Pri kraju je i drugo poluvrijeme buđenja mrtvih, koje se svake godine diže iz groba i mobilizira za još neraščišćene račune među živima. Svi već znamo, prvo poluvrijeme je u travnju i svibnju, kada se komemoriraju žrtve Jasenovca i Bleiburga, a drugo u julu i augustu, kada padaju obljetnice pokolja u Srebrenici i ‘Oluje’. To su četiri vršne točke u koordinacijskom sistemu masovnih stradanja na ovim prostorima u dvadesetom stoljeću, od kojih je svaka različita u svome vremenu i prostoru, motivima i izvedbi. Povezuje ih to što zajednički šalju poruku da ti prostori još nisu naučili, kao neki drugi, poštovati svoje žrtve i vratiti im dostojanstvo koje za života nisu imale. Nego ih se podcjenjuje, precjenjuje ili na druge načine prekraja, u skladu s nacionalističkim politikama koje se nisu emancipirale od ratova devedesetih, koliko ni od onoga pola stoljeća ranije. Ili, kako netko ovih dana reče, ti ratovi bili su nastavak politike drugim sredstvima, a sada je to samo prepakirano i imamo politike koje su nastavak ratova drugim sredstvima. Zato u zlosretnom napadu na Aleksandra Vučića na subotnjoj srebreničkoj komemoraciji ipak ima jedna dobra strana. To je da se kroz taj teški i mučni incident do kraja osvijetlilo da ovdašnje nacionalističke elite nisu u stanju provesti međunacionalnu pomirbu, koja se prije može dogoditi unatoč njima nego zahvaljujući njima.

U ovom slučaju krivica je podijeljena, iako ne kažem da je podijeljena na jednake dijelove. Preciznije, ona ide prvenstveno na račun Srbije i njenog tvrdoglavog odbijanja da prizna genocid u Srebrenici. Ali odmah zatim i na račun bošnjačke strane i njenog jednako upornog samoviktimiziranja, kada razumljivi žal nad svojim žrtvama počinje prelaziti u opsesiju (na taj način od Srebrenice se pravi blindirani grob vječnog samosažalijevanja i osvetničkog gnjeva, u koji ne dopire nikakva zraka života i nade da može biti bolje). Tek kada se prvo sparilo s drugim a drugo s prvim, postalo je moguće da se u subotu u Srebrenici dogode zloslutne scene kojih nikada prije nije bilo. O da, tome su nesebični obol dali i standardno bijedni ključni akteri svjetske politike. Na prvom mjestu Rusija, koja je vetirajući rezoluciju UN-a o srebreničkom genocidu prokrčila put Vučiću u Potočare, no isto tako i napadačima na njega. Ali ništa manja nije odgovornost vodećih zemalja atlantske alijanse, koje su tom rezolucijom prale savjest za srebreničku tragediju, za koju Rusija zbog odnosa snaga prije dvadeset godina nije imala nikakvu ili jedva ikakvu krivicu. Eto, tako to otprilike izgleda. Kada se taj trolist prihvatio da organizira i aranžira okruglu, dvadesetu godišnjicu srebreničkih masovnih ubojstava, prestala je postojati ozbiljna šansa da ona preživi. Blamaža je bila unaprijed zajamčena.

