POSTJUGOSLAVENSKI REKVIJEM: FUGA SARAJEVO, SEFER YITZKOR (3.)

Izdvajamo

• Jugoslaviju su ubili, ali ništa nije sigurno, dok u Bosni ne ubiju, ne zatru, ne istrijebe, ne iskorijene sve što podsjeća na život i san, dok ne ubiju Bosnu, varljivu nadu i nesigurnu, ali ipak mogućnost, sutrašnjega ljudskog dana, ostanak i opstanak ovdje gdje je nesretna i ubijena Jugoslavija rađana, dok ne ostanu samo krajobrazi i panorame napučene utvarama i duhovima, spaljena sela i mrtvi gradovi, strah i mržnja, pustoš, grobljanska tišina i doživotni užas, bjekstvo i odlazak, a praznina ruševina i ruševine praznine u onome što se još naziva dušama, s postojanošću zloćudna tumora u terminalnu stadiju, neprestance podsjećaju da odlaska i zaborava, spasonosna egzodusa i preporađajuće slobode novoga početka – nema…

Povezani članci

• Mladićeva golgota i srpski Dubrovnik
• Novo-Četnički Geologizam
• Blagoslov i prokletstvo granica
• Klan Hastor i Grammer: Novi sukob oko isporučioca autodijelova potresa autoindustriju
• Izabrani predsjednik i potpredsjednici Federacije BiH
• UHAPSITE GA!

Foto: Milomir Kovačević Strašni

Bogovi su lažni na žrtvenike
himbe prinijeli krv našu
i meso naše nasječeno,
oči naše kao djetinje
koje su vjerovale da će gledati vječno

               Shalom, Sefer Yizkor 

(…) Pomislio sam: „Da stric Manolo nije umro za domovinu, mama…
Da je umro krivnjom grupice kurvinih sinova koji su zatrovali djeci mozak i
poslali ih u krvoproliće…

                Javier Cercas, Vladar sjena (Prijevod Silvana Roglić)

(…) Ponekad pomislim da njih trojica i nisu mrtvi nego su se pretvorili u gulove koji se hrane
leševima svojih žrtava i truju živote živih, živih žrtava. Njihove gulovske kohorte u uniformama
i skupim odelima među nama su i neskriveno se šepure, dok ona trojica, dole, pod zemljom,
bubre i rastu od ljudskog mesa i krvi. Očevi nacija. Zlo seme.

                Milenko Bodirogić, Po šumama i gorama 

Već od 1990. nepovratno se praznio slavenski jug; pokrenulo se i činilo – s pravom, pokazat će se – neumitnim, ireverzibilnim procesom, fatalističkim bezizlazom, krenula je, kao kobni odljev arterijske krvi, kronika najavljene smrti Jugoslavije; najprije su odlazili moji znanci, prijatelji, srodnici iz Beograda. (Oni koji su ostali, unatoč umoru i rezignaciji, dosljedni u pobuni i unutarnjem egzilu, i danas čine Drugu Srbiju.) 

VAISTINU VELIKI VOŽD SERBSKI 

Prvi su, ti zauvijek odlazeći, prepoznali duceovsko isturanje brade u njegovim govorima – bili su dio te lucidnije, osjetljivije, vidovitije skupine, glasovi vapijućih u pustinji pripravljana zločina, poput onoga uzaludnog pisma-knjige na 40 stranica (sic!) Bogdana Bogdanovića, poslije O s m e  s e d n i c e, upućena Slobodanu i  njegovoj dijaboličnoj sviti, pisma-knjige utopijskoga graditelja i naivna egzorcista koje su presreli i onemogućili sami ti zlodusi.

Oni, prvi rezignirani i zgađeni egzilanti, pioniri apatridske postjugoslavenske odiseje,  lišene smiraja i mogućnosti Itake, odbili su prečuti zlokobnu grmljavinu u Voždovu glasu, nisu previdjeli vampirske očnjake u karnivorskoj čeljusti; kao na golemu filmskome platnu koje zamračuje obzor prvi su iščitali bankarske izračune u tonama istranžirana ljudskoga mesa, u ukalkuliranim, pred-viđenim klaonicama već vidljive, bliske sutrašnjice; svu tu pozadinsku ktoničnu koreografiju Miloševićeve nacionalne epifanije na mesijanskom kanibalskom piru, piru koji je, za velikosrpske kanibale, vitezove Prve i Velike Srbije, trebao trajati „odavde do večnosti“ i tek tako zasititi njihov tek, koji su upisali kao prirođen i pravedan za nebeski narod Prve i Velike Srbije; nebeski, na sliku i priliku nebesnika vaistinu serbskih: Miloševića, Šešelja, Arkana, Karadžića, Krajišnika, Mladića…

