Prvoborac destrukcije
Povezani članci
Ne, Milan Bandić neće postati ‘gradonačelnik Hrvatske’, ali već činjenica da mu je pružena prilika da postane premijer u sjeni koji vodi kadrovsku politiku Andreja Plenkovića govori o krahu politike, ovdje i šire u Evropi
Pazite ovo, postoji realna mogućnost da SDP uskoro dođe na vlast bez obzira na sadašnji kotrljajući rasap u toj stranci, čak taj rasap direktno govori tome u prilog. Netko će to proglasiti ludošću ravnoj onoj koja nastaje konzumacijom nekih nejestivih gljiva, ali ne, ovdje samo prepisujemo ono do čega su došli bolje upućeni novinski insajderi. A po njima slijede nova osipanja SDP-ovaca i njihovo ulijevanje u Bandićev slivnik otpadnih saborskih zastupnika, pri čemu se spominje i ovakva mogućnost. Ministar financija Zdravko Marić morat će, poslije svih eskiviranja, napustiti Plenkovićevu vladu, a onda je lako moguće da njegovo mjesto zauzme, nakon što pređe u Bandićev tabor, nekadašnji SDP-ov ministar financija Boris Lalovac, za kojeg se vjeruje da je jedini dorastao tehnokratski potkovanom Mariću. Ovo posljednje vjerojatno zbilja stoji, sjetimo se da je Lalovac vješto stisnuo banke u vrijeme afere franak, zbog čega navodno nema nikakvu budućnost u bankarskom sektoru. Ali ovaj pijani ringišpil u kojem bi bivši SDP-ov ministar financija provodio sadašnji HDZ-ov budžet i sve ostalo što ide uz ovaj ministarski resor doista graniči s deliričnim stanjima koja ponekad idu uz čašicu više. Istinabog, u brojnim Bandićevim aferama ima i takvih epizoda, ali to da on postane neka vrsta premijera u sjeni koji vodi Plenkovićevu kadrovsku politiku čak je i za njegov urnebesni politički i životni opus malo previše.
Očito je da se hrvatska državna politika pozdravlja sa zadnjim ostacima zdrave pameti i jedino što može poslužiti kao kakva-takva utjeha je što to nije samo njen problem, nego puno širi. Ako recimo pogledate što se zbiva u Velikoj Britaniji nakon referenduma o Brexitu, također ćete vidjeti da Brexit nisu inicirali niti ga provode oni koji su za izlazak Britanije iz Evropske unije. Ne, to su učinili i još čine oni koji vjeruju da ta zemlja treba ostati u EU-u, na prvom mjestu bivši premijer David Cameron, koji je raspisao referendum o Brexitu uvjeren da neće proći pa će on na tome profitirati. Ali, žalibože, sve je ispalo obratno nego što je zamislio ovaj već zaboravljeni britanski konzervativac. Onda je stvar pokušala popraviti njegova nasljednica TheresaMay, ali se, naravno, našla u mišolovci iz koje nema izlaza. To je školski primjer kako se sadašnja politika odrekla toga da bude ‘umijeće mogućeg’ i upustila se u glupu avanturu kada sve postaje moguće. Žrtva toga su ne samo Cameron i May, nego i Angela Merkel kojoj je presudila politika otvorenih vrata za imigrante, pa sada njena Kršćansko-demokratska unija skreće udesno, uvjerena da se jedino tako može suprotstaviti bujanju desnih populizama i ekstremizama.
