Prozivka u pravi čas: Eto nam prilike za još jednu političku tuču!

Povezani članci

• Mesić: Pomaci u BiH mogući, sprečiti uticaje Zagreba i Beograda, isključiti razbijače države
• Meron: Licem u lice sa užasom Tomašice
• Most ili pontonski most, mandat, nešto treće, nešto veće…..
• Malo je vjerovatno da će bh. političari doći do konačnog dogovora
• Kennedy i mi: Samo da rata ne bude…
• Govna plivaju i danas

Stvarnost je toliko teška, komplikovana i potencijalno zapaljiva da se čini kako ova država postoji još samo u Dejtonskom sporazumu.

Piše: Gojko Berić

Performans je omiljena disciplina sarajevskog urbanog duha i već posustale građanske gerile, ali je ovaj o kojem je u ovoj kolumni riječ po svojoj “originalnosti” prevazišao sve do sada viđeno.

U glavnoj ulozi je jedna sutkinja Vrhovnog suda Federacije BiH, čijem je predsjedniku njen identitet još “nepoznat”, iako pola Sarajeva danima bruji o toj osobi. “Radnja” se događala u jednoj od kancelarija Suda, a gledaoce su činili državni činovnici zaposleni u Općini Centar, čije se prostorije nalaze prekoputa Palače pravde. Kako pišu novine, predstava bi počinjala tako što bi se dotična sutkinja, došavši u svoju kancelariju, skinula do gola, legla na sto kraj prozora, i uz kafu i jutarnje novine počela izvoditi “stilske vježbe”. Radoznali općinski činovnici ushićeno bi pohrlili na prozore i mobitelima počinjali snimati. Fotografije su pohranjivali u svoje kompjutere. Predstava je nestala s “repertoara” Palače pravde tek kad su stvar provalili mediji i fotoreporteri došli na svoje. Sutkinja više ne dolazi na posao, a istraga je u toku.

Razumije se da je ovdje pojam performansa upotrijebljen uslovno, kako bi se pomenutom događaju dala neka forma. Šta je bila namjera nesretne sutkinje i da li je bila svjesna svog golotinjskog egzibicionizma u prostoru gdje mu mjesto nije, teško da ćemo ikada saznati. Kruže razne priče o njenom mentalnom stanju. Međutim, bez obzira na rezultate “istrage”, svaka ozbiljna interpretacija ovog slučaja zapravo je tragikomična slika države i njenog pravosuđa. Država je ovdje ponizila samu sebe i to nigdje drugo nego u Palači pravde! Kako je bilo moguće da takva osoba obavlja tako značajnu dužnost? Kakav je to mentalni sklop državnih činovnika iz susjedne državne institucije, koji ostavljaju posao i hrle na prozore kako bi snimali “jutarnju predstavu” u Palači pravde? Na simboličnoj ravni, ovaj slučaj, nema sumnje, predstavlja sliku naše do kože ogoljene stvarnosti, on je metafora moralne i institucionalne erozije društva.

Gotovo osamnaest godina nakon završetka rata stvarnost je toliko teška, komplikovana i potencijalno zapaljiva da se čini kako ova država postoji još samo u Dejtonskom sporazumu. A zahvaljujući upravo tom sporazumu, njegova tvorevina pod imenom Bosna i Hercegovina osporavana je i ismijavana na mnogo načina. Najčešće iz dobrih namjera i bijesa, što se njena dvoentitetska, a praktično etnička podjela želi zakovati za sva vremena. Potrošene su mnoge diplomatske inicijative, napisane mnoge knjige i bezbrojni novinski tekstovi, održano na stotine tribina i okruglih stolova, na kojima su učestvovale umne glave iz zemlje i svijeta, svako je rekao što je imao da kaže, a rezultat svega je ravan nuli. U Sarajevu trenutno stoluje sedmi po redu visoki predstavnik međunarodne zajednice, a da više nikome nije jasno šta je njegova uloga, osim da bude posmatrač strogo kontrolisane loše beskonačnosti. Niti ovdje ima nekog naročitog posla, niti mu se vraća kući. Valentin Inzko ponaša se onako kako to žele oni koji odlučuju o njegovoj diplomatskoj sudbini.

Kad se ispod svega podvuče crta, zaključak je uvijek isti: domaće političke elite nisu mentalno dorasle izazovima prosperitetne države, a razjedinjeni svjetski centri moći nemaju volje da iz ovdašnjeg političkog života uklone očigledne gluposti učinjene u američkoj vojnoj bazi, pod mentorskom rukom Richarda Holbrookea. Zapad je ovdje godinama primjenjivao svoju omiljenu politiku mrkve i štapa, ali se ona pokazala promašenom. Sada je ostala samo mrkva, a i ona bi mogla nestati. Iz Evropske unije stižu glasovi da je ona već zamorena Bosnom i Hercegovinom. Nije onda čudno što je u današnjim dnevnim listovima (srijeda) udarna vijest bila posjeta trećerangiranog službenika američke administracije Philipa Reekera Bosni i Hercegovini. On je u predavanju studentima sarajevskog Američkog univerziteta i Fakulteta političkih nauka kao glavne krivce za zastoj u reformama naveo SDP, dva HDZ-a, SDA i Milorada Dodika lično. Kao da to nismo znali i sami.

Predstoji dugo, iscrpljujuće, odbranaško natezanje oko ove prozivke sa najautoritativnijeg mjesta. Dobra prilika za još jednu političku tuču, koja će, po običaju, zamagliti suštinu stvari. Ni domaća politička pamet, ni Zapad, ne shvataju da je ključni problem Bosne i Hercegovine kriza njenog identiteta. Kriza smisla države. Država je, u najkraćem, simbioza političkog sistema i ekonomsko-socijalnog knjigovodstva. Ali, smisao ove države nije samo u tome da proizvede što više ćumura, šljiva, vina ili električne energije. Nije ni u njenim jezerima i šumama, u Neretvi, Uni ili Sani. Nije samo ni u njenom kulturnom nasljeđu, poput Starog mosta ili stećaka. A pogotovo nije u istrajavanju na mitu o Kulinu banu i hiljadugodišnjoj povijesti Bosne, jer se od te priče ne živi, a svijet ionako ne mari za nju.

A ako već polažemo i na sadašnjost i na budućnost, onda država Bosna i Hercegovina ima samo jedan suštinski smisao: da bude primjer ostvarenja univerzalnog ljudskog načela, prema kojem narodi različitih kultura, vjera i nacija mogu i trebaju živjeti zajedno u miru, harmoniji i prosperitetu. Svako od nas može da vidi idu li događaji u tom ili u nekom drugom pravcu.

Oslobođenje