Pobjednički hrvatski krivolovci, pijanci, kumovi, sestrične, šogori, politikanti i ini „domoljubi“

Autor/ica 👤Marijan Vogrinec 25.11.2018. u 22:39

Izdvajamo

Ako se gazda smije omrsiti tom vrsti blagodati vlasti i moći, što ne bismo i mi uz njega, pomislili njegovi ministri i utjecajniji hadezeovci, koalicijski partneri i ini uhljebnički narod kojem su politika i politikantstvo raison d'être, jer ništa drugo ne znaju raditi i bez državnih/uhljebničkih apanaža ne bi imali od čega živjeti. A nakrcali se kreditima, navikli na udoban život, djecu upisali na „prestižna“ privatna učilišta, preuzeli i neke druge obaveze, pa... Kvragu i to, što će mediji malo tamburati o nepotizmu i vući nam imena po moralnom blatu kad je - sve po zakonu. A opet, „naši“ su glavni na svim instancama, koje konačno važu je li nešto ili nije zakonito. I nema zime.

Povezani članci

Foto: MORH / J. Kopi

Pitanje za milijun eura: što će se dogoditi ministru obrane Damiru Krstičeviću zbog silnih skandala u Hrvatskoj vojsci? Ništa, baš ništa. Niti će on dati ostavku, što mu je inače jedna od karakterističnih prijetnji (npr. slučajevi Podravka, požari 2017. u Dalmaciji, etc.) niti će ga premijer smijeniti zbog stegovnih ekscesa. Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa neće ništa učiniti ni premijeru Andreju Plenkoviću zbog zapošljavanja rodbine i svojte, odnosno ministru zaštite prirode i energetiku Tomislavu Čoriću zbog Raosovog zapošljavanja u Parku prirode Biokovo, ministru turizma Gariju Cappelliju zbog Nere Miličić u Münchenu, etc., jer „