama. Blagajnica se vraća.

Zašto ne otvorite još neku kasu? – pitaju je.

Nema tko, nitko neće raditi za ovu bijednu plaću  – otvorismo ladicu tuge, bijesa, razočaranja i bespomoćnosti.

Dođu ljudi na razgovor, ali kada čuju za koliko će raditit i da se radi na neizvjesno samo se okrenu. A mi dvije ne stignemo sve podmiriti. Kolegica je k tome i nova. Pa se mušterije na nama istresaju. I zaplače.

Ne plačite – tješimo je – niste vi krivi za Agrokor. Srce se i nama stislo. I stid što smo pokazali neuviđajnost. Odjednom kao da nikome od nas vrijeme više ne predstavlja problem. Suosjećamo s nesretnom blagajncom, žrtvom nemilosrdnog sistema, projekta u kojem smo i sami suučesnici.

Mi, koji smo još na birališnom mjestu odredili njenu i sudbinu njenih kolegica. Koji smo šutke gledali kako nas kradu i bogate se. Kako zatvaraju, radi većeg profita, naša radna mjesta i ukrcavaju nas u autobuse bez povratne karte.

A mi se našli istresati na blagajnicu Konzuma, s mjesečnom plaćom kojom jedva pokrije hranu, struju i prijevoz.

U redu, s prepunim kolicima kobasica, vratine, povrća, boca vina i gajbi piva da proslavimo još jedan Prvi maj.

Praznik rada, na koji naša blagajnica radi dok ne padne noć.