Politika, nauka o vođenju državom
Izdvajamo
- 'Među bogovima Momus, bog šale i ismijavanja, ne izostavlja nikoga
- Među junacima Herkules prati sva čudovišta
- Među demonima, kralj svijeta podzemlja bjesni protiv svih sjena
- Među filozofima, Demokrit se na sve smije
- Nasuprot, Heraklit nad svime plače
- Piron iz Elide ništa ne zna
- Aristotel smatra da sve zna
- Diogen sve prezire. Sve to Agripa ovdje voli: Prezire, zna i ne zna, plače, smije se, bijesni, progoni i ismijava, On, i sam filozof, demon, heroj, bog i sve.'
Povezani članci
Svako može biti ljutit, to je barem jednostavno, piše Aristotel. Ali, na pravoga biti ljut, u pravoj mjeri, u pravo vrijeme, sa pravom svrhom i na pravi način, to je teško. Platon je prvi, a možda i poslednji, koji je smatrao da državom ne treba da upravljaju najbogatiji, najčastoljubiviji ili najlukaviji, već najmudriji.
Piše: Hamdo Čamo
O statusu quo
U Bosni i Hercegovini stanje kakvo jeste, ne može se nazvati krizom. Krizom se smatra pogoršanje trenutnog političkog i ekonomskog stanja u društvu. Riječ je dakle o vremenskom intervalu koje ne traje dugo. Tačka početka krize naziva se negativnom, a završetak krize pozitivnom prekretnicom. Na žalost, ona još uvijek nije na vidiku. Ukoliko se govori o novom vremenu, stanje kakvo jeste vjerno obilježava zadnje dvije decenije i može se slobodno nazvati vremenom erozije države i društva. Ako bi se i naveli pozitivni primjeri u društvu, oni su toliko beznačajni u odnosu na negativne, skoro da ih nije vrijedno pominjati, iako je riječ o vrijednim ekonomskim projektima od kojih, ako nije riječ o stranačkim, teško šira zajednica da ima veće koristi.
Nauka tvrdi da je za kvalitetnu državu neophodna kvalitetna struktura, prije svega kvaliteta društva. Svakako, zaključiće filozofi, ako struktura države i društva ne odgovara parametrima očekivane kvalitete, suvislo je očekivati i kvalitetnu državu:
‘Među bogovima Momus, bog šale i ismijavanja, ne izostavlja nikoga;
Među junacima Herkules prati sva čudovišta;
Među demonima, kralj svijeta podzemlja bjesni protiv svih sjena;
Među filozofima, Demokrit se na sve smije;
Nasuprot, Heraklit nad svime plače;
Piron iz Elide ništa ne zna;
Aristotel smatra da sve zna;
Diogen sve prezire.
Sve to Agripa ovdje voli:
Prezire, zna i ne zna, plače, smije se, bijesni, progoni i ismijava,
On, i sam filozof, demon, heroj, bog i sve.’
Država je previše ozbiljna stvar da bi se prepustila laicima, šarlatanima i neukima. Kuća – čiji temelji, ukoliko nisu postavljeni po naučnoiskustvenim osnovama, koja je sagrađena od materijala koji ne zadovoljavaju opšte standarde – ne može biti kvalitetna, a ni dugovječna.
Politika, nauka o vođenju državom
Ako je politika nauka o vođenju državom, koliko se obrazovanih osoba iz oblasti političkih nauka nalazi u državnim strukturama, uključenih u neposredni proces upravljanja državom?
Opšta rasprodaja države i unesrećenje društva ne može se nazvati mudrim upravljanjem državom. Beket Semjuel bi rekao „kakva gužva, kakva galerija crknutih“, nasuprot njemu “U posljednjim stvarima” Oto Vajninger će napisati: „Janje je najpobožnija životinja, iako grešna, naime uvijek umorna i kukavica, zaključivši da su “tromost i kukavičluk u rodu, kao što su to marljivost i hrabrost.“
Upravljanje državom
Čovjek je političko biće kaže Aristotel, koji vlastite potrebe može da artikulira i zadovolji samo u zajednici. Političkom aktivnošću, svjesnošću, odgovornošću i vlastitim radom, svaka jedinka jedino tako može obezbijediti, zadovoljiti i zaštititi potrebe ugodnog života u zajednici.
Privilegije političara leže u tome, da u ime naroda mogu upravljati državom. Privilegija naroda je da živi u državi koju je sam izabrao, državi koja ga čini sretnim i zadovoljnim, koja zadovoljava potrebe svakog člana i pojedinca, prije svega, prava i slobode. Uz prava i slobode idu i obaveze bavljenja državom, koje najdirektnije utiču na osjećaje ličnog zadovoljstva, koja su najjače vezana za nivo i stanje kolektivne svijesti. Sreća je uvijek u vlastitoj glavi, mada je mnogi traže na drugom mjestu, često optužujući druge za uzaludno provedeno vrijeme u očekivanju i potrazi za istim.
Reforma društva
Narod je postao previše mudar da bi radio teške poslove za male pare. Jednom izigran, narod teško da će se odlučiti ponovno glasati za političkog prevaranta koji zato sve dublje gura ruku u čarobni šešir, ne bi li izvukao novu prevaru za naivni narod. Pametna društva su već davno izvršila reforme i ona se danas samo prilagođavaju vremenu i događajima. Manje pametna društva, kada i vide ‘da ništa više ne ide’ ne reaguju, očekujući da njihove probleme rješavaju drugi. Umjesto da se dogodi očekivano, naravno, događa se neočekivano. U momentima kada narod dobrovoljno digne ruke od sebe, kada se odrekne upravljanja državom, državu preuzmu oni kojima takvo stanje najviše odgovara, uređujući prilike prema svom interesu. U našoj državi i društvu, koje deceniju za decenijom samo tone, reforma je odavno neophodna – na svim nivoima.
Reformama društvo aktivno uklanja prepreke koje mu stoje na putu egzistencije i vrhu uspjeha.