(Prazno)vjersko prenemaganje i pohvala zločinu

Autor/ica 👤Marijan Vogrinec 15.12.2018. u 22:43

Izdvajamo

Ljiljana Vinković i Ana Milić u normalnim bi okolnostima normalnog javnog medija, kakav bi HRT morao biti a nije, bile smijenjene s dužnosti. Ali Bijedna Naša nije normalna, demokratska država. Ni približno kao, recimo, Njemačka, gdje su mesinganim pločicama u nogostupu (npr. u Berlinu) označena mjesta i događaji nacističkog genocida nad Židovima. Gdje je u RH na sličan način obilježen ustaški genocid nad Srbima, Židovima i Romima? Nigdje. Tamo pak, gdje je u doba „komunističkog mraka“ bilo obilježeno neko mjesto većeg stradanja od ustaške ili okupatorske, nacifašističke ruke, razbijeno je ili vandalski uklonjeno netom što je na Markovom trgu skinuta s jarbola zastava SR Hrvatske i podignuta prva (ustaška) inačica nacionalne trobojnice, a „domoljubi“ upalili svjetlo od kojeg je već pobjeglo iz vlastite domovine oko 400.000 mahom mladih ljudi s obiteljima, a ostatak zaslijepljenih „blještavilom slobode i demokracije“ diše na škrge. I spominje bližu i dalju rodbinu ovima što su, rastjerujući „komunistički mrak“ - upalili svjetlo. Krvavim rukama?

Povezani članci

(Prazno)vjersko prenemaganje i pohvala zločinu

Foto: journal

Licemjerje na djelu, s koje god da se strane pogleda. Od crkvenog oltara i sakristije u kojoj napaljeni „pastir“ slini nad ministrantima i drpa djevojčice do javne medijske kuće HRT-a sa samoukim HDZ-ovim uhljebima te saborske govornice. Pretvorene napokon u cirkus nad cirkusima, u kojem nedostaje samo još ping-pong kutijama suzavca kao u Prištini, šaketanje kao u Madridu i Rumunjskoj te bombaško-revolveraško uvjeravanje neistomišljenika kao u Belfastu… No, kakvi zastupnički umovi imaju pristup „Visokom domu“ i kakvih strasti ih nije sram, svašta je moguće. Ništa nije isključeno

Marijan Vogrinec

Ako za ikoga još novohrvatski „osviještenog“ u RH vrijedi stara krilatica „Bog i Hrvati“ – starčevićansko-pravaški plagijat francuske „Bog i sloboda“ (Felicité Robert Lammenais: Dieu et liberté!) ili talijanske „Bog i narod“ (Giuseppe Mazzini: Dio e popolo!) – vrijedi za HRT-ovu jezično faličnu („nadovezala bih se“, etc.) Ljiljanu Vinković. Voditeljsko prenemaganje vjerom/katoličanstvom u vrlo gledanom tv-formatu „Dobro jutro, Hrvatska“ – ma koliko da je prigodno Bijedna Naša u induciranom adventskom transu, jer se narod nema čemu drugom radovati, pa… – prelazi granice dobra ukusa. Čak i za praktičnog vjernika, koji stabilnije stoji nogama na zemlji. Ne samo zato, što je HRT javni medij, time i pretplatničko vlasništvo (više od 1,4 milijarde kuna godišnje) svakovrsnih (ne)vjernika, a država ustavno sekularna, nego i stoga, što ono čega je previše – ni s kruhom ne valja.

„Nešto najljepše u ovo adventsko doba je slušati kršćanske duhovne pjesme“, kazala je suvoditeljica Ljiljana Vinković u najavi (13. prosinca) nastupa neke skupne anonimnih glazbenika, baš ničim posebnim zaslužne biti pripuštene gledateljima u dnevne boravke, ali… U svakom seoskom crkvenom zboru sva je sila takvih amatera, pa bi HRT istim kriterijem mogao ispuniti puni 24-satni program, bez kojekakvih reklama što nikog ne zanimaju, a svojim agresivnim opetovanjem ljudima idu na živce.