Makar se njegova partija pokazala kao nacional-socijalistička, i u istom krvavu i kanibalskome kolu s ravnogorcima i inom ljudožderskom faunom na gozbi Velike Srbije, sam Milošević, ključna homicidna njuška u ubojstvu Jugoslavije i južnoslavenskoj kalvariji, bio je ponajprije bešćutni, lukavi kalkulant i manipulant, cinični, ledenohladni sociopatski bankar u trgovini ljudima i teritorijima, životima i smrtima, egomanijak i mizantrop bez skrupula i obzira, koji ignorira agoniju, krv, oganj, grozu, vapaje, patnje, zločine, žrtve, cijene i posljedice –  sve dok njegovi izračuni, ulozi, kamate, dobiti i ekstraprofiti pokazuju debelo unosnu, pozitivnu bilancu. 

KRIVOUSTaškI  VRHOVNIK

Tragikomični i odbojni general na papiru, povjesničar presumnjivih kompetencija, jezikoslovac umobolne purističke skribomanije, srbofob, judeofob, islamofob i  b o s n o f o b, onaj koji je pripustio, zazvao i zapečatio do daljnjega posjedanje Hrvatske endehazijskim, crnolegijskim zlodusima, krivoustaška kreatura  fizičke i moralne kukavštine, groteskni lik koji se kronično loše nosio s teško kontroliranim bijesom, manijom veličine i operetnom osobnošću, Franjo je Tuđman, baš kao i Milošević za Srbe, personifikacija velehrvatskoga političkog programa kao dosljedna, sustavnog projekta suicida – i ovdje sam na tragu Budenovih anamneza i dijagnoza tuđmanovštine i hadezenjarskoga hrvatstva – dakle, ono što Hrvatine, Velikohrvati te svi silni ustaše najnovije generacije zaslužuju; upravo takva Vrhovnika i ovakvu Hrvatsku, kao porazno i teško pojmljivo – ili pak, a u  c o n t r a i r e, više no razumljivo! – ozbiljenje nekakva tobožnjeg tisućgodišnjega sna o hrvatskoj državi.

A za  p r i k a z b u  nakazne, košmarne naravi tih snova, bilo je dostatno svojedobno, tek četverogodišnje – četiri godine Inferna previše – krvavo ukazanje Endehazije, koja je, premda opskurna marionetska kvazidržavica, koljačkim entuzijazmom uvelike nadmašila ulogu pripuzničke, priručne klaonice Trećeg Reicha,  nametnuvši se kao jedna od krvožednijih nemani u menažeriji kvislinško-kolaboracionističkih režima Hitlerove Nove Europe. Kao i ekspeditivna Nedićeva Judenfrei Srbija tamošnjega židovskoga puka, Endehazija se učinkovito riješila, hrvatskih Židova, ali ujedno i zavidna i solidna broja hrvatskih Srba; na to nas prigodno podsjeća ona dirljiva Thompsonova lauda, u slavu uljudbe i domoljublja: „Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maxovih mesara…“.

S barem jednako zadivljujućom U-činkovitošću, Tuđmanova se Hrvatska oslobodila, u Oluji, ovaj put goleme većine, hrvatskih Srba. Zanimljivo bi bilo doći do preciznih, konkretnih podataka, do odgovora na upit:  a što je s Hrvatima?

Točnije, što je sa svima onima koji nisu otišli pred osloboditeljima iz Miloševićeva, Šešeljeva i Arkanova Beograda, onima koji bi položili sve testove etnogeneze i prošli sve eugeničke i purifikacijske isljedbe te priložili jamstva o 100% hrvatskoj i katoličkoj krvi od stoljeća sedmoga, a koji su pak, ne dvojeći, otperjali iz Hrvatske, bježeći ustravljeno i bezglavo od Vrhovnika i ustašoidnoga hadezenjarskoga bestijarija kao od rata i kuge?

I o tom egzodusu imam vrlo intimna, obiteljska, rodbinska svjedočanstva i povijesti zgađenosti i groze, rezigniranosti i mučnine, odlazaka s jednosmjernom kartom iz Dalmacije, Slavonije, Zagreba, a više su mi no dobro poznata istovjetna putovanja u kojima su Hrvatsku (o)stavili, ad acta i nepovratno, obezdomljeni ljudi Dalmatinske zagore, Like, Gorskog kotara. 

