Povratak socijalizma

Povezani članci

• Besima Borić: Razgovarajmo
• Iz socijalne pobune u eksploziju nacionalizma
• Budalućnost
• Loši momci iz susjedstva
• Milkica Milojević: Ovo je rat između kreativnosti i sirovog nasilja
• Spomendan NDH

Povratak socijalizma? Da, to je moguće, štoviše, jedino je moguće ako se osnuju stranke i pokreti ovakvog profila kao IDS, što je jedinstvena pouka svih dosadašnjih uličnih protesta u regiji. Koliko god učestali i masovni bili (posebno sada u BiH), ti su protesti odlazili u vjetar jer ih nije imao tko idejno i organizacijski usmjeravati. Jedino tako može se preoteti i socijalistička zastava raznim “socijalističkim” i “socijaldemokratskim” partijama u regiji, koje su pod njom – ne znaš što je gore – vodili međunacionalne ratove, pa čak i međuklasne ratove u korist krupnog kapitala. Za početak više nego dovoljno, zar ne?

Piše: Marinko Čulić, Novossti

Socijalizam se vraća u bivšu Jugoslaviju. Ne, naravno, s izgledima da već sutra ponovno dođe na vlast, i ne na prostoru cijele upokojene države. Ne, ukratko, na velika vrata, nego na nešto više nalik sporednom, dvorišnom ulazu. Ali način na koji se to ovih dana dogodilo u Ljubljani izrazito je inspirativan i –  štono bi se reklo u postsocijalističkom novogovoru – znakovit. Ondje su aktivisti Inicijative za demokratski socijalizam, poznati posebno po suorganiziranju prošlogodišnjeg “slovenskog ustanka”, odlučili izaći iz kratkih hlača i utemeljiti se u političku stranku. Učinilo je to 120-ak delegata osnivačkog kongresa, prosječne dobi – odoka procijenjeno – od nekih 35 godina, s tim da je u dvorani bilo i puno onih koji još nisu izašli iz dvadesetih, a prosjek je pokvarilo sedam-osam sijedih glava u publici (uključujući moju). Kongres je usvojio Program IDS-a, u kojem se prvi put na slovenskom i širem ex-yu prostoru pojavljuje stranka koja ističe da je “trenutak za socijalizam”. I odmah se, najavljujući izlazak već na skore evroparlamentarne izbore, priključuje grupaciji srodnih, već etabliranih evropskih parlamentarnih socijalističkih stranaka. Ove su je već prihvatile kao svoju, pa je nedavnom osnivačkom skupu udružene slovenske ljevice (uz IDS, čin je još dvije lijeve stranke) prisustvovao i prvi čovjek grčke Sirize, Aleksis Cipras.

Eto, to je ono što se na razini podataka iz osobne karte zasad zna o novoj slovenskoj političkoj stranci. Za dublje upoznavanje trebat će proći nešto vremena, dokad bi se morale razbistriti i neke nejasnoće, pa i neskladnosti između sadržinske i simboličke agende IDS-a. Svoj osnivački kongres ova stranka održala je na 8. mart što, naravno, nije bio slučajan odabir, dalje, to se dogodilo u Domu španskih boraca, što također nije puka koincidencija, sudionici kongresa oslovljavali su se s “drugovi i drugarice”, a u završnici skupa zajednički su otpjevali “Internacionalu”. Sve to, velim, spada u svjesno i ciljano odabrane simboličke repere koji ti, iskreno govoreći, zagriju srce, ali i upozoravaju na to da glava ostane hladna. Zar se i u Milanovićevom SDP-u članovi ponekad međusobno ne “drugikaju” a, bogami, u rijetkim trenucima čak i zapjevaju “Internacionalu”?! I što imamo od toga? Ima li ikoga sa zdravim očima i ušima da vjeruje kako su hrvatski socijaldemokrati još uopće lijeva stranka? Uostalom, zašto bi i vjerovao kada sam čelni čovjek te stranke nju definira kao “liberalno-lijevu”, a u najnovijem saltu s ruba mozga čak i kao “liberalno-konzervativnu”. Dakle nije baš neka garancija da kada na plotu piše ovo ili ono, tako bude i u stvarnom životu. I zato, rekoh, pustimo da vrijeme pokaže kakav socijalizam donosi nova slovenska politička stranka, a zasad ostanimo samo na sljedećem.