„Nešto najljepše“ je jako glinemol-tvrdnja kad se generalizira, kad se plasira kao spoznaja o općem uvjerenju ili osjećaju. „Nešto najljepše“ je osobna stvar pojedinca, a suvoditeljica „Dobrog jutra, Hrvatska“ nije profesionalno pozvana ni kvalificirana govoriti u ime svih. Pojedinaca. Nije, da problem dotjeramo do apsurda, čak profesionalno pozvana u tim okolnostima, u javnoj emisiji javnog medija govoriti u svoje ime. Koga briga što je izvjesnoj Ljiljani Vinković ili pak izvjesnoj Janji Janjić – lijepo i najljepše!? Svaka čast dobu došašća/adventa u katoličkom svijetu kada se i kakve se duhovne pjesme pjevaju – među kojima je, istina, i lijepih, i kako komu najljepših, manje lijepih i sasvim ne-lijepih – ali zašto bi nekom nekršćanske vjere, agnostiku ili ateistu bilo „nešto najljepše u ovo adventsko doba slušati kršćanske duhovne pjesme“? Ili bi nekom katoliku baš moralo biti „najljepše“ slušati takve pjesme u izvedbi glazbenika pozvanih u „Dobro jutro, Hrvatska“?

Privatni ukus – javna stvar?

To „nešto najljepše“ profesionalno će pošten i izučen voditelj tv-emisije na javnom mediju – kakav HRT proklamativno jest, a dnevnom praksom nije – formulirati drugim riječima, objektivno, informacijski točno, neće kontaminirati svoj izričaj vlastitim vrjednosnim stajalištima ili sugestijama što „najljepše“ jest ili nije. Kaže mudar pûk da se o ukusima ne raspravlja, jer je glupo komentirati zašto (ni)je u redu da se nekom sviđa plava, nekom crna, a ne obratno, etc., ali jest velik problem kad se pokušava ukus pojedinca, vjera, političko uvjerenje ili što slično i različito nametnuti kao jedino ispravno. Odnosno držati to općenito prihvaćenim.

Biti katolikom, praktičnim vjernikom, poniziti se „pastirima“ kao smjeran pripadnik „stada“ stvar je osobnog uvjerenja i privatnog ponašanja u privatnom ozračju, protiv čega nitko normalan nema ništa. Ali ponašati se kao da je to prihvatljivo i poželjno u ustavno determiniranom (čl. 41., st. 1. Ustava RH) sekularnom prostoru sekularno determiniranog javnog medija puno je – previše. Čak nepristojno i uvredljivo za građane, koji ne dijele to uvjerenje, a takvih je – sudeći po popisnoj statistici iz 2011. godine – barem 13,72 posto. I oni plaćaju 80 kuna obavezne mjesečne pretplate HRT-u iz koje, pak, pretplate dobivaju solidnu plaću i voditeljica Ljiljana Vinković i svi njezini urednici, koji su osmislili medijsku interpretaciju katoličkog adventa.

Zašto se na njih ne misli, ako već žive među nama? Iz istih heretičkih razloga zbog kojih su u programima HRT-a marginalno, tek prigodno zastupljeni sadržaji glede i u svezi drugih religija, odnosno kultura, života i rada narodnih manjina. Licemjerje jest naraslo do neba, pa se sustavno nastoji i medijski uvjeriti općinstvo kako Bijedna Naša nema niti treba imati bilo kakve pupčane veze s prethodnim 45-godišnjim razdobljem „komunističkog mraka“, u kojem je „vjera bila zabranjena“. Sic transit. Ateistički/agnostički sadržaji, koji su u bivšoj državi dominirali u odnosu na drastično podzastupljene religijske, sada su u javnim medijima, osobito na HRT-u, gurnuti ne samo na rub nego i preko ruba margine. Otuda i voditeljici Vinković „velika hrabrost“ prsiti se svojim katoličanstvom i vjerom u Boga i uredničko toleriranje te „velike hrabrosti“ kao nečeg normalnog i samorazumljivog.

