Predrag Lucić: Franjo Tuđman, živ i utrživ

Povezani članci

• Bahato izrugivanje poreznim obveznicima
• Rat generala
• Nisu to gafovi
• Korupcija vis-à-vis ideologije svađe, podjela i mržnje
• KNOCK, KNOCK. WHO IS, WHITE RABBIT? NE, FRANJO TUĐMAN
• Rasprdicevska politika Hrvata

Danas, na 15. obljetnicu smrti posljednjega predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske i prvoga predsjednika kapitalističke Republike Hrvatske, kreće prodaja »Sasvim nepoznatog Tuđmana« – DVD-a koji se u Večernjaku reklamira sloganom »Sve što ste o njemu do sada znali bilo je površno! Spoznat ćete to kad pogledate film…« Pa ćete, ako je vjerovati marketingu, uvidjeti da je vaše poznavanje dr. Franje Tuđmana doista površno ako ste ga do sada percipirali kao državnika koji je svoj narod nazivao stokom sitnog zuba, a ne kao čovjeka koji je u predsjedničkoj karijeri najviše »čeznuo za prženim srdelicama u podrumskom restoranu u Jurišićevoj ulici«.

   Vidjet ćete i da predsjednik nije žudio samo za ribicama iz buffeta »Mimice« nego i za najpametnijim ljudima u državi. No, žudnja mu je po svoj prilici ostala neutažena, jer je zadatak pronalaženja umnih glava – ako je vjerovati traileru – povjerio predstojniku svojega Ureda, dr. Juri Radiću. A od njega je svatko iole pametan bježao glavom bez obzira, u strahu da je ta pamet – koja u svojoj posvađenosti s logikom ne preže ni od mudrolija poput one »Radostan sam što danas otvaramo cestu kojom nećete više odlaziti preko mora s otoka!« ili one »Nije točno da se prognanici ne vraćaju na selo. Vraća ih se negdje i više no što ih je otišlo!« – priljepčiva, infektivna, zarazna…

   A vidjet ćete uskoro i da Franjo Tuđman nije samo filmski junak, nego i nepravedno zatajeni bard hrvatske književnosti 20. stoljeća, jer je Jutarnji list otkrio da »gospođa Ankica u uredno posloženim fasciklima ima i Tuđmanove pjesme, koje nikada do sada nisu objavljene« i da te pjesme »pisane rukom« datiraju »još iz vremena dok je Tuđman politički bio u nemilosti, izbačen iz Saveza komunista i s mjesta ravnatelja Instituta za historiju radničkog pokreta«.

   Nadajmo se da će književna kritika prema Tuđmanu biti milosrdnija nego prije tri godine, kada su objavljeni prvi stihovi iz njegove bogate pjesničke ostavštine – evo prisjetimo se samo onih iz pjesme »Biti i mniti svemiropolisno«: »Univerzalnost svekolike kakvoće: / duhovnosti neopredmećene, / ljepote neotuđene, / neosiljene mirnoće. / U sazvježđima su snovi i slutnje / uljudbe (drevne i) nove: / u sukladnosti samobitnosti i sveopćosti / da obzorja svemiropolisa zamamna / na orisu horizonta još maglena / u vidozorju duhovnih muževa / što stazama trnja i otrovanih ruža / ustrajahu u raspeću svoga duha / do zrenja sveta, daleka i nedohvatna.« – a prema kojima kolege stihoklepci i ujedno književni kritičari nisu pokazali ni najmanju blagonaklonost.

   Tonko Maroević je u Tuđmanovoj lirici tada uspio iščitati »višak riječi i jednu pojmovnu muku«, te »golemu akumulaciju pojmova koji se međusobno čak i potiru«. Ivica Prtenjača je pak ocijenio kako je riječ o »potpunom kreativnom grču koji traži pukotinu iz koje bi se barem nakratko oslobodio, ali te pukotine, na ovako solidnom poetskom i ljudskom sljepilu očito nema«. A Marko Pogačar je taj »refleksivni ‘kozmički tuđmanizam’« nazvao »sasvim nečitkim stihovanim smećem«, pronalazeći u Tuđmanovoj poeziji »sasvim dobru analogiju njegovih političkih zamisli i njihovih realizacija«.

   Tuđman je danas tržišno atraktivan ne samo kao autor, već i kao ljubitelj dobroga štiva. Vidljivo je to i u predgovoru upravo objavljenim »Pismima Vjekoslava Maksa Luburića 1952.-1969.«, gdje se među štovateljima političko-filozofskoga opusa ponajvećega ustaškog krvnika posebno ističe Franjo Tuđman koji je »još za svojih disidentskih dana u Jugoslaviji čitao o Luburiću« i koji je, nadahnut maksizmom i luburizmom, »u Torontu, u dvorani ‘The Ontario Institute for Studies in Education’, 19. lipnja 1987. održao predavanje pod nazivom ‘Politika hrvatskog nacionalnog izmirenja’«, pa nakladnik zaključuje kako je »stoga više nego opravdano Luburićeva pisma objaviti hrvatskim čitateljima u izvorniku«.

   A da je Franjo Tuđman još uvijek i politički utrživ, svjedoče nam riječi kojima je njegov današnji nasljednik na Pantovčaku Ivo Josipović započeo svoju novu izbornu kampanju: »Pitam, gospodo iz HDZ-a, zašto ste prestali poštovati institucije hrvatske države i zašto ste prestali biti državotvorna stranka? Rekao bih – zna se! Drže govore i polažu vijence Tuđmanu na grob, a željeli bi iz Ustava izbaciti antifašizam, iako je upravo predsjednik Tuđman bio iskreni antifašist. Predsjednik Tuđman je bio demokratskiji nego što to danas predstavljaju ili čine vodstva nekih od stranaka. I predsjednik Tuđman je bio u Kninu, ali zastavu nije odnio, nego ju je poljubio!«

   Eh, kad bi Franjo Tuđman danas čuo Josipovića… I njega bi poljubio. A možda i kući odnio.

Novi list