IZ KARAĐORĐEVA, S LJUBAVLJU

I što još, post festum, post mortem, uopće reći o onomu makabresknom obžderavanju ljudetinom, o sotonističkoj misi Tuđmana i Miloševića, o ugodi i miru salona i blagovaonice u Karađorđevu; o izobilnoj, blagdanskoj trpezi na kojoj su već najavljene i konzumirane smrti i opustošeni životi stotina tisuća i milijuna komada ljudetine, topovske hrane, prognanika i izbjeglica, bezdomnika i beznadnika, budućnosti zapečaćene grobovima, zgarištima i neopozivim ljudskim porazom; što reći o salvetama na kojima, s rafiniranom nonšalancijom, uz pripadajuću gastronomsku raskoš, ugodu i topla svjetla rezidencijalnih interijera, uz najfinije delicije, u odsjaju zlata skupocjenih starih vina i svjetlucanje teškoga kristala, povlače se demarkacije, iscrtavaju rovovi i tranšeje, jame i konclogori, požarišta i ruine, granatama urušena u utrobu zemlje groblja i stabla i raslinje što bujaju iz temelja započetih i zaboravljenih kuća, granice, granice, granice; iscrtavaju se i mapiraju zemljovidi i jebene i smrdljive, mrtvorođene i tribalne državice, i sve se tu odvija pianissimo possibile, u diskretnu duetu Vrhovnikovih i Voždovih sotto voce podrigivanja i prdaca, gotovu kontemplativno, a istovremeno glasno i euforično, ali svakako elegantno, s virtuoznom lakoćom i u ingenioznoj viziji, sve je  k r i s t a l n o  jasno, nestaje sutonski svjetlomrak, ugodno zvecka kristal, dok nježno, kao sječivo giljotine, pada noć u pastoralnu i pitoresknu Karađorđevu, ali niti blizu kiklopskim vratinama Vožda i Vrhovnika; u utovljenu su se mesinu usjekli tek tragovi ovratnika brendiranih košulja, od prečvrsto vezanih čvorova kravata.

Historiografija nije zabilježila jesu li bile hrvatske, naime te kravate; ures mesnatim šijama napola pijanih i temeljito obžderanih očeva bijedne i slaboumne hrvatske i srpske nacije. 

Kristijan Ivelić – Photo: Milomir Kovačević Strašni

I sve je, potom, toponimija i taksonomija, kolateralna, enciklopedijski jelovnik ljudskih hekatombi iz Karađorđeva; Hrvatska, od Dubrovnika, Škabrnje, Vukovara, Istočne Slavonije, Osijeka do Bljeska i Oluje; kao bumerang i suludi, krvnički projektili obogaćeni uranom, doletjelo je, vratilo se, zakonomjernošću mračne karme, u, valjda se tako kaže, Prvu Srbiju koja nije ratovala niti slala tenkove, topove, eskadrone smrti u Hrvatsku, u BiH, na Kosovo; i Prvu Srbiju, ta pohara, to ludilo „nevinosti“ i „neznanja“ ne prestaje razarati, rastakati, samouništavati, Prvu Srbiju među šljivama, na istoku; najgore je, dakako, ostavljeno za Bosnu i Hercegovinu – Ravno, Mostar, Trebinje, Konjic, Bugojno, Bosanska krajina, Bihać, Cazin, Velika Kladuša, Prijedor, Banja Luka, Bosanska Posavina, Orašje, Odžak, Domaljevac, Semberija, Bijeljina, Brčko, Tuzla, Zenica, Doboj, Kakanj, Kraljeva Sutjeska, Srednja Bosna, Vitez, Vareš, Višegrad, Foča, Goražde, Srebrenica, Sarajevo, popis nasumičan, nepotpun i neprecizan… – iz Beograda i Zagreba, s Pala i iz Gruda, bratoubilački milodari; i tu su još, itekako, da bi mogućnost Bosne bila još teža i krvavija, od 1990. u Sarajevu ketmanska osmansko-begovska bratija, Alija i trojanska ergela SDA; ali, avaj, nigdje više AVNOJ-a niti ZAVNOBiH-a, nigdje partizana, nigdje Jajca, Mrkonjić Grada, Bihaća, Sanskog Mosta, niti Kozare, Sutjeske, Neretve, Drvara… 

UBIJ BOSNU U NJIMA!

