Pravednik među navodima

Povezani članci

• Čulić: Može li Ulica Dušana Vukotića ulaziti u Aleju Gojka Šuška?
• Centar za humanu politiku traži odgovornost Tužilaštva BiH zbog prikrivanja informacija o radu od interesa za javnost
• Novo zaduživanje past će na teret građanima i poduzetnicima
• Naš hrvatski mironosac
• Oluja u Haagu
• ZAŠTO VLADA FBIH NE MOŽE PODRŽATI NEZAKONITE REZULTATE

Nije Zlatko Hasanbegović ponosan na djeda zato što je riskirajući i vlastiti život, i živote svoje obitelji zajedno sa Zlatkovom majkom, spasio jedno nevino jednogodišnje dijete od ustaških ubojica, nego zato što je pao žrtvom komunističkih

Piše: Boris Dežulović- Novosti

O opozivu i poništavanju poziva na svečanost u Sarajevu nisam dobio ništa službeno, iz medija sam saznao za to. No, pozadinski pritisci koji su stajali iza te odluke ne mogu poništiti temeljnu činjenicu da su moj djed i baka, Sabrija i Safeta Prohić, spasili jedan život, život židovske djevojčice’, objasnio je ugledni hrvatski revizionist Zlatko Hasanbegović mali, neugodan skandal s obiteljskim naslijeđem Pravednika među narodima, najvećim izraelskim priznanjem za pripadnike nežidovskih naroda koji su za Drugog svjetskog rata spašavali Židove od holokausta, a kojim će za desetak dana na svečanosti u sarajevskoj sinagogi posmrtno biti odlikovani njegovi djed i baka, te njihova kći Esma i djedov brat Avdo, što su u dramatičnim okolnostima 1943. spasili malu židovsku djevojčicu, jedva jednogodišnju Nadu Kolman.

‘Oduševljen sam pozivom i priznanjem koje će posthumno dobiti djed, baka, tetak i tetka. Ta priča je sastavni dio moje obiteljske povijesti, budući da je spašena židovska djevojčica pune dvije godine u ratnom Zagrebu živjela s mojom majkom Zumretom’, oduševljeno je pričao novinarima Zlatko Hasanbegović, dodavši kako, ‘nažalost, jugoslavenske komuniste 1945. godine nisu zanimale konkretne ljudske sudbine u ovom i sličnim slučajevima, i paradoks je da je moj djed izvansudski pogubljen nakon Drugog svjetskog rata na nepoznatom mjestu’.

Neugodan je to ispao skandal, jer potomci časne obitelji Prohića, kad su pozivnicu za svečanost dodjele medalje Pravednika među narodima poslali i svom bratiću, nisu znali da je rečeni Zlatko Hasanbegović ‘zbog relativiziranja i veličanja ustaškog režima odgovornog za istrjebljenje Židova’, kako stoji u pismenom objašnjenju iz izraelske ambasade, u sarajevskoj Židovskoj općini – persona non grata. Uz javni opoziv, u ambasadi i Židovskoj općini nisu propustili ‘izraziti žaljenje’ što je Hasanbegović ‘zloupotrijebio poziv na svečanost koja slavi junaštvo gospodina Sabrije Prohića u svoje osobne političke svrhe’.

‘Pozadinski pritisci koji su stajali iza te odluke ne mogu poništiti temeljnu činjenicu da su moj djed i baka spasili jedan život’, objasnio je na koncu u Večernjem listu naš ugledni revizionist. ‘U kontekstu dodjele tog priznanja to je jedino bitno, a moj je položaj u toj priči nebitan. Uostalom, nakon što je objavljena vijest o dodjeli tog priznanja mojim precima, u svim sam svojim izjavama odbio to vezivati uz svoje političko djelovanje, jer je to potpuno irelevantno u kontekstu tog priznanja. Žao mi je zbog odluke o opozivu. Ponosan sam na svoje pretke. Bili su mi i ostali uzor u životu.’

Lijepo je objasnio Zlatko Hasanbegović – ‘djed i baka spasili su jedan život’ i ‘to je jedino bitno’, njegov je ‘položaj u toj priči nebitan’, a ‘političko djelovanje irelevantno’, on je ‘ponosan na svoje pretke’, koji su mu ‘uzor u životu’ – i jedva da je ostalo prostora za koje potpitanje. Ako i jest, ostalo je mjesta tek za pokoje sitničavo i jedno krupničavo.

Ovo drugo Zlatku Hasanbegoviću je već postavio Ante Tomić: od koga su mu zapravo djed i baka spašavali malu Židovku Nadu, kako su malenoj nastradali roditelji, kome je smetalo dijete koje još nije čestito prohodalo i progovorilo, što se to, dovraga, događalo u Zagrebu 1943. godine, pa su ljudi jednogodišnje djevojčice morali kriti od policije?