Tim više, jer nije jedina u toj javnoj kući, koja valjda drži da si je time osigurala u Kraljevstvu nebeskom prvo mjesto, do samog i Oca i Sina i Duha svetog u Jednom, s desne strane. No, Vinković ipak još mora pojesti mnogo svojih slavonskih žgânācā da sustigne bogobojaznu zauzetost svog kolege Branka Uvodića, koji već ohoho godina vodi HTV-ov putujući cirkus „Lijepom našom“ i svaki put ga homilijarno – valjda ga je sam papa ovlastio!? – završava obraćanjem publici: „Neka vas dragi Bog blagoslovi“. Da se popišaš od smijeha i čuđenja. Kao i onom neuspješnom ministru uprave Lovri Kuščeviću, koji pozdravlja koga god susretne s „Hvaljen Isus i Marija“. Pa zašto, ljudi, niste pošli u sjemenište, prisegnuli na celibat i danas biste u nekoj župi lijepo bili na mjestu? Prigodno kostimirani i (prazno)vjerski predani svom poslanju, koje se ipak bitno razlikuje od svakog – svjetovnog.

Previše, ni s kruhom ne valja

Jer, ponašati se u javnom mediju/javnosti kao da su svi građani, „potrošači“ medijskih programa i sadržaja katolički vjernici i zauzeto prakticiraju svoju vjeru jednostavno nije korektno. Srećom, reći će meštri vjerskog preodgoja nacije, postoje daljinski upravljači, pa tko ne voli ponuđeno – neka izvoli… A ti što ne vole ono čega je previše, pa ni s kruhom ne valja, kazat će neka država uredi na svom monopolskom mediju HRT-u da religijsku indoktrinaciju plaćaju samo oni koji to žele konzumirati od jutra do mraka. I obnoć reprize. Povrh specijaliziranih oko 30 posto radijskih i tv-formata, koje izravno uređuje Katolička crkva, a HRT emitira primjereno sporazumu te javne kuće s Hrvatskom biskupskom konferencijom. Na štetu sekularnog društva.

HRT-ovoj djelatnici Ljiljani Vinković nije prvi put da gura pred tv-kamere neka svoja, privatna uvjerenja, simpatije i afinitete na koje privatno ima puno pravo, privatno, za tzv. kućnu ili uporabu među prijateljima, ali pred tv-kamerama javne televizije takvo ponašanje ne dolazi u obzir. Recimo, autoru ovih redaka – Hrvatu, odgojenom u katoličkoj obitelji duge obrtničke tradicije, polazniku crkvenog vjeronauka i ministrantu iz doba „komunističkog mraka“, kad je „vjera bila zabranjena“, uvjerenom ateistu, nakon brda pročitane teološke i ine literature, etc. – hvala na pitanju zašto, nije „nešto najljepše u ovo adventsko doba slušati kršćanske duhovne pjesme“. Tolerira ih i poštuje svakog tko to voli i odobrava. Međutim, život je nešto drugo i više, sadržajnije, vrjednije i općeljudski prihvatljivije od guslanja jednoteistih, već dvomilenijskih bajki, što ih poduzetnički hinjeno „bogobojazan“ Zapad, Crkva i tradicija omasovljenja praznovjerja učinkovito posljednjih godina pretvaraju u nezamislivo unosan business. Koji u fokusu betlehemske štalice, u zemlji bivšeg „komunističkog mraka“ obrće teške milijarde kuna.

Ništa bitno drukčije od starorimske prakse panem et circenses, kojoj se Juvenal narugao u svojim „Satirama“ (10, 80-81). Tek s nenormalno puno iluminacije, šarenog kiča svake vrsti, tamjana i svete vodice, gipsanih ovaca, magaraca, svetaca, etc., čega, recimo, uopće nije bilo u onoj betlehemskoj štalici, ali… Ljudska mašta čini svašta. Čuda. Suvoditeljica „Dobrog jutra, Hrvatska“ već je znala i prije dovesti u neugodnost i sebe (za to manje-više, mora paziti što će ljudi misliti o njoj i njezinoj profesionalnosti), i sugovornike i medijsku kuću, gdje joj prisilni pretplatnici daju kruh svagdanji. Kad se jednom također napadno zaigrala vjerskom euforijom, sugovornik joj je diskretno morao skrenuti pozornost na činjenicu da on – nije vjernik, pa… Malo crvenila u inače blijedom licu nije otjeralo neugodan dojam. Neočekivana neugodnost, pak, nije poslužila kao pouka. Šteta.