Jugoslaviju su ubili, ali ništa nije sigurno, dok u Bosni ne ubiju, ne zatru, ne istrijebe, ne iskorijene sve što podsjeća na život i san; dok ne ubiju Bosnu, varljivu nadu i nesigurnu, ali ipak mogućnost, sutrašnjega ljudskog dana, ostanak i opstanak ovdje gdje je nesretna i ubijena Jugoslavija rađana, dok ne ostanu samo krajobrazi i panorame napučene utvarama i duhovima, spaljena sela i mrtvi gradovi, strah i mržnja, pustoš, grobljanska tišina i doživotni užas, bjekstvo i odlazak, a praznina ruševina i ruševine praznine u onome što se još naziva dušama, s postojanošću zloćudna tumora u terminalnu stadiju, neprestance podsjećaju da odlaska i zaborava, spasonosna egzodusa i preporađajuće slobode novoga početka – nema… 

POLUSVIJET I BATINAŠI

Kakva je to povijest, koja crna historija, kad njezinim prizorištima, stratištima i mučilištima, paradiraju kao vladari i moćnici ordinarni poluinteligenti, opskurni mediokriteti, uopće polusvijet, na čiji spomen se svakomu normalnom bljuje, do riganja vlastite one duše; a što tek reći o kamarilama i poslušnicima tih besprizornih moćnika, o njihovim batinašima i izvršiteljima egzekucija i eksterminacija, o silnim pobočnicima i doglavnicima, o njihovim krvosljednim, ubilački izdresiranim psima; (i ovdje cijeli pseći rod molim za oprost, prohodao sam oslanjajući se na leđa golemih, prelijepih pasa mojega dide u rajevima slavonskoga djetinjstva; upisivati ljudsku pomračenost i zlo u životinjski svijet samo je jedna od antropocentričnih gadosti i smrdarija homo sapiens sapiensa; mimo nepodnošljiva  s o – c u t e- disneylandskog kiča, psi spadaju među najčudesnija stvorenja na Zemlji, a ujedno i najzlosretnija, jer su se, nažalost, približili, isuviše, čovjeku i osudili na nasilje i zlostavljanje, ropstvo i patnju svoju pseću vrstu; ropstvo i umiranja nezamislivo gora od svih okrutnih, u borbi za opstanak, sudbina koje su evolucija, biologija i zoologija upisale u gene i živote ostatka ovozemaljske faune.)

Na spomenute doglavničke, zloglasne kreature, ma koliko mračne i kobne po druge i vlastite narode, ipak ne treba potrošiti odveć puno riječi; premda je zanimljivo kako četvrtpismeni, trogloditski ustaški fanatik Gojko Šušak postaje ministar obrane RH, kako se instalira HR Herceg-Bosna – „ta hrvatska Srpska Krajina“, pisala je Daša Drndić – uz blistave životopise čudesne preobrazbe Mate Bobana te inih spodoba dične zapadnohercegovačke družbe: od udbaša do ustaša.

U istovrsne zanimljivosti spadaju Karadžić i Krajišnik: obojicu veže, pratimo li dosljedno razmišljanja Bogdana Bogdanovića o gradomrziteljima i gradorušiteljima, nedovršenost – prigradskost, „arhetipalni strah od grada… davno, pradavno, bio je to ipak „sveti strah“, dakle regulisan, zadržan strah. Danas samo može biti reči o raspojasanim revandikacijama najnižeg mentalnog habitusa.“

Dodajmo tomu odnos očeva i sinova, uvijek pečatan i nerijetko pred-određujući, na kojega je upozorio moj plemeniti profesor Tvrtko Kulenović: Karadžić i Krajišnik su potomci pripadnika četničkoga pokreta, ikonoduli vlastitih očeva iz Drugog rata; tad posve jasno biva na kojim je temeljima i kojim sredstvima, u ime kojih ciljeva, stvorena Republika Srpska. 

BEG „BABUKA“ I BOSANSKA MUKA

Uzalud kontinuirani SDA redizajnersko-retušerski i krivotvoriteljsko-analfabetski rad, uzalud suluda mitomanija gora od najcrnjega socrealističkoga agitpropa, Alija je Izetbegović tek jedan iz ovoga društva Vrhovnika, Voždova i Babuka, kvaziinteligenata i mediokriteta anakronih, etnokonfesionalnih, plemenskih i predmodernih palanki, kasaba i varošica; Izetbegović je umišljena i izmišljena veličina po mjeri koja postoji i opstoji samo u mraku i praznini provincijskih balona  i  z a t v o r e n i h  d r u š t a v a, bošnjačkomuslimanska inačica napuhane samoopsjene Micićevih balkanskih barbarogenija.