Ona druga, sitničava potpitanja očekivano su pak zlonamjerna, hipotetska i krajnje nategnuta. Na primjer: kako bi gospodin Hasanbegović – da je te 1943. bio ovih godina, ove pameti i ovoga ‘ponosa’ – postupio da mu je familija iz Bosne dovela u Zagreb na čuvanje jednogodišnju židovsku djevojčicu? Kakvo bi i koliko ‘irelevantno’ u to vrijeme bilo njegovo ‘političko djelovanje’, kakav bi ‘u toj priči’ i koliko ‘nevažan’ tada bio njegov ‘položaj’? Koliko bi, to mene zlonamjernog zanima, njega – za razliku od ‘jugoslavenskih komunista 1945.’ – ‘zanimale konkretne ljudske sudbine u ovom i sličnim slučajevima’?

Pitanje je, jasno, krajnje nategnuto, ali sretna je okolnost što je gospodin Hasanbegović, kako vidimo, pristojan i ljubazan čovjek, pa će nam pomoći u ovoj neozbiljnoj rekonstrukciji. Dosta nam pritom pomažu i druge sretne okolnosti, poput one da je od hipotetske, zamišljene 1943. prošlo punih sedamdeset pet godina, i da se u međuvremenu dosta saznalo o tome što se te godine događalo u Zagrebu i zašto su ljudi jednogodišnje djevojčice morali kriti od policije, kao i okolnost da je Zlatko Hasanbegović danas po prilici istih godina kao i djed mu Sabrija kad je spašavao malu Nadu, ali i najnevjerojatnija od svih sretnih okolnosti, da pritom sedamdeset pet godina kasnije nije obični kakav vulkanizer, knjigovođa ili korporativni menadžer, nego baš – povjesničar. I to povjesničar koji će se čudesnom igrom slučaja baviti upravo komunalnim prilikama u Zagrebu četrdesetih!

Ispast će, međutim, da za povjesničara s fokusom na zagrebačke četrdesete i neskrivenim ponosom na djeda, nositelja ordena Pravednika među narodima, Hasanbegović pokazuje neočekivano visok stupanj razumijevanja za one pred kojima mu se djed onomad tresao, krijući jednu anđeoski nevinu jednogodišnju djevojčicu i predstavljajući je svojom kćerkom. Kad tako, recimo, danas, cijele te sedamdesetpetogodišnje pameti, a djedovih godina, očajnički brani ploču s pozdravom ‘Za dom spremni!’ u Jasenovcu, kad brani dakle ploču i pozdrav s kojim su u Gračanici 1943. banuli u kuću Prohićevih da odvedu i strijeljaju djedova brata – i kad ih brani u gradu u kojem se nalazio najveći nenjemački koncentracijski logor, gdje bi, da nije bilo Hasanbegovićeva djeda, završila i mala Nada – naš ugledni revizionist na ono hipotetsko i nategnuto pitanje odgovara vrlo nehipotetski i nenategnuto.

Činjenica, naime, da je Hasanbegovićevo ‘političko djelovanje irelevantno’ za zasluge djeda Sabrije, a njegov ‘položaj nevažan za tu priču’, proizlazi samo iz činjenice da je danas 2018., a ne 1943. S njegovom pameću i djedovim godinama, ‘političko djelovanje’ i ‘položaj’ Zlatka Hasanbegovića maloj bi Nadi bogami bili itekako relevantni i važni.

Kad se to zna – pardon, kad se zlonamjerno pretpostavlja – postaje jasnije tko je zapravo upeo ‘poništiti temeljnu činjenicu da je spašen jedan život’: oni koji su vršili ‘pozadinski pritisak’ da se na svečanost dodjele izraelskog državnog odlikovanja ne pozove jedan povjesničarski revizionist koji sustavno umanjuje ustaške i nacističke zločine u Drugom svjetskom ratu, ili upravo onaj netko tko bi umanjivao te zločine, odnosno – precizno, njegovim riječima – ‘poništavao’ tu ‘temeljnu činjenicu’. Pa postaje onda jasnije i zašto je ‘u kontekstu dodjele tog priznanja’ Hasanbegovićev ‘položaj u toj priči nebitan’, a ‘političko djelovanje potpuno irelevantno’: njegovo ‘političko djelovanje’ i ‘položaj’ s plemenitim naslijeđem njegove obitelji nemaju baš nikakve pojedinačne veze. Štoviše, zlonamjerni bi hipoteoretičar mogao posve neometano doći u iskušenje da zaključi kako ga se svojim skromnim odbijanjem zasluga Hasanbegović gotovo pa i odriče.

Objasnilo bi to onda – jer nema što drugo objasniti – i Hasanbegovićev naizgled šizofreni ponos za pretke koji židovsku djevojčicu spašavaju od njegovih heroja: nije on, naime, ponosan na djeda zato što je riskirajući i vlastiti život, i živote svoje obitelji zajedno sa Zlatkovom majkom, spasio jedno nevino jednogodišnje dijete od ustaških ubojica, nego zato što je pao žrtvom komunističkih. Da je drugačije, ne bi mu ‘paradoks’ što je Sabrija Prohić ubijen usprkos činjenici da je spasio jednu židovsku djevojčicu od ustaša – jer nisu ga partizani ubili zbog krvne grupe – bio veći od paradoksa da mu rođeni unuk danas brani ustaše. Herojski se sedamdeset pet godina kasnije bacajući prsima pred djeda, da odlikovanje za spašavanje male židovske djevojčice primi kao partizanski metak.