Pravi Finci, četnici, Thompson i ubica Vedrana Puljića

Autor/ica 👤Goran Pandža 27.11.2011. u 14:15

Povezani članci

– O čemu sada pišeš? – pita prijatelj iz Finske.

– O tome, kako u Bosni i Hercegovini danas, čak ni Hitler i Mussolini ne bi priznali da su nacista i fašista – kažem ja.

– Spomeni i ove naše Prave Fince i onog njihovog (nije korektno da potpuno citiram) Jussi Hallu-aho – moli prijatelj, koji u Finskoj vodi kampanju protiv euro/kseno/islamofobične, rasističke stranke „Pravi Finci“, koja je u novom sazivu parlamenta osvojila čak 39 poslaničkih mjesta (19,1% glasova), a Jussi Halla-aho im je jedan od glavnih medijskih eksponenata – neka vrsta finskog Geerta Wildersa, kulturnijeg Dodika, kosatijeg Fatmira Alispahića i uglađenijeg Lea Pločkinića. Jednostavno: šupak par excellence.

Kao i uvijek kada krenem pisati o inostranstvu, našao sam se u istoj sceni iz „Ničije zemlje“, govoreći sebi: „sranje u Finskoj!“. Srećom nemamo dovoljno svojih fašista, pa ću pisati o fašistima u zemlji gdje je pravo na internet konekciju garantovano ustavom, kao jedno od osnovnih ljudskih prava.

Međutim, ima nešto u vezi „Pravih Finaca“, zbog čega ih vrijedi spomenuti, a preslika je situacije u Bosni i Hercegovini, regionu i svijetu generalno. Iako im se stavovi o muslimanima, imigrantima i drugim rasama, ne razlikuju od klasičnih neo-nacističkih, za sebe vole reći da su radnička partija bliža lijevom, nego desnom centru političkog spektra.

I svugdje u svijetu je tako. Rijetko da se uopšte mogu naći fašisti, koji se svojevoljno tako deklarišu. Čak i norveški terorista Breivik tvrdi da je antifašista, jer ne mrzi Jevreje, iako bi, sve što je učinjeno Jevrejima i još gore, on učinio muslimanima. Ima još uvijek i skinheada, nacističkih ćelavaca, naročito u Njemačkoj i što je apsurdno – najviše u Rusiji, ali se ni oni, pored silnih istetoviranih svastika i „Sieg Heil!“ pozdrava, većinom ne samoprozivaju fašistima, nego borcima za nacionalne stvari i slične ublehe. Fašizam nije „in“, jer je prevladala percepcija da je ideološki zlo, a niko se ne voli javno poistovjećivati sa zlom. Zato i najgori zlikovci, zlo kamufliraju u plašt borbe za više dobro.

Tako se, u legalne strukture zapadnih demokratija uvukao (ako je uopšte, ikada i bio izvan) „light“ fašizam, čiji ideolozi nisu ofucani ćelavci, već perfidni gadovi poput Le Pena, Wildersa, ili pokojnog Haidera, koji pod krinkom zaštite zapadnjačkih vrijednosti, promovišu najnazadnija „dostignuća“ tog istog zapada – nacizam, šovinizam i ksenofobiju.

Četnici u Banjaluci

U Bosni i Hercegovini imamo više takvih, ali je predvodnik spin jahača light fašizma, definitivno Milorad Dodik, naspram koga, kao zvaničnog socijal-demokrate, Karadžićev SDS izgleda poput kakvog lijevo-liberalnog udruženja građana. Mada ta vrsta spinovanja, više ni u Socijalističkoj Internacionali ne prolazi, s vremena na vrijeme se i bitni čimbenici upecaju.

U nedavnom intervjuu za Dnevni avaz, Visoki Predstavnik u BiH, Valentin Inzko, izjavio je da Dodik može biti lokomotiva cijelog regiona jer „on je, ipak, dijete s Kozare, a roditelji su mu bili antifašisti“. Veli Inzko…

Nekoliko dana kasnije, na 16-u godišnjicu potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, antifašistička tradicija porodice Dodik je punim kapacitetom obasjala Banjaluku, tako što su, u organizaciji „Odbora za njegovanje tradicije oslobodilačkih ratova Vlade RS-a“, znači odbora vlade entiteta, centrom grada marširali pravi pravcati četnici.

Iako su za povod marša, pripadnici Ravnogorskog četničkog pokreta naveli „obilježavanje 93. godišnjice ulaska srpske vojske u Banjaluku 1918. godine“, malo je reći da ima simbolike u činjenici što je „svečanost“ upriličena upravo na godišnjicu potpisivanja Daytona. Jer ovakav „mirovni“ sporazum i raspodjela ratnog plijena koji iz njega proističe, jedino Ravnogorcima i daje razloga za slavlje.

Poznato je da su zastupnici iz RS u državnom parlamentu, više puta odbijali inicijativu za donošenjem zakona o zabrani ekstremističkih organizacija i pokreta, zato što se na listi nalazio i četnički pokret, za kojeg tvrde da nije ni ekstremistički, ni fašistički, već – gle čuda – antifašistički, pa marširanje četnika i nije neko iznenađenje.

Uostalom, marširaju i neo-nacisti redovno Njemačkom (doduše, pod pratnjom policije koja ih čuva od pobješnjelih antifašista), zato, marš, sam po sebi, ne bi trebao biti sporan. Nije problem ni što je marš protekao bez pobune banjalučkih antifašista, odnosno kordona policije koji bi štitili četnike. Nije bitno ni koji je stvarni povod marširanja – obilježavanje ulaska vojske u Banjaluku davne 1918. godine, ili proslava potpisivanja Daytona.