Panislamski somnambul i reakcionarni sljednik osmanskobegovskih fantazama, u esdeaovskim mitotvorenjima i konfabulacijama pretvoren je u merhametliju i evliju, re-inkarnaciju kičerskoga arhetipa dobroga Bošnjanina, Dobri Bosanski Dedo, spram kojega je fikcionalni amidža Idriz opaka zlica i zloćudnik; u njegov, Alijin lik i djelo, u taj falsificirani imago Alije, upisuju se i pripisuju, u njegov osobni martirij i nepodnošljivu (lažnu, očajno fabriciranu i kičersku) viktimizaciju, sva ona jeziva i istinska tragedija i stradanja Bošnjaka; kao da je posrijedi, dakle, njegov osobni put boli, Alijino breme i tragično mučeništvo, a da zapravo on s tom tragedijom, osim kao sukrivac, nema ništa; dalek i siguran, pošteđen krvoliptanja i umiranja, lutanja i beznađa bošnjačke i cjelokupne te, bosanske i hercegovačke, bosanskohercegovačke sirotinje raje; izgnane, prognane, potjerane i protjerane u mračnu i negostoljubivu ledenost i vrelinu bjelosvjetskih pustopoljina; predalek i stran tomu fatalnome egzodusu biblijskih razmjera, Alijabeg u svili i kadifi; iluzionistički, izmaštani Alija, nepostojeći brižni i  samožrtvovani Babuka Nacije; na begovskome čardaku, okružen stranačko-vjerskim minderpuzama, gazijama trezora i sećija, arslanima i askerima, vazalima i kabadahijama, katilima i ološu otimačine, nepismenjaštva, zatucanosti, zapuštenosti, privatizacije, korupcije, nepotizma; posve po ugledu na braću i sestre iz mile im em drage, danas tek formalno nepostojeće, tronacionalne pobjedničke koalicije iz 1990.

Foto: Milomir Kovačević Strašni

U vrijeme kad je Bosni i Hercegovini životno i kobno neophodno bio potreban Gulliver nadnacionalne sinteze i vizije, kad na Bosnu, u izopačenu, dijaboliziranu bratstvu i jedinstvu bratoubilaštva i bosnomrzilaštva, nasrću smrtonosno Beograd i Zagreb, Pale i Grude, izvana i iznutra, Lilliputanac Izetbegović i njegova bizarna svita snuju i kuju mizernu i obogaljenu Bosnicu, monokroni Lilliput iz vlažnih feudalnih snova utovljena parazitskoga begovata i zlatnoga turskog vakta, s čeznutljivim i hipnotiziranim pogledom na halucinantnu i suludu tlapnju panislamske verzije totalizirajuće  C i v i t a s  D e i, zlokobnu idiotiju idealne edenske teokracije, a sve to nepismenjački i prijetvorno zakukuljeno i zamumuljeno ispod providne glazure kukavnih a sljeparski samouvjerenih, ketmanskih trabunjanja i  frazetina: od „multietničke, multikulturne, multikonfesionalne“ do, mo’š mislit’, građanske i jaštaradi! – Republike Bosne i Hercegovine (more bit bidne, more bit ne bidne!).

Eda je Alija imao snagu i znanje, uvjerenje i tvrdoglavost Rodoljuba Čolakovića i Avde Hume, Oskara Danona i  Slaviše Vajnera, Mustafe Dovandžije i Emerika Bluma, a potom Džemala Bijedića i Branka Mikulića, braće Pozderac, Hamdije i Hakije, hrabrost i dosljednost Bogića Bogićevića, intelekt i širinu Zdravka Grebe i Tarika Haverića, te neustrašivost, operativno, vojno i policijsko znanje Dragana Vikića i Mustafe Hajrulahovića Talijana, Stjepana Šibera, Jovana Divjaka, Munira Alibabića Munje i Mirze Jamakovića – presudnih i nezamjenjivih branitelja Sarajeva – tad bi bilo sve dobro, s Alijom, Bosnom i Sarajevom, sa svima nama; ali tad taj Supermegaalija ne bi bio Alija niti bi postojala, tobejarabi, SDA; Zagreb i Beograd začepili bi prazne, bezube labrnje i odjebali od Bosne, a Herceg-Bosna i RS tek bi za kratko zavonjale kao plinovita, nikad ostvarena defekacija te ishlapjele u oblaku Tuđmanovih i Miloševićevih karađorđevskih prdaca, ostajući tek obični i gnjecavovlažni – pucanj u prazno (od kojega bi Vrhovniku i Voždu, za uspomenu i dugo sjećanje, ostale tek usrane gaće). 

