Prije nego što glave počnu da se kotrljaju

Povezani članci

• Europsko proljeće: Ljevičarska pobuna protiv elita ili nekoliko izdvojenih slučajeva?
• SOC Senatu UNSA: A sada osudite i govor mržnje prema LGBTI osobama!
• Pojas za spasavanje bh. fudbala
• CCI: POLITIČKI SUKOBI, KAŠNJENJA, NETRANSPARENTNOST, NASTAVAK ZADUŽIVANJA, LOŠI REZULTATI
• Gorčin Dizdar: I najveći griješe
• Zija Dizdarević: ZAVNOBiH – obezvrijeđena dragocjenost

Piše: Dino Prohić

Prije mnogo, mnogo godina, kada je u Srbiji bila aktuelna borba protiv Miloševića, razgovarao sam sa nekim od tadašnjih vođa opozicije. Kako mi nije bilo jasno gdje oni stoje, pitao sam koja im je strategija nakon što sa vlasti skinu SM. Odgovor je bio poražavajući, ustvari i nije bio odgovor: “Da ga skinemo pa ćemo onda da gledamo šta i kako”.

Naravno, istorija je pokazala da je promjena vlasti uslijedila ali isto tako i da tadašnja opozicija nije uspjela puno da napravi. Do današnjeg dana Srbija se ne može pohvaliti bilo kakvim napretkom, kako na političkom, tako i na ekonomskom planu. Ustvari, situacija tamo nije uopšte daleko od one u BiH.

Ostaje da se vidi koliko reformi je novoizabrani premijer u stanju napraviti. Retorika mu je na mjestu, a ima i nekih poteza koji su vrlo prihvatljivi. Ono što nedostaje je jasna i unaprijed razrađena strategija.

Podsjećanja radi: odmah nakon što su prvi rezultati izbora u Srbiji pokazali da je Vučić odnio ubjedljivu pobjedu, on je dao izjavu za medije gdje je rekao da mu je prvi prioritet pravljenje programa vlade. Prvi prioritet nakon izbora?!? Kako reče jedan moj prijatelj iz Srbije – dakle pobijedio je izbore na „Hoću, majke mi“.

Predstojeći izbori u BiH po svemu sudeći ne mogu donijeti nikakve promjene u društvu. Svi se slažu da je današnje stanje neprihvatljivo, i da korumpirani političari moraju biti gonjeni. Čak i veliki broj političara daje takve izjave.

Atmosfera u bh društvu je takva da su svi spremni na promjene, samo fali jedna sitnica: politička platforma koja bi mogla artikulisati dominantno nezadovoljstvo u društvu, i usmjeriti ga u nešto konstruktivnije.

Interesantno je da ni male političke partije, koje bi u teoriji mogle profitirati iz opšteg nezadovoljstva ne rade ozbiljno na izborima.

U BiH jeste medijski mrak, i vlada opšta letargija, ali ipak je malo čudno kako to da se baš niko nije dosjetio toga da glasačima ponudi jasnu alternativu.

Pitanje vitalnog nacionalnog interesa je i dalje jedino pitanje koje se sreće u javnoj raspravi. A istinsko pitanje vitalnog nacionalnog interesa se niti ne spominje.

Ljudi se sa podsmijehom sjećaju „petoletke“ iz nekih starih vremena, a ne postoji politička partija koja pravi planove razvoja ni za mjesec dana unaprijed.

Ne može glavna glavobolja političara biti nedobivanje nove tranše od MMF-a, jer su to novci koje neko mora vratiti. Oni koji izlaze na izbore na jesen moraju pod hitno početi raditi na programima koji će biti realistični, i koji će građanstvu ponuditi ako ne izlaz, onda makar putokaz iz krize.

Nije to tako nemoguć zadatak kako se predstavlja. Jednostavno, potrebno je zamisliti društvo kakvo bi trebalo da bude, i predložiti kako do tog nivoa doći. A što više takvih prijedloga bude, glasači će se lakše odlučiti za njih.

Vrijeme nacionalističke retorike je prošlo. Došlo je vrijeme za buđenje. A kada se oni koji su slijepo vjerovali da je njihov strateški interes bilo beskrajno čekanje na nešto (referendum za odvajanje, vraćanje Republike ili treći entitet), i da to čekanje nije donijelo ništa od dublje dubioze, onda će se nešto desiti.

Na protestima koji su se dešavali u toku ove zime gorjele su zgrade. Bojim se da na sljedećim protestima (koji imanentno dolaze) ne počnu da lete glave. Sa nestrpljenjem čekam da se na političkoj sceni BiH pojavi neko ko je to shvatio, i ponudi alternativu.