Političko Sarajevo opet jaše

Izdvajamo

• Demokratija sama po sebi ima pretpostavku pluralizma. Pluralizam je mnoštvo različitih mišljenja i stavova, koji mogu biti (čak je i poželjno da budu) oprečni jedni sa drugima. U takvoj situaciji glasačima se daje mogućnost da izaberu opciju u kojoj se najviše prepoznaju. Jednoumlje nikada nije bilo dobro. Ni u feudalnom društvu ni u komunističkom. Jednoumlje daje onima koji su na vrhu apsolutnu vlast (moć). Demokratska društva pred one koji su na vlasti mogu postavljati zahtjeve. I ako izabrani te zahtjeve ne ostvare, građani ih mogu smijeniti.

Povezani članci

• Danas Kongres SDP-a: Na čelu partije Nikšić, Bešlagić, Borić, Pejanović ili Pudarić?
• Esad Bajtal: Na ulicama su bili gladni i poniženi zbog nemoralne vlasti
• Sjećanje na ljudsku i intelektualnu gromadu Nijaza Durakovića
• Molba Džeki da vrati diplomatski pasoš bh. vlastima u znak podrške svoj djeci BiH
• Mijatović: Političke strukture moraju prekinuti trend koji ugrožava profesiju novinara
• Raspada li se koalicija SDA-SDP ?

Foto: Charles Bowman/Getty Images

Floskula o “političkom Sarajevu” se nerijetko koristi od strane vlastodržaca u RS, jasno u pogrdnom smislu. Najljepši komplimenti se daju u neznanju.

Dodikova floskula implicira da postoji neko (implicitno talibansko) Sarajevo, u kome opet postoji politički konsenzus oko toga da je jedini politički cilj uništiti RS, pa i po cijenu vlastite propasti. To pomalo podsjeća na onog legendarnog kockara koji sve druge optužuje za varanje na kartama, ne bi li otklonio pažnju od sebe.

Sarajevo i još nekoliko kantona sa bošnjačkom većinom su sve samo ne sredine sa političkim konsenzusom. Dapače. Rezultati zadnjih izbora pokazuju da su kantoni sa bošnjačkom većinom jedini dijelovi zemlje u kojima vlada prava demokratija. Tu su sada jasno definisane pozicija (SDA i sateliti) i opozicija (NS, SDP, NP, GS, SBB), i to do te mjere da će po svemu sudeći SDA nakon skoro 30 godina izgubiti vlast.

Ne radi se tu o fiktivnoj opoziciji kao recimo u RS ili u nekadašnjoj Herceg Bosni, već o jasnoj, programskoj političkoj opoziciji. Podsjećanja radi, u kantonima sa hrvatskom većinom HDZ je imao plebiscitnu podršku u konkurenciji sa samim sobom, istina pod malo promijenjenim imenom- HDZ 1990.

U RS je situacija slična. Neka opozicija kao nominalno postoji, a suštinske i konceptualne razlike između njih i onih na vlasti nema. Najbolji pokazatelj u prilog toj teoriji je jučerašnja vijest o tome da Narodni demokratski pokret (NDP) više nije dio Saveza za pobjedu i učestvovat će u razgovorima sa strankama okupljenim oko SNSD-a o formiranju nove skupštinske većine. Znači, svejedno je. Gotovo istovremeno, građanske stranke u Sarajevu najavljuju formiranje kantonalne vlasti bez SDA.

Demokratija sama po sebi ima pretpostavku pluralizma. Pluralizam je mnoštvo različitih mišljenja i stavova, koji mogu biti (čak je i poželjno da budu) oprečni jedni sa drugima. U takvoj situaciji glasačima se daje mogućnost da izaberu opciju u kojoj se najviše prepoznaju. Jednoumlje nikada nije bilo dobro. Ni u feudalnom društvu ni u komunističkom. Jednoumlje daje onima koji su na vrhu apsolutnu vlast (moć). Demokratska društva pred one koji su na vlasti mogu postavljati zahtjeve. I ako izabrani te zahtjeve ne ostvare, građani ih mogu smijeniti.

Da sad ne idemo u neka dublja objašnjavanja zašto je demokratija naprednija od feudalnog društva.

Jasno, SDA je stranka sa istom feudalnom strukturom kao i HDZ i SNDS, te njima te promjene ne prijaju. Ali tako je to, kad se čovjek složi sa tim da se predstavnici biraju na izborima a ne po tome ko im je otac.

Plasiranje tvrdnji oko stranaka građanskih (često korišteno za Našu stranku) da su to stranke “od Vječne vatre do Marindvora” su jasni zlonamjerni trzaji onih koji sve promjene u društvu žele onemogućiti. “Neka se registruju u Banjaluci ili u Mostaru pa ću i ja glasati za njih” je ništa drugo nego ponavljanje onoga što vlastodršci od nas žele. Nacionalno pomirenje na koje Izetbegović danas poziva nije ništa drugo do poziv na etničku homogenizaciju kakva je na snazi u RS i nekoliko hercegovačkih kantona. Poziv na to je ravan pozivu da se sva vlast prepusti njemu. A to makar negdje više ne može proći.

Klica demokratskog razmišljanja i slobode uvijek je tinjala u tom “političkom Sarajevu”. Tinjala je i u mnogim drugim urbanim sredinama, ali je krvavo ugušena a te sredine deurbanizirane. Ne treba se previše zamarati time “a kako oni”, nego biti ponosan na ono što se može ostvariti sa malim resursima i usprkos režimu.

I prije rata, pa i za vrijeme onog, a i nakon ovog rata, iz emancipovanih sredina su kretali zahtjevi za promjene u društvu. Sreća pa postoji još trunka te građanske hrabrosti, a ona u ovom trenutku živi baš u tom “političkom Sarajevu”. E, eto, Das ist Walter.

Napomena čitaocu: “političko Sarajevo” nije neophodno vezano za grad Sarajevo. Način na koji ga MD koristi odnosi se na sve urbane sredine u centralnim i sjevernim dijelovima BiH. Ima tu i Tuzle, i Zenice i mnogo čega drugog.