WALTEROVA DRUGA SMRT

Postojala je, međutim, u onomu samrtnome sarajevskom i bosanskome proljeću, u travnju 1992., u mjesecu u kojem je i izdahnula, snaga koja je mogla poništiti agoniju u kojoj živimo od 1990. Pokret Walter/ Valter, Svenarodni parlament i pripremano formiranje Vlade nacionalnoga spasa koje bi preduprijedilo i poništilo već učinjenu štetu i još veću pošast etnokonfesionalne  d j e l i d b e, dalo po njuškama Beogradu i Zagrebu i obesmislilo svaki pokušaj već dugo nepostojeće JNA. 

MOGUĆNOST  BOSNE

To su mogli biti oslonac i poluga, arhimedski, za lomljenje RAM-a i opsade Sarajeva, za zaustavljanje komadanja RBiH, kopernikanski obrat, ovdje i sad, sudbonosan za jučer, danas i sutra Bosne; s mjestom i ulogom koje određuje ona sama, Bosna bez impudencija i naputaka zloćudnih susjeda i lakomih prečana. Ta i takva, autentična u svojoj punini, bosanskohercegovačka centripetalnost, a ne Bosna raznesena, razbaštinjena, poharana zagrebačkim i beogradskim uskočkim i hajdučkim razbojstvima, otimačkim i herostratskim centrifugama; Bosna i Hercegovina u postojanu, koncilijantnom razvitku samosvojne, polifonične bh. sinkretičnosti; Bosna i Hercegovina ne kao nerješiva politička formula i aporija, ne kao ignorantski i tendenciozni, stereotipni konstrukt kojim se u Bosnu upisuju zaumne slike uklete zemlje iracionalnoga i fatalnog; naprotiv, Bosna potentnosti i potenciranja Bosne; funkcionalne, u životnoj svakodnevici, sublimacije sukusa bogatstva kulturološkoga bosanskoga naslijeđa, Bosna u kojoj će, to i takvo naslijeđe, biti polazna točka i kapitalna politička prednost u konstrukciji/ re-konstrukciji Bosne, a ne hendikep i diskvalifikacijski argument za destrukciju i devastiranje bh. političke arhitektonike, izvana i iznutra; Bosna koja će živjeti afirmaciju Bosne, nakon trideset i jedne godine anihilacije i negacije, Bosna i Hercegovina koja će opet poznati i prihvatiti sebe; Bosna i Hercegovina neomeđena etnocentričnim tvrđavama, unitarnim invalidiranjem i halucinogenim magluštinama i nesuvislostima perenijalnih kvazifilozofija. 

GUBITNICI VS. JUNACI, HEROJI I GAZIJE

Vizija je to Bosne gubitnička i poražena – nadmoćno nam dociraju zadrigli, sočnom ljudetinom utovljeni, Pobjednici, dični i cinični Junaci, Heroji i Gazije – oni što su se, herkuleski i u hektolitrima, do zadnje kapi tuđe krvi, borili za svoje Herceg Bosne, Republike Srpske i begovatske Bosnice. U to nas danomice, podrugljivo iscereni, uvjeravaju ti bahati, prividno svemoćni čuvari plamena Stranke i Plemena, nasljednici i sljednici Vrhovnika, Vožda i Babuke; creme de la creme tribalnoga polusvijeta, Milijunaši i Milijarderi, Ratni Crnoburzijanci i Poslijeratni Profiteri, elita fašistoidne i etnokonfesionalne mafiokracije: hrvatske, bošnjačke i srpske.

Vizija, dakle, te i takve mogućnosti Bosne, ako povjerujemo u te herostratske i ktonične glasove zastrašivanja i izluđivanja, i ustuknemo pred silom kojom čuvaju i brane krezovske krvarine i sezamovske špilje grabežnoga ratnoga plijena i poratne sverušilačke pljačke, vizija je potrošena i umorena, spaljena i pregažena, naivna, idealistička, beznadna i politički nepismena. Upravo tako, neupitno i neumitno, čini se da stoje stvari s Bosnom i oko Bosne – pod uvjetom da prihvatimo lobotomiranje i invalidiranje, hiberniranje i konačno cementiranje ovoga ukletog, okamenjenog interregnuma Bosne, ovoga statusa quo, kao našega zadnjeg, fatalističkoga i funeralnog odgovora, nakon pokušaja, tridesetjednogodišnjega, sustavnoga, neposustalog i nezasitnog – ubijanja Bosne.