Sada je jasno da dostojanstvo srebreničkoj komemoraciji mogu vratiti samo neki treći, nezavisni intelektualci s ovdašnjih strana, nevladina scena kalibra neponovljivih Žena u crnom, politički marginalci skrajnuti s naslovnih stranica i udarnih televizijskih vijesti. Ovoj posljednjoj skupini pripada recimo Vuk Drašković, koji se ovih dana nametnuo važnom izjavom da Srbija mora priznati srebrenički genocid, jer Srebrenica znači Bošnjacima ono isto što i Jasenovac Srbima. I logički zaključio da ako se negira prvo, dovodi se u istom dahu u pitanje i drugo. Ovo je jedna od rijetkih ili iznimnih izjava u kojoj se vlastita viktimizacija stavlja u ovisnost o viktimizaciji drugih. Ili, da budem određeniji, u kojoj strana koja je počinila zločine pristaje da se na nju primijene isti humanistički kriteriji kao kada je zločine počinio drugi, a ona bila žrtva. To je karika koja sudbinski nedostaje u suočavanjima sa zločinima u jugoslavenskim ratovima devedesetih i ranije. Naravno da bi bilo dobro da je Drašković iskoristio priliku, a nije, da se rezolutno i bespovratno odrekne svojih starih izjava o odsijecanju muslimanskih ruku. A još bi bilo bolje da se odredio i o tome zašto ovako nije govorio s pozicija političke moći, dok ju je imao, a ne tek sada, kada je nema. Ali ga zato sada možemo uzeti kao krunskog svjedoka da su se pozicije moći gradile, i još se grade, ne na izjavama međunacionalne tolerancije i uvažavanja nego netrpeljivosti i harangiranja.

Naprosto, sve generacije postjugoslavenskih političara u protekla su dva i pol desetljeća radile na tome – netko više, netko manje – da dokažu kako je mržnja među ovdašnjim narodima prirodna i zadana mjera njihovih međusobnih odnosa. I da u startu treba zatrti svaku iluziju da može biti drukčije i da ti narodi opet mogu mirno i suradnički koegzistirati, bez obzira na nove državne granice koje su među njima povučene. Da, to je ta spomenuta politika kao nastavak rata drugim sredstvima. Ali nije samo to. Sve nekadašnje zaraćene strane iz devedesetih sve do danas su nastavile ne samo s negiranjem nego i s veličanjem zločina koje su počinile, iako se, naravno, to čini diskretno i s tobožnjim uvažavanjem sudskih presuda. Pogotovo ako je riječ o vlastima koje se može indirektno, ili čak direktno, povezati s tim zločinima. No zato su brbljiviji ostali, pa je svojedobno tadašnji srpski predsjednik Boris Tadić oštro zamjerio Hrvatskoj što slavi ‘Oluju’, dok Srbija to ne radi, a kao mogla bi kada je riječ o Srebrenici. To je strašna, trifrtalj morbidna izjava inače umjerenog Tadića, jer je Srebrenica ultimativni zločin, isto kao Jasenovac, kako reče Drašković, i govoriti o nekakvom slavljenju van je svake pameti. Ali to ne znači da je Tadić pogriješio kada je riječ o ‘Oluji’.

Jer i tu se slavi ne samo oslobađanje zemlje nego jednako, a neki dupeglavci i više, i progon Srba, čija je vitalna većina tada bila prisiljena napustiti Hrvatsku. A, jasno, i to je van svake pameti. Što je najvažnije, Hrvatska ima upravo bogomdanu mogućnost za bitno drukčiji pristup. To je vezati oslobođenje zemlje uz nešto čime se neće otvoreno slaviti rat i jedva nešto manje otvoreno iznuđeni egzodus Srba koji se tada dogodio. Ta mogućnost nudi se kao na dlanu u Podunavlju, koje je reintegrirano u hrvatske državne granice bez rata i bez masovnog odliva srpskog stanovništva. I zato bi upravo ondje trebalo slaviti rođendan oslobođenja zemlje. Ali vraga. Baš zbog civilizacijskih kvalifikacija Podunavlja, to ne dolazi u obzir, naprosto zato što se u nacionalističkim vizurama ratove smatra jedinim dostojnim rodilištem nacionalnih država. Doduše, ne samo Hrvatska nego i ostale zemlje u regiji idu prema zapadnim integracijama, što znači da im je ratovanje u dogledno vrijeme zabranjeno. Ali nisu mentalne i psihološke pripreme za njega, i one se, evo, stalno i održavaju.

Novosti