Na nesreću, Ljiljana Vinković nije jedina niti je među rijetkima u masi svih koje HRT gura u svoj radijski eter i pred tv-kamere ne bi li – primjereno društvenom trendu u Bijednoj Našoj posljednjih gotovo već tri desetljeća – misionarili vjeru, notornom praznovjerju udarali pečat „katoličke države“ budući da se 86,28 posto građana u popisu stanovništva 2011. godine izjasnilo katolicima. Crkva uzima taj podatak zdravo za gotovo te si – neslužbeno, ali ipak ignorirajući sekularnost proklamiranu Ustavom RH – uzurpira puni legitimitet preodgajati društvo u duhu svojih dogmi. Ima u tom smislu vrlo dobro organiziranu mrežu svjetonazorskih „janjičara“, militanata u medijima, političkim strankama te kojekakvim pro life, obiteljskim, molitvenim, građanskim, narodnim i kako li se sve ne zovu „udrugama/inicijativama“ s masom zauzetih „volontera“, što se ne libe izravno napadati „mrski sekularizam“ i svjetovnu vlast Bijedne Naše. Na svaki način, koji drže učinkovitim. Referendumskim inicijativama, tužbama sudu navodno zbog „uvrede“ Boga i katoličkih vjernika (vigilaristi australskog doseljenika Vincenta Johna Batarela, proobiteljska Željka Markić, etc.), čak raznim prijetnjama, polemikama, agresivnom propagandom srednjovjekovlja na tzv. duhovnim obnovama i predbračnim savjetovanjima…

sh.wikipedia.org

Užas na entu, a političko-ideološki promiskuitetna vlast Bijedne Naše tolerira tu svjetonazorski kvarnu pošast. Baš kao što je zadnjeg dana uoči zimskog, jednomjesečnog i ničim zasluženog odmora, u petak 14. prosinca, odbila u parlamentu SDP-ovu interpelaciju o „vladinom nečinjenju“, ignoriranju javne uporabe okrvavljene ustaške krilatice „Za dom spremni“. Ne radi se o tomu da je HDZ-ova koalicijska saborska većina – čiji ključ drže trojica zastupnika hrvatskih Srba iz SDSS-a, stranke Milorada Pupovca, čijih sunarodnjaka su ustaše najviše poklali u doba tzv. NDH; više od 200.000, u konc-logorima i izvan njih – odbacila interpelaciju o državnom toleriranju proustaške zbílje u RH zato što i inače stopostotno odbija stotine SDP-ovih amandmana, već zato, jer se ne želi zamjeriti biračkom tijelu ekstremne desnice u Katoličkoj crkvi i političkim strankama.

To najbolje potvrđuje kukavički odnos premijera Andreja Plenkovića prema krvavoj ustaškoj/endehazijskoj prošlosti 1941.-1945. i vampirima te prošlosti danas, što „demokratski“, je li, zagađuju javni prostor šovinizmom, raspaljuju međunacionalnu nesnošljivost i ksenofobne strasti otkako su ojačali pokreti izbjeglica i migranata s Juga na Sjever, produbljuju razlike i sukobe u društvu. Premijer Plenkoviću treba (sic transit) posebno povjerenstvo – s akademikom Zvonkom Kusićem na čelu, sveučilišnim profesorom onkologije i nuklearne medicine – koje će mu kazati kako je završio Drugi svjetski rat na hrvatskom prostoru, jesu li pobijedili ustaše ili partizani i je li krilatica „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav (kako tvrdi povijesno neuka predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović) ili odiozan ustaški poziv na klanje ne-Hrvata.

Da je pitao Hasanbegovića i Prkačina?

Mogao je proći sa znatno manje sramote i više ušteđenog novca – makar za reprezentacijske kave, sokove i kiselu vodu na sastancima tzv. povjerenstva za bolju prošlost – da je o svom neznanju pitao samo dvojicu neprijeporno kompetentnih: Karamarkovog ministra kulture, povjesničara po struci Zlatka Hasanbegovića i umirovljenog generala HOS-a Antu Prkačina. Smjesta bi mu, bez okolišanja i patetičnih tirada skresali u bebu: „Za dom spremni“ je ustaški pozdrav; ustaše su nacionalni/moralni pobjednici u Drugom svjetskom ratu, borili su se za nezavisnu od Srba hrvatsku državu, a partizani su (po)ratni zločinci nad najboljim sinovima i kćerima hrvatskog naroda. I amen. Da ne bi bilo zabune, dohvatili bi se knjige „Elementi i metode komunističke gerile“ ustaškog pukovnika Ivana Stiera, djeda po ocu HDZ-ovog istaknutog političara Davora Ive Stiera, koji je odnedavno Plenkovićev ideološki oponent. Djed Stier, s medijski znane ratne fotografije u ustaškoj odori i njemačkim 12-kilogramskim šarcem na ramenu, 13. s jugoslavenske liste 1946. godine traženih za izručenje iz Argentine ratnih zločinaca, pisao je u toj knjizi – koju unuk Stier naziva vojnim priručnikom, korištenim 1970-ih godina u protugerilskoj borbi u Južnoj Americi – da su partizani bili „gori od ljudoždera“.