Ali, kao i mnogima sličnim njemu, ta i takva naivna i politički nepismena vizija Bosne bila je presudna i za autora ovih redaka; za ostanak i, jedva jedvice, opstanak u Sarajevu, u Bosni rata i poraća, te plaćanje pune cijene naizgled neopoziva poraza, uz pridodane kamate na glavnicu skoro posve potrošena životnoga kapitala, uz tvrdoglavo neodustajanje od te „idealističke i beznadne, politički nepismene vizije Bosne“.

…

POLUSVIJET I SVJETINA

Narodi. Kad se polusvijet dokopa naroda, kad ga prisvoje i posvoje, kad ga povedu i zavedu, u infernalnu svjetlu povijesnoga patosa velike misije, napučene nekrofilnim utvarama prošlosti i umobolnim priviđenjima i buncanjima o budućnosti, narod je bačen i/ili već uveliko naučen da u samovoljnu zanosu skoči u bezdan uništenja i samouništenja.

Barem dva desetljeća pred nasilnu i grozomornu smrt Jugoslavije, zločin su pripremali moćnici unutar svemoćne Partije: polusvijet lažnih Jugoslavena i lažnih komunista, koji o socijalnoj pravdi, solidarnosti i empatiji, o revoluciji i utopiji, o južnoslavenskom i bratstvu svih na ovim prostorima, o antifašizmu i partizanstvu, nije znao ništa – ili manje od ništa. Bila je to silna, mnogoljudna horda polusvijeta: karijerista i pragmatičara, utilitarista i oportunista; bešćutna i beskrupulozna armada polupismenih, poluinteligenata. U ime dobiti, koristi, interesa, svemoći i pozicioniranja u vrhu Partije, na vrhu društvene piramide, svi oni su, u svakom trenutku mogli biti sve; ukalkulirana, besprijekorna mimikrija i kameleonstvo analfabetskih kreatura, karikaturalnih poluinteligenata u ime osobnoga zgrtanja, grabeži, bogaćenja, profitiranja: taktike i strategije, jednostavne do banalnosti, isključivih i samodovoljnih mamona interesa i profitabilnosti.

Kad se takav, polupismeni i beskrupulozni polusvijet, dočepa naroda, narodu slijedi destrukcija i devastacija, regresija, retardacija i involucija najširega spektra. 

Kad se polusvijet domogne naroda, narodu slijede rasap i urušavanje, zapuštanje i nestajanje; polusvijet narode razara, unižava i srozava do dna opstanka i nestanka.

Polusvijet narode pretvara u svjetinu. Polusvijet je pripravio unesrećenu i obesmišljenu svjetinu za povratak i trijumf vampira, onu fatalnu pobjedu predmodernih, etnokonfesionalnih pokreta na južnoslavenskome prostoru 1990., za gubitak i gubitništvo budućnosti svih nas. Polusvijet je narodima poništenim u svjetini dao kult tradicije i odbacivanje modernizma, iracionalizam, proglašavanje neslaganja izdajom-veleizdajom, selektivni populizam, prezir prema slabijem, strah od razlike, osjećaj poniženja zbog moći neprijatelja, kult heroizma i život kao permanentno ratovanje, individualnu i socijalnu frustraciju, machizam. Prethodna rečenica precizno opisuje polusvijet i svjetinu, a zapravo je minuciozno mapiranje Ur-fašizma, iz previše citiranog i parafraziranog, a površno čitanog i nedovoljno prepoznatoga eseja Umberta Eca o vječnom fašizmu.

Fašizam je uistinu odbojna i začudna mješavina svakovrsnih, različitih i nekoherentnih političkih i filozofskih ideja. „Košnica proturječja“, veli Eco. Stoga, kad pojam fašizam koristimo kao sinegdohu, kad prijeteće mrakove oko sebe imenujemo kao neofašizam, ne radimo nikakvu pogrešku. Polusvijet je, ponovimo, narode pretvorio u svjetinu.

Danas će polusvijet slaviti dan pobjede nad antifašizmom; unesrećena će svjetina šutjeti, nesvjesna vlastita beznađa i poraza. 

PITATE LI SE IKAD?…

Kao notorni, sućuti vrijedan luđak, koji ostaje uz tu „idealističku, beznadnu, politički nepismenu viziju Bosne“, ali i ostatka južnoslavenskih prostora raskomadanih mesarenjem Ur-fašizma, završit ću s tek jednim pitanjem.