IDS ne legitimira sebe kao revolucionarnu partiju, nego stranku demokratske preobrazbe kapitalizma, pri čemu joj je cilj ukinuti “diktaturu kapitala” i zamijeniti je kolektivnim vlasništvom zaposlenih, kojim bi se raspolagalo kroz dvije forme direktne demokracije – samoupravljanjem i zadrugarstvom. Ovo, da se razumijemo, nije ili ne mora biti mana, jer isforsirani, a pogotovo lažni radikalizam nije ništa bolji od lažnog ljevičarstva socijaldemokrata u Hrvatskoj i u drugim zemljama nastalim raspadom Jugoslavije. Međutim, nešto drugo moglo bi postati, zapravo veće jeste, mana IDS-a. On se nigdje ne poziva na tradiciju socijalističkog pokreta i socijalističkog poretka koji je već postojao na ovom prostoru, kao da je riječ o nečemu što nije vrijedno spomena, iako se radi o jednom od najzrelijih ili čak najzrelijem socijalističkom projektu koji je dosad viđen. Da se opet krivo ne razumijemo, nije taj projekt bio bez mana. Čak i Stipe Šuvar, kojeg se percipira kao tvrdog komunista, govori u nedavno objavljenoj knjizi reprintiranih tekstova “Historia tragicomica” o “krahu socijalizma”, što implicira da treba praviti neki novi, bolji od dosad viđenog. Ali on ne odbacuje stari jugoslavenski socijalizam, nego zadržava njegove zdrave potporne stupove, i to s razlogom. Jer jedino na poopćavanju vlastitog lokalnog socijalističkog iskustva, jasno, pod uvjetom da je ono respektabilno kao što je kod nas bilo, socijalizam opet može postati globalna ideja i globalni projekt.

To je sasvim drukčiji pristup od onoga koji su svojedobno primijenili “evrokomunisti”, koji su bježali od sebe i tražili legitimitet u tuđim idejama i na tuđim adresama. Upravo takav pristup danas obilježava i lijevi dio političke scene u Hrvatskoj (do pojave IDS-a i Slovenije), tako da recimo Lesarovi laburisti bježe kao đavo od tamjana od prebogate socijalističke tradicije ovdašnjih sindikata. Za njih je socijalizam očito definitivno mrtav i oni se u to, je li, ne bi hteli mešati. Slično se može reći i za drugu novu lijevu stranku, ORaH Mirele Holy, s tim da u njenom slučaju ipak vrijedi uvjerljiva izlika da ona tematizira probleme koje stare socijalističke agende nisu poznavale (ekološki održiv razvoj), pa je logično da potraži i nova ishodišta. U svakom slučaju, ovo bojkotiranje vlastite lijeve baštine dovelo je do toga da se zapuštenim socijalističkim vrtom prostru i monopoliziraju ga najgori politički buzdovani i štetočine. Neki od njih, kao Ivica Dačić, koji su uvjereni da su svoje “ljevičarstvo” obranili i u vrijeme bratoubilačkih ratova devedesetih i predatorske privatizacije koja je istodobno provođena, sada ipak osjećaju da zamah ljevice u Evropi traži više. Pa su se čak raspričali o sebi kao navodnim jamcima novog “bratstva i jedinstva” i usto klešu spomenike Che Guevari, Hugu Chavezu, a još prije i samome Titu (zašto, zapitao je nadobudni Dačić Užičane, ne biste ponovno podigli Titov spomenik u svome gradu, ali oni su to, nezainteresirani za najnovija taktička prešaltavanja, hladno odbili).

Zato sasvim na kraju još nešto o naslovu ovog teksta. Povratak socijalizma? Da, to je moguće, štoviše, jedino je moguće ako se osnuju stranke i pokreti ovakvog profila kao IDS, što je jedinstvena pouka svih dosadašnjih uličnih protesta u regiji. Koliko god učestali i masovni bili (posebno sada u BiH), ti su protesti odlazili u vjetar jer ih nije imao tko idejno i organizacijski usmjeravati. Jedino tako može se preoteti i socijalistička zastava raznim “socijalističkim” i “socijaldemokratskim” partijama u regiji, koje su pod njom – ne znaš što je gore – vodili međunacionalne ratove, pa čak i međuklasne ratove u korist krupnog kapitala. Za početak više nego dovoljno, zar ne?