Politički život znanosti
Povezani članci
- Džemal SOKOLOVIĆ: Naši univerziteti
- Svejedno je koji će od dva loša izbora prevladati u zemlji koja nije više ono što je nekada bila
- Divljanje fašista u Nišu: Oskrnavljeni antifašistički spomenici
- Kako se osvajalo hrvatsko tržište: Italija i Austrija “širile” se uz asistenciju Ljubljanske banke
- Zoran Pusić: O Bleiburgu i oko njega
- Draško Luković: Obrazovanje (za) patriote
Znanstvenici koji iz takvih ili drugačijih razloga potvrđuju korporacijska stajališta, kao i kod nas, rado zaturaju predmet svojih istraživanja i rasprava tako, da destruktivni učinci GMO ostaju izvan vidnog polja, a istovremeno svoje tvrdnje rastežu na područja za koja nisu stručni. Kao znanstvenici govore o stvarima izvan vlastite struke, ćute o onima o kojima bi morali govoriti, i djeluju kao skupine političkog pritiska. Dobro za korporacije, loše za znanost, katastrofalno za većinu ljudi i drugih živih bića.
Piše: Tomaž Mastnak, Dnevnik.si
Odabrala i sa slovenačkog prevela Nada Zdravič
Pozivanje na znanost je moguća opcija. Znanost nije autoritet koji uvijek vrijedi, nego se na nju oslanjamo onda kad procijenimo da nam to može koristiti. Onda kad se sami odlučujemo kada ćemo poštivati znanstvena dostignuća, i onda kad posegnemo za znanošću, očekujemo da će se njenom autoritetu prikloniti bezuvjetno svi. Znanost je moć, ako služi našoj moći, i njena moć je onda ovisna od naše moći. Znanost poštujemo kada nama zavlada moć koja se na nju poziva i prihvatanje znanstvenog autoriteta je onda momenat u našem podređivanju nekom drugom ili nekoga drugog.
To bismo mogli nazvati političkim životom znanosti. Jasno, znanost ne možemo svesti na njeno služenje političkim interesima. A kad govorimo o znanosti to ne možemo ni zanemariti. To je sve manje moguće. Takozvana čista znanost na ovom svijetu ne postoji. Kad je znanost sluga politike to nije nešto što je tipično samo za znanosti. To se nje tiče na različite načine i iznutra. Ne radi se samo o diseminaciji rezultata znanstvenih istraživanja, bez čega znanosti nema i bez čega znanstvenik ne može ni preživjeti. Radi se o proizvodnji znanstvenih dostignuća, koliko o obliku u kojem moraju biti predstavljena, kao i također, u većoj ili manjoj mjeri, o sadržaju. Neovisnih znanstvenih institucija je sve manje, a i one su na udaru sve brojnijih i jačih pritisaka. Korporacijski interesi imaju svoju vlastititu znanstvenu mašineriju, a finansijskim i političkim pritiscima zadiru i u javnu sferu istraživanja.Šta će se istraživati ovisi od finansiranja i nije više nikakav eksces ako finansijer ne naruči samo istraživanja, nego i njihov rezultat. A kad smo kod rezultata, vratimo se diseminaciji: šta će biti objavljeno, gdje i kako, ne ovisi samo od kvalitete znanstvenih dostignuća, nego od pripadnosti, pozicije i čak i nacionalnosti istraživača, i od toga kakvi rezultati odgovaraju ili ne odgovaraju ne samo finansijerima istraživanja, nego i vlasnicima i urednicima znanstvenih publikacija. Slični mehanizmi su na djelu pri popularizaciji znanstvenih dostignuća u široj javnosti i političkoj sferi.
Uzmimo dva primjera. Prvi su klimatske promjene. Velika većina znanstvenika, koja radi na područjima koja se bave tim problemom, slaže se da su klimatske promjene posljedica čovjekovih aktivnosti. Ali znanstvena dostignuća su tu u suprotnosti sa interesima velikih poslovnih korporacija i političara, koje su ih ili kupile ili postavile, zato se dostignuća prešućuju, relativiziraju, diskvalificiraju i ne uzimaju u obzir. Pritisci na znanstvenike su užasni. Američki predsjednik Bush je prije nekoliko godina dobio alternativno priznanje za zalaganje u prisiljavanju znanstvenika u državnim službama da zagovaraju vladinu politiku o klimatskim promjenama. Među zaslugama su navedena zastrašivanja znanstvenika i mijenjanje, cenzuriranje i falsificiranje istraživačkih dostignuća. Dobra polovica onih koji su učestvovali u anketama među stručnjacima za klimatske promjene u službi američke savezne vlade je izjavila da je na njih vršen pritisak da izbace ‘klimatske promjene’, ‘globalno zagrijavanje’ i slične izraze, da su nadređeni mijenjanjem njihovih izvješća mijenjali smisao znanstvenih zaključaka, da su državni službenici pogrešno predstavljali njihove rezultate, da su se izvješća gubila ili bila zaturena, i da se sa njihovim objavljivanjem i inače kasnilo, da su njihov rad otežavali novim i neuobičajenim administrativnim zahtjevima i da su bili postavljani pred izbor ili promijeniti znanstvene rezultate ili prestati raditi na projektu. Slične prakse je američka vlada nametala i u drugim domenima, a na području istraživanja klimatskih promjena pritisci su bili najžešći.
Pritiscima su bili izloženi i članovi Međuvladine panel skupine za klimatske promjene, koju je ustanovila OUN. Neki su izjavili da su „političari“ u izvješćima precrtavali sve za što su smatrali da ugrožava interese njihovih država. U propagandnu kampanju su krenule i druge korporacije naručujući istraživanja koja su ili negirala klimatske promjene ili ljudski utjecaj na njih, i diskvalifikacirajući istraživanja, koja su donosila njima nemila dostignuća, i to posebno onih znanstvenika, koji su bili najglasniji u upozorenjima o opasnosti klimatskih promjena.
Drugi primjer je zagovaranje korištenja genetski promijenjenih organizama (GMO). Tu je čitava znanost korporacija, začinjena čovjekoljubljem. Fantastično organizirana propagandna kampanja neslućenih razmjera govori da su GMO znanstveno rješenje za ishranu sve brojnijeg čovječanstva, i dokazuje da su GMO bezopasni po zdravlje. Ostvaruje se utisak da o tome vlada potpuni konsenzus. Drugačija mišljenja su prešućena ili izgurana na margine. Reakcija Monsantovog predstavnika za javnost na objavljeno priopćenje pod okriljem OUN, da je pesticid roundup kancerogen, mnogo govori o njihovom odnosu prema neovisnim znanstvenim istraživanjima. To neće tolerirati. Znanstvenici koji iz takvih ili drugačijih razloga potvrđuju korporacijska stajališta, kao i kod nas, rado zaturaju predmet svojih istraživanja i rasprava tako, da destruktivni učinci GMO ostaju izvan vidnog polja, a istovremeno svoje tvrdnje rastežu na područja za koja nisu stručni. Kao znanstvenici govore o stvarima izvan vlastite struke, ćute o onima o kojima bi morali govoriti, i djeluju kao skupine političkog pritiska. Dobro za korporacije, loše za znanost, katastrofalno za većinu ljudi i drugih živih bića.