foto jutarnji list

Da, također, ne bude zabune o kakvim se „nacionalnim junacima“ radi, a ne valjda ustaškom šljamu koji objavljuje vlastita koljačka iskustva iz Crne legije i konc-logora Jasenovca, knjigu/priručnik ratnog zločinca Ivana Stiera tiskala je 1964. godine u Madridu nakladnička kuća (edicija „Drinine knjižnice“) ratnog zločinca Vjekoslava Maksa Luburića, izbjeglog i najzloglasnijeg zapovjednika najkrvavijeg na europskom Jugoistoku ustaškog konc-logora Jasenovca. Doduše, intimnom Stierovom prijatelju i drugu u zločinu protiv čovječnosti i zdravog razuma Luburiću ubrzo će Udba doći glave. Ivan Stier je umro nekažnjen. Tko normalan o četverogodišnjem krvavom, kolaboracionističkom režimu bolesnih koljača i njihovim dragovoljnim suradnicima može i danas imati kakve dvojbe? Nitko pri zdravoj pameti i s makar dva zrna povijesnog znanja o novijoj hrvatskoj i prošlosti zapadnog Balkana.

Dobro, nećemo reći da ovi sa znatno više od dva zrna povijesne istine, makar školske količine validnog znanja od prije 1990-ih godina, pohranjene u moždanim vijugama, ne znaju razlikovato povijesno dobro od povijesnog zla, ali jest upitno zašto pristaju gnjaviti se šumom kad imaju slobodu – drumom. Na istom je tragu enigma masovnog nagnuća religiji i praznovjerju, što je već poprimilo neslućene razmjere i karakteristično je za sva postkomunistička društva u Europi. Ako to uopće jest enigma, a ne urođena ljudska osobina, sklonost pomodnosti, oponašanju i osobnoj koristi: kud’ svi Turci, tud’ i ćelavi Mujo, smijulji se mudar pûk otkad je svijeta i vijeka.

Zašto bi onda, recimo, HRT-ova javno bogobojazna voditeljica imala i nekih dvojbâ ili obzira prema reinterpretaciji hrvatske novije prošlosti? U odsječku tzv. NDH, ustaša i partizana, poraća, pa i cijelog 45-godišnjeg razdoblja „komunističkog mraka“. Nedavno je svojim voditeljskim aktivizmom na strani krivotvoritelja povijesne istine o Drugom svjetskom ratu i poraću dospjela u žižu medijske pozornosti. Zajedno s urednicom „Dobrog jutra, Hrvatska“ tog dana Anom Milić, koje su pozvale u emisiju zazorne sugovornike govoriti o zazornoj temi, gdje si je Vinković dala punog oduška glorificirati ljude i (ne)djela kojima je, recimo, Australija – zabranila ulazak u svoju zemlju. Ustašluk i proustašluk, otvoreno su kazali Jakovu Sedlaru, Velimiru Bujancu, Romanu Leljaku i takvima: no pasaran! U Bijednoj Našoj, na javnom mediju HRT-u, kod Ljiljane Vinković, Ane Milić i viših šefova na Prisavlju proustaško krivotvorenje razdoblja Drugog svjetskog rata i poraća itekaka je: pasaran, pasaran, pasaran!? Na sramotu Hrvatske u međunarodnoj zajedinici i njezinih državnih prvaka.