Svi vi koji obilježavate godišnjice praznih života, post mortem, kad obilazite grobove i mezarja svojih poginulih, ubijenih, kad listate obiteljske albume pretvorene u ilustracije nekrologija i zbirke osmrtnica, pitate li se ikad – kad se sjate Nacionalne Veleveličine, kad nagrnu Nacionalni Naredbodavci i Nacionalni Svodnici i Podvodači, Prvosvećenici, Kardinali, Reisi, Patrijarsi; kad pristignu Nacionalni Inspiratori, Nacionalni Vizionari i Huškači, Nacionalni Profesori, Nacionalni Akademici, Nacionalni Intelektualci, Nacionalni Novinari, Nacionalni Graditelji Oltara i Hekatombi ljudetine, Nacionalni Pravopisci i Nacionalni Gramatičari, Nacionalni Povjesničari i Nacionalni Kuhari, Nacionalni Liječnici i Nacionalni Policajci; kad se u ljudožderskim obredima okupe Političari, Vođe Stranaka, Predsjednici, Načelnici, Gradonačelnici, Šefovi, Ravnatelji, Direktori, Generali, Ubojice, Krvnici, Egzekutori, Etnokonfesionalni Kanibali, kad taj jezivovonjajući, lešinarski Polusvijet diže stjegove, zastave, barjake, kad namješta njuške u patetične krabuljne grimase, uz svečane pjesme, himne, kad vihore i vijore one besmislene krpetine na vjetru, kad daju mise zadušnice, uče Fatihu, mole molepstvija, kad pretili svećenici, sveštenici i vjerski službenici s mukom sriču i bez sluha zapjevaju i nariču, kad zvone zvona i zvon narasta u odjeke i  šuplju jeku praznine, besmisla i ništavila, kad glas mujezina je jauk i zapomaganje i uistinu glas vapijućega u pustinji, kad herostrate demonski nabožno i lažno pale voštanice, lampione, kandila, kandilje, kad ktonskim svjetlima osvjetljavaju te kičerske i diletantske igrokaze nekrofilnih rituala, priredbe polusvijeta, igre za svjetinu – pitate li se, dakle, ikad pred grobovima i mezarjima svojih očeva, sinova, braće, muževa, srodnika, zašto nema u tim drvoredima mrtvih, na tim križevima, nišanima, krstovima, na svim tim nadgrobnicima besmislenih smrti i zaludna krvoliptanja i umiranja, zašto ne pronalazite, zašto nigdje ne vidite imena velika i sveta Očeva Nacija poginulih herojski na frontama, bojišnicama, bojištima, zašto na tim križevima, mezarjima, krstovima, nema slavnih, epskih, mitskih imena junaka, heroja, gazija, vitezova, div-junaka, arslana, ratnika i patnika posljednjega rata: Miroslava i  Stjepana Tuđmana, Bakira Izetbegovića, Marka Miloševića, Saše Karadžića, zašto i kako to nema svih ostalih, od poroda od tmine, od okota i nakota nj i h o v i h  nebrojenih očeva i sinova Stranaka, muških srodnika i potomaka Očeva Nacije, zašto nigdje i nikad i nikako niti u jednom budućem ratu, u svim budućim bratoubilačkim klaonicama, neće biti pod humkama muževne, uhranjene, njegovane, nabildane, iskvarcane, od glave do pete brendirane & markirane muške mladunčadi Polusvijeta, pitate li se ikad?!

Foto: Milomir Kovačević Strašni

Ili ste, ne samo već odavna pristali i postali, nego i ostali svjetina – po mjeri polusvijeta.

U tom slučaju i u to ime, čestitka stiže pravome adresatu: SRETAN VAM DAN POBJEDE NAD ANTIFAŠIZMOM; dok palite voštanice, lampione i kandila, okruženi grobovima i obiteljskim albumima fotografija; dok po vama, po vašim grobovima, albumima, po vašim kućama, domovima, po vašim životima plešu plesom pobjednika Očevi Nacija i njihovi kurvini sinovi; bjesomučnim, nezasitnim, trijumfalnim plesom polusvijeta na grobljima naroda pretvorenih u gladnu i jadnu rulju; u ratovima topovsku hranu, u poraćima sirotinjsku, zapuštenu i umiruću svjetinu. 

POSTJUGOSLAVENSKI REKVIJEM: SARAJEVO, BOSNAE 1992. – 2020.

POSTJUGOSLAVENSKI REKVIJEM: FUGA SARAJEVO, SEFER YIZKOR (2.)