ENG
Pobunjena kulisa
Autor/ica 👤Viktor Ivančić
Povezani članci
Upravo na rutinskim patriotskim ceremonijama – ne pristajući sudjelovati u svojstvu umrtvljena državnog dekora – Milanović je osigurao svojoj funkciji težinu veću od ceremonijalne. Maslenička predstava je propala jer je scenografija iznevjerila očekivanja
Za razliku od više njegovih ranijih poteza i istupa, demonstrativno odbijanje hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića da sudjeluje u svečanosti povodom obilježavanja 28. godišnjice ratne operacije Maslenica zaslužuje respekt.
Kao što znamo, to je već druga sabotaža takve vrste priređena s najviše državne pozicije: prošloga proljeća je Milanović protestno napustio sličnu obrednu svetkovinu u Okučanima, također zbog prisustva osoba s ustaškim insignijama, da bi ga nakon toga “zgroženi” ministri vlade Andreja Plenkovića optuživali kako “ne poštuje branitelje” i izdaje nacionalnu stvar. Sada, saznavši da je protokolom proslave u Maslenici predviđeno sudjelovanje individua opremljenih crnim uniformama i grbovima s ustaškom parolom “Za dom spremni”, predsjednik je, iskoristivši ovlast zapovjednika HV-a, s fešte povukao i oficire iz vojnog vrha, uključujući načelnika Glavnog stožera Roberta Hranja. To, naravna stvar, nije pokolebalo ministra obrane Marija Banožića da svojom nazočnošću legitimira državni ritual ukrašen fašističkim simbolima.
Tako je raniji utisak dodatno izoštren: predsjednik države nije familijaran s fašizmom kakav Vladi i njenom predsjedniku očito ne smeta. Čovjek prosto poželi da ovakvi protokolarni okršaji postanu redovni, kako bi se postojeći jaz produbio. Milanović je naime, zahvaljujući mogućnostima koje pruža visoka državna funkcija, efektnije od bilo koga drugoga raskrinkao ciničnu narav one “dvostruke konotacije” što ju je Plenković pripisao paroli “Za dom spremni”, pa onda i sramotnoga zakonskog rješenja – kao normativnog izraza nacionalne hipokrizije – po kojemu je ustaški poklič faktički legaliziran, “u posebnim prilikama”, razumije se.
Bitna razlika između dvojice političara očitovala se i u Plenkovićevoj frajerskoj sugestiji da ga je predsjednikov telefonski poziv – kada ga je upozorio da je protokol državne svečanosti zagađen fašističkom simbolikom i da on takvom skupu ne kani prisustvovati – nepotrebno ometao dok je gledao sina kako slaže lego-kockice. Milanović, međutim, nije imao potrebu za izmotavanjem i nastupio je kategorično: “Hrvatska vojska i ustaštvo neće biti povezani dok sam ja predsjednik.”
Šteta je što u ovoj zemlji nije demonstriran takav stav u prvoj polovini zadnje dekade prošloga stoljeća. A šteta je i što aktualni korisnik rezidencije na Pantovčaku ne gaji sličnu dosljednost kada je riječ o oduzimanju državnih odlikovanja pravomoćno osuđenim ratnim zločincima. Ipak, principijelno zalaganje za antifašističke vrijednosti obećava. Dotle da i rijetki glasovi koji tvrde kako najvažnija karakteristika funkcije predsjednika RH leži u njenoj nepotrebnosti – a među takvima je i glas ovog potpisnika – djeluju pomalo sumnjivo, barem u aktualnoj konstelaciji političkih snaga. Zar nije bolje da revije crnokošuljaša u državnoj režiji budu popraćene makar protokolarnom nelagodom, kakvu može izazvati jedino pobunjena kulisa?
U svoju obranu, bez namjere da obustavim posipanje pepelom, mogu tek uočiti paradoks ovoga korisnog političkog iskoraka: Zoran Milanović morao je odbiti da se pojavi u ulozi predsjednika kako bi ulozi predsjednika konačno dao smisao. Potvrdio je svoju političku važnost uskraćujući se, takoreći; po modelu “ima da me nema” (pokazat ću vam tko je predsjednik tako što ga neće biti!) uspio je zaskočiti sistem s leđa i poručiti kako je najprisutniji, a za humanistički raspoloženi dio javnosti i najkorisniji, kada demonstrativno odsustvuje.
