ENG
Prokletstvo nosilaca “tajne džema od malina”
Autor/ica 👤Dejan Kožul
Izdvajamo
- Na žalost, odgovore ne možemo dobiti ni od Bahrudina ni od Karima. Ovi preostali su neupotrebljivi jer su sjebani u toj igri preplitanja prošlog i novog života, dok se sjećanje i emocije u potpunosti ne rastope. Ili dok se ne pridruže Bahrudinu i Karimu. Još jedno njihovo prokletstvo je što će tad “tajnu džema od maline” moći prenositi samo onima koji je već znaju.
Povezani članci
Karima Zaimovića u redakciji magazina Dani 1993. godine fotografirao je Milomir Kovačević Strašni
Njihovo je sjećanje još uvijek živo, ali i zamrznuto. Zamrznuto jer bi rastapanje istih značilo moguće prelaženje tanke linije u svijet “luđaka”, u svijet onih koji su “svjetlost svijeta”, kako je to govorio pokojni Predrag, Duje, Lucić. Stoga ga rastapamo postepeno. Centimetar po centimetar. Unosimo to sjećanje u nas sa osnovnim začinom koji uz to slijedi – emocijama. Višak istih može biti zlokoban, posebno za one tanane duše.
Šta je to čudno sa generacijom 1971-1975? Šta je to čudno sa generacijom koja je rasla u jednoj državi, čijem su raspadu svjedočili. Čudno je to što su u tom raspadu sudjelovali i sa tim pokušavaju da žive. Barem oni koji su raspad preživjeli.
U mnogim dokumentarnim filmovima o raspadu Jugoslavije početak filma rezerviran je za Bahrudina Kaletovića, Tuzlaka koji se na početku sukoba u Sloveniji, kao desetar JNA zatekao na licu mjesta, te je reporteru YUTELA na pitanje zna li zbog čega se vodio taj rat odgovorio sa: “Oni kao hoće da se otcjepljuju a mi im kao ne damo.” E, u tom vezniku “kao” svodi se život te generacije jer oni kao žive, ali u stvari su mrijeli i zamrijeli baš u tom periodu od 1991-1995, u periodu o čijoj generaciji smo već pisali.
Prva generacija kojoj je produžen boravak u JNA zbog započetih ratnih akcija po Sloveniji, a zatim i Hrvatskoj bila je baš generacija 1971. godišta. Bahrudin Kaletović je ta generacija. Karim Zaimović je bio ta generacija. Ni Bahrudin, ni Karim nisu više živi, a obojica su postali simbolom jedne generacije, ili barem onog dijela generacije koja je u ratu možda sudjelovala, ali ga svakako nije željela, izazvala, a sudjelovali su samo zato jer se nisu imalo gdje sakriti, pobjeći. I ne samo to. Lud bi bio, reći ćete, onaj koji bi rat i želio ali znamo dobro da je takvih itekako bilo. I to ne malo.
Obojica su, svaki na svoj način, obesmislili rat. Jedan sa onim veznikom “kao”, a drugi…Drugi stvarajući paralelni univerzum od mjesta i svijeta gdje živi jer je svako mjesto na svijetu u tom trenutku bilo bezbrižnije od samog Sarajeva. Ali Karim je i bez toga živio u paralelnom univerzumu.
Tragična sudbine ove dvojice navodi nas na razmišljanje o tome da je njihova prava smrt bila onda kad je upućen prvi metak u sukobu u SFRJ, a taj metak luta, reći će Dino Mustafić, Balkanom već više od 100 godina, odnosno od onog trenutka kad je metak ispalio Gavrilo Princip, i pogađa uvijek pogrešne mete.
I ne mora svaka smrt biti i forenzički zaključena. Znamo dobro to mi iz generacije 1971-1975, generacije koja se više nikad i nigdje neće sakupiti na mjestu gdje su se zatekli mitske 1991. godine. Smrt kao takva bi možda bila i manje zlo u odnosu na onu vrstu smrti koja je duga i bolna, koja se ogleda PTSP-ima koji su opet put pronalazili do listova knjiga, novina, na stranicama portala poput ovog.
Na žalost, nismo svi mogli biti Karim Zaimović. Nismo svi sposobni stvarati paralelne univerzume od mjesta u kom živimo i time bježati u neki ljepši i bolji svijet na način na koji je to Karim radio. Nismo svi bili svjesni “tajne džema od maline” iako smo je dobro znali. Upisana je u tu generaciju. A “Tajna džema od maline”, nije samo naslov Karimove zbirke rukopisa, odnosno priča koje je Karim u opkoljenom Sarajevu čitao u radijskoj emisji “Josif i njegova braća” na valovima Radija Zid. “Tajna džema od malina” je tajne jedne generacije.
Neki su taj kod i otkrili i danas tajnu čuvaju negdje daleko od ovih balkanskih prostora. Neki su taj kod otkrili ali nisu dugo poživjeli da bi ga dalje prenosili u svim tajninim začinima. Behrudin, a posebno Karim su među njima.
A ostali? Ostali su se tih godina, 1991-1995. ponovo rodili. Kažu da kad se bebe rode da im još neki period bebinog života funkcionira to treće oko, oko koje ih vodi u njihov prošli, bivši život. Mjeseci i godine, odnosno nova životna iskustva i sjećanja pred djetetom zatvorit će to oko, ali ne u potpunosti. Tu su snovi i oni neobjašnjivi “deja vu” momenti. Teško ih je samo racionalno objasniti ali nije sad o njima riječ. Riječ je o onima “prokletima”, ponovno rođenima 20-ak godina, nakon onog zvanično zapisanog.
Njihovo je sjećanje još uvijek živo, ali i zamrznuto. Zamrznuto jer bi rastapanje istih značilo moguće prelaženje tanke linije u svijet “luđaka”, u svijet onih koji su “svjetlost svijeta”, kako je to govorio pokojni Predrag, Duje, Lucić. Stoga ga rastapamo postepeno. Centimetar po centimetar. Unosimo to sjećanje u nas sa osnovnim začinom koji uz to slijedi – emocijama. Višak istih može biti zlokoban, posebno za one tanane duše.
Sjećanje rastapamo postepeno ali hrlimo i u novi život. Hrlimo, nekad djelujući čak i naivnije od generacije rođene 20-ak godine poslije. Rekli bi neki da su godine morale uticati na mudrost i zrelost donešenih odluka. Ne mora se ništa osim mrijet. Eto, neko ima i tu sreću da može mrijet i više puta. Ili je ono riječ o nesreći.
Na žalost, odgovore ne možemo dobiti ni od Bahrudina ni od Karima. Ovi preostali su neupotrebljivi jer su sjebani u toj igri preplitanja prošlog i novog života, dok se sjećanje i emocije u potpunosti ne rastope. Ili dok se ne pridruže Bahrudinu i Karimu. Još jedno njihovo prokletstvo je što će tad “tajnu džema od maline” moći prenositi samo onima koji je već znaju.
A trebamo je “kao” sada i ne znamo je “kao” sada.
Ovaj tekst posvećen je 23-godišnjici smrti Karima Zaimovića koji je stradao u Sarajevu od malog gelera pred sam kraj rata, 01.08.1995. godine.
Autor/ica 👤Dejan Kožul