Mora se reći da u ovome ima, načelno gledano, zrnce istine, jer je srednjostrujaška desnica u Evropi otpočetka uvjeravala i davala jamstva da je glavna brana protiv desnih radikalizama. To se donekle zbilja obistinilo na primjeru austrijskog kancelara Sebastiana Kurza koji je sastavio nikada desniju vladu u Beču, ali je nedavno povukao granicu prema nacifašističkim pokretima i simbolima, što je klepnulo po repu i naše blajburške ustašonostalgičare. Pa ipak, tjeranje Merkel da sada provodi nečiju tuđu, a ne svoju politiku, jer će u suprotnom biti gurnuta ne samo na marginu nego i preko nje, nerazuman je potez. Optužbe protiv nje, koje dolaze i iz vlastitih stranačkih redova, da je previše ‘socijaldemokratizirala’ CDU i Njemačku razbijaju se o činjenicu da konzervativne i kršćanske stranke već dulje debelo dominiraju u Evropi. Dakle, u njihovim su rukama bili škare i sukno da suzbiju bujanje desnih i ksenofobnih pokreta što, čuli smo, kao, jedino one mogu. Ali te su stranke kalkulirale s tim svojim političkim instrumentarijem, više zainteresirane da privuku te pokrete nego da ih suzbiju, dok su, naprotiv, na jačanje ljevice kao u Grčkoj reagirale žestoko, što uključuje i samu Merkel, kao da je riječ o nekakvoj ekstremnoj ljevici. Iako je Siriza samo neuspješno pokušala reafirmirati socijaldemokratske vrijednosti koje su prije nekoliko desetljeća bile uobičajeni standard širom Evrope.
Danas takav standard više ne postoji, lijeve stranke zapale su u tešku krizu, ali zapale su i umjereno desne, nastupilo je vrijeme anything goes, u kojem ideološka sidra više ne postoje pa cvjetaju stranke tipa talijanskih Pet zvjezdica, a kod nas – Milan Bandić. Taj čovjek ušao je u Sabor s jednim jedinim zastupnikom, zatim stigao do desetak, a sada juriša i na više od petnaest, tako da je ta grupacija za koju nitko nije glasao treća po snazi u parlamentu. Da stvar bude karikaturalnija, sve to ovaj vođa hrvatskih prelivoda obavlja sa štaka, što ima simboličku poruku jer je jasno da je zapravo politički sustav u invalidnom stanju. To se posebno odnosi na SDP kojem Bandić preuzima zastupnike gotovo na tjednoj bazi, a isto je nedavno u zagrebačkoj Skupštini napravio i SDP-u bliskom HSS-u, ali i HDZ-u bliskom HSLS-u (u Saboru i HNS-u). Ovo posljednje je indikativno jer Bandić ne zazire da posegne, doduše rjeđe, i u bazen HDZ-ovih kadrova, što očito funkcionira kao upozorenje Plenkoviću da on nije uz njega zbog lijepih očiju, nego da za to očekuje protuusluge. Otvoreno se to odnosi na financijska potraživanja Zagreba od države, a jedva manje otvoreno na Bandićev status u brojnim sudskim ročištima.
Zagrebački gradonačelnik ovdje se pojavljuje u ulozi one–man populizma koji je premrežio Evropu, i to ne s namjerom da mijenja sadašnju politiku, nego da je uništi, sravni sa zemljom u dosadašnjem smislu borbe za opće dobro. A to će se najlakše postići tako da se politici oduzme svaki smisleni sadržaj i pretvori je se u demagoško mlaćenje prazne slame, koje ne donosi nikakve rezultate, ako se tu ne računaju oni štetni i destruktivni. I doista, kao što su Pet zvjezdica nakon što su prije nekoliko godina preuzeli upravljanje Rimom komunalno sasvim unazadili talijanski glavni grad, tako je i s Bandićem. Iako upravlja Zagrebom evo već desetljećima, s gradskim budžetom od golemih milijardu, milijardu i pol eura, nije u stanju pokupiti ni smeće koje se u međuvremenu nakupilo, nego se ono nastavlja gomilati na komunalnom čudovištu zvanom Jakuševec. Pa ipak, on se već neko vrijeme nudi za ‘gradonačelnika Hrvatske’, što mu dosad nije uspijevalo, a vjerojatno i neće, ako ništa drugo jer sadašnji ‘gradonačelnik’ Plenković, kao i prijašnji Milanović, raspolaže sa dvadesetak puta većim budžetom, a i pokušaj da se domogne predsjedničke funkcije na Pantovčaku dosad mu nije polazio za rukom.
Ali sama činjenica da je ta mogućnost otvorena ovom deklariranom titonostalgičaru koji je na nagovor deklariranih ustašonostalgičara prebrisao Titov trg u Zagrebu i koji nema podršku birača, ali je može kupiti kao na tržnici, predstavlja zagrebačkog gradonačelnika kao jednog od prvoboraca destrukcije politike kakvu smo dosad poznavali, ovdje i šire u Evropi.