Drugim riječima: upravo na rutinskim patriotskim ceremonijama – ne pristajući sudjelovati u svojstvu umrtvljena državnog dekora – Milanović je osigurao svojoj funkciji težinu veću od ceremonijalne. Maslenička predstava je propala jer je scenografija iznevjerila očekivanja. I na tome mu postignuću, imajući u vidu napore vladajuće većine da normalizira crnokošuljaški ambijent i ustaško folklorno blago, valja odati priznanje.
S premijerom Plenkovićem i HDZ-om stvari stoje sasvim drugačije. Baš u vrijeme održavanja priredbe povodom godišnjice slavne bitke u Zagrebu je, na inicijativu Židovske općine, organiziran sastanak na kojem su predstavnici partija vladajuće koalicije i nekih opozicijskih stranaka, prema novinskim izvještajima, “jednoglasno zaključili da se pokrene procedura za donošenje zakona o zabrani i krivičnom kažnjavanju upotrebe ustaških simbola, negiranja koncentracijskih logora smrti i veličanja ustaških zločinaca”.
Prvi utisci bili su toliko optimistični da je čak i poslovično skeptični predsjednik Židovske općine Zagreb Ognjen Kraus nakon sastanka izjavio: “Vjerujem da ćemo možda jednom nešto konačno postići nakon 30 godina.” I još: “Ako postoji volja, do ljeta bi se moglo izaći na glasanje pred Sabor, i ako postoji volja vladajuće stranke, taj se zakon može izglasati dvotrećinskom većinom.”
Sutradan, međutim, pokazalo se kako je Damir Habijan, predstavnik HDZ-a na spomenutom sastanku, sudjelovao u ulozi stranački ovlaštenog agenta, zaduženog da šutnjom zavara koalicijske partnere i podnese izvještaj centrali. A kada ga je centrala upoznala sa službenim stavom, izjavio je da je “to bio neformalan sastanak”, da “nisu donesene nikakve odluke” i da je cijela stvar napuhana “uoči lokalnih izbora” kada se, već uobičajeno, “umjesto o ozbiljnim pitanjima želi govoriti o ideologiji”. Proglas centrale izrecitirao je pak ovako:
“Stav je HDZ-a jasan, uvijek smo jasno osuđivali ustaški režim 1941-1945., i tu nemamo dilema, ali treba biti pažljiv prema mladićima koji su bili u HOS-u i pod znakom ‘Za dom spremni’ u Domovinskom ratu umirali za Hrvatsku. To nema veze s NDH, što je potvrdilo i Vijeće za suočavanje s prošlošću.”
Postavljati nakon toga suvišna pitanja – na primjer: kako to nema veze s NDH ako su i u vrijeme NDH mladići pod znakom “Za dom spremni” “umirali za Hrvatsku”? ili: što učiniti s pažnjom prema mladićima koji su pod znakom “Za dom spremni” klali za Hrvatsku? – bilo bi gubljenje vremena. Stranački ovlašteni agent samo je po tisućiti put ukazao na raspored grupacija na hrvatskoj političkoj i javnoj sceni: postoje fašisti, postoje antifašisti i postoje hadezeovci, čiji se antifašistički fašizam, ovisno o prilikama, može prikloniti onima prvima ili onima prvima.
Kratkoročno, partiji ostaje sanirati rupe u protokolu i pozabaviti se novonastalim problemom – kako disciplinirati predsjedničku kulisu da ne otima vojno zapovjedništvo i ne pretvara domovinske rituale u farsu? Jer dekor, za nevolju, iskazuje znatno manje drvenoga mrtvila nego što je to zamišljeno ustavnim rješenjem.
Vizija takozvanoga političkog centra kakvu nameću Andrej Plenković i njegova stranka, naime, ne podrazumijeva oslobađanje hrvatskoga društva od ustaštva, već oslobađanje ustaštva od društvene sumnje. Stoga bi bilo ljekovito lišiti se iluzija o realnoj fašističkoj prijetnji: stvarna snaga hrvatskog fašizma ne manifestira se postrojavanjem crnokošuljaša na državnoj proslavi, već gardom onoga koji ne razumije zbog čega ga se takvom viješću ometa dok gleda svoj pomladak kako slaže lego-kockice.
Autor/ica 👤Viktor Ivančić