Ljiljana Vinković i Ana Milić u normalnim bi okolnostima normalnog javnog medija, kakav bi HRT morao biti a nije, bile smijenjene s dužnosti. Ali Bijedna Naša nije normalna, demokratska država. Ni približno kao, recimo, Njemačka, gdje su mesinganim pločicama u nogostupu (npr. u Berlinu) označena mjesta i događaji nacističkog genocida nad Židovima. Gdje je u RH na sličan način obilježen ustaški genocid nad Srbima, Židovima i Romima? Nigdje. Tamo pak, gdje je u doba „komunističkog mraka“ bilo obilježeno neko mjesto većeg stradanja od ustaške ili okupatorske, nacifašističke ruke, razbijeno je ili vandalski uklonjeno netom što je na Markovom trgu skinuta s jarbola zastava SR Hrvatske i podignuta prva (ustaška) inačica nacionalne trobojnice, a „domoljubi“ upalili svjetlo od kojeg je već pobjeglo iz vlastite domovine oko 400.000 mahom mladih ljudi s obiteljima, a ostatak zaslijepljenih „blještavilom slobode i demokracije“ diše na škrge. I spominje bližu i dalju rodbinu ovima što su, rastjerujući „komunistički mrak“ – upalili svjetlo. Krvavim rukama?

„Ovi veliki današnji vjernici, kao u ono doba veliki partijski sekretari“, kazao je ugledni zagrebački književnik i kolumnist Miljenko Jergović ovih dana u velikom intervjuu Radiju slobodna Europa u povodu stote obljetnice osnivanja Jugoslavije, koja je u Bijednoj Našoj – gubitnici u Prvom svjetskom ratu – prošla gotovo nezapaženo; jedini veći.prilog objavio je tjednik Globus – bili su aktivni borci protiv slobode vjeroispovijesti. Među današnjim nacionalistima i klero-nacionalistima nemate liberale iz osamdesetih, nemate pripadnike onih takozvanih mekih ili reformatorskih struja iz SKJ. Ti ‘reformatori’ iz onog doba su, u međuvremenu, ili nestali sa lica zemlje, ili su se pretvorili u velike neprijatelje ovoga današnjeg vremena i ‘savršenih društava’ u kojima živimo.“

Nacionalistički turbo-dernek

Jergović drži 1980-godine „komunističkog mraka“ najslobodnijim razdobljem koje „moja generacija pamti i to je bio najslobodniji period koji će ova zemlja upamtiti. Još jedna vrlo važna stvar. To je bio period kada smo zaista bili najbliže Zapadu. To se najbolje moglo vidjeti preko rok muzike. Uzmite dvadeset ključnih albuma jugoslavenskog rokenrola i novog vala i stavite ih uz dvadeset ključnih evropskih albuma tog vremena, pa ćete vidjeti da smo mi bili dio tog svijeta, a danas ni na koji način nismo. Mi smo danas zaostali za istočnom Evropom, a kamoli za zapadnom“. Po Jergovićevim riječima, „kod nas su politički konzervativci, zapravo, ekstremni nacionalisti. A u nekoj zapadnoj slici svijeta – konzervativizam – ne samo da nije nužno nacionalizam, nego vrlo često nije uopće nacionalizam. Angela Merkel je primjer konzervativne političarke. Kod nas je nezamislivo da na vlasti bude neko ko bi bio barem malo sličan njoj, po njenom pogledu na svijet i političkim idealima. Ako bi se slučajno neki takav pojavio, vjerovatno bi ga proglasili za ekstremnog ljevičara, jugonostalgičara ili ne znam šta. Sve naše političke elite su desnije od Angele Merkel. Krivo je čak reći desnije, jer naše desnilo i naše desničarstvo je povezano isključivo sa nacijom i religijskom ustanovom, dakle, crkvom ili vjerskom zajednicom“.

„S jedne strane“, raščlanjuje Miljenko Jergović aktualnu društvenu i političku zbílju bantustantski raspadnute post-Jugoslavije, „ti vladajući nacionalistički narativi (…) sada su, čini mi se, radikalniji i ekstremniji i dalje su otišli nego pred početak rata 1991. godine. Dakle, danas izrečena psovka je puno prljavija od one psovke koja je, da se simbolički izrazim, izazvala rat 1991. godine. (…) Pogledajte šta je ‘soundtrack’ ruralnog hrvatskog nacionalizma. Pogledajte kakvu muziku ti ljudi slušaju. Pogledajte u kojim je krugovima i strukturama u Hrvatskoj srpski turbo-folk privlačan i identitetski važan. Sasvim sigurno ne u ovim ljevičarskim i koji govore lijepo o Srbima i Srbiji.“