Ono, što međutim, jeste problem, je činjenica da je marš četnika, organizovan od strane odbora Vlade RS. Možemo li, uostalom, zamisliti marš neo-nacista centrom Minhena, u organizaciji odbora Vlade Bavarske? Ili da u Austriji, Vlada rodne Inzkove pokrajine, Koruške, organizuje neo-nacistički marš centrom Klagenfurta? Teško i prilično nevjerovatno.

Zato, uz puno razumijevanje pozicije i zadatka Visokog Predstavnika da miri zavađene strane u Bosni i Hercegovini, ali relativiziranje Dodikovog light fašizma, makar bilo i sa najboljim namjerama, mu ne treba. Za tu namjenu je ovaj sakupio sasvim dovoljno plaćenih apologeta i relativizatora (Sanja Vlaisavljević joined this group).

Thompson U Sarajevu?

Istovremeno se, sa druge strane entitetske linije, u Sarajevu, vodi žustra polemika oko krucijalnog pitanja fašizma u Bosni i Hercegovini – imaginarnog Thomsponovog koncerta u Sarajevu. Teško je odlučiti šta je u genezi ove polemike besmislenije: pitanje novinarke Predsjedniku FBiH (čime se sve zakotrljalo), je li konačno vrijeme za koncert Thompsona u Sarajevu, odgovor Predsjednika FBiH da je vrijeme za Thompsonov koncert u Sarajevu, ili saopštenje Antifašističke akcije BiH da Thompson neće u Sarajevo, jer nije ni prije.

Pored svih problema s kojima se u BiH suočavamo, samo je nedostajala još prepirka o imaginarnom koncertu nekog šund-nacionalističkog pjevača, a što je najgore, vjerovatno ni on sam, ne zna da je predmet spora, jer koncert nije ni planirao. Što ne znači da sada, kada smo ga podsjetili, neće.

Da se razumijemo – Thompsonov opus, makar da je na samo jednom koncertu pjevao „Jasenovac i Gradišku Staru“, bi trebao vrijeđati svakog normalnog čovjeka i nema većeg protivnika tog naci-rock-šundera, od autora ove kolumne. Međutim, ako u poslaničkim i ministarskim foteljama, u centru Sarajeva, sjede političari koji spriječavaju donošenje zakona o fašističkim pokretima, koji je onda smisao u poručivanju, bilo kom fašisti. da ne može u Sarajevo? Zašto je Thomsponov dolazak u Sarajevo gori od Dodikovog? Zašto bi u Sarajevu bio nepoželjniji od promotora četničkog pokreta, Drage Kalabića, koji u glavnom gradu ne pjeva, već skoro svakodnevno izglasava zakone koji se direktno tiču naših života?

Zato što je Hrvat! – reći će Thomsponovi štovatelji. Ma ne, već zato što je antifašizam postao (fašizam je svakako) pomodarstvo i zanimljivije ga je trenirati na irelevantima, kakvi su Thomspon i Dino Merlin, umjesto baviti se suštinom problema, što nacistički političari u poslaničkim i ministarskim foteljama jesu. Dok god u centru Sarajeva takvi neometano provode svoje politike, poruka, da Thompsonu nema u Sarajevo, može biti samo smiješna.

Ubica Vedrana Puljića

Na kraju krajeva, nije (light i prirodni) fašizam zlo, zato što će neko pronosati kukasti križ na majici, „U“ na kapi, otpjevati pjesmu, pustiti bradu, ili skratiti hlače. Odnosno, nije Breivik pozitivni antifašista, zato što bi umjesto Jevreja, pobio muslimane, ili Dodik, zato što je dijete partizana i posjećuje spomenik na Kozari, ali ne i u Potočarima, a uz to još i organizuje parade neo-četnika, protiv kojih su se njegovi roditelji borili, ako su bili antifašisti.

Fašizam je zlo, zato što šovinizam i ksenofobija koji ga prate, u konačnici, nekoga koštaju života.

A dok traje cijela prepirka o trivijalitetima, igranjem „fa“ i „antifa“, okolo, sasvim normalno, hodaju ubice. Ne samo iz rata, već i najfriškije. Istoga dana kada su četnici marširali Banjalukom, sud u Širokom Brijegu je navijačima Sarajeva dosudio ukupno 3 godine i 11 mjeseci zatvora, zbog huliganstva u neredima prije dvije godine. U isto vrijeme, ubica Vedrana Puljića i (isti ili drugi) ubica u pokušaju ostalih ranjenih Sarajlija, je još uvijek na slobodi.

Pa, kao u kultnoj sceni filma „Gori vatra“ – kada strani obavještajac pita načelnika Tešnja „ti terorista?“, a načelnik, legendarni Saša Petrović, odrično klima glavom i odgovara „možda sam šupak, ali terorista ne“ – pitao prije dvije godine, načelnik PU Široki Brijeg, Ilija Lasić, glavnog osumnjičenog za ubistvo, Olivera Knezovića:

– Jesi li fašista?

– Možda sam ubica – klimajući lijevo-desno, odgovorio je Knezović – ali fašista ne.

– Pustite čovjeka, vidite da je nevin! – dobacio je drugi osumnjičeni, policajac Dragan Vujević.

Od tada, do danas, Knezović uživa slobodu običnog građanina Republike Hrvatske, a načelnik širokobriješke policije, Lasić, drugi osumnjičeni Vujević i ostali koji su mu omogućili „bijeg“, još uvijek obavljaju policijsku dužnost. Možda niko od njih nije fašista, ali neko jeste ubica. I to treba da brine.

p.s.

– Nisu dobri ovi Srbi i Hrvati… – reći će, nakon što je pročitao tekst, Mevlid Jašarević.

– Fakat! – složit će se Muamer Topalović.

– Nije ni vama u Bosni i Hercegovini lako – konstatirat će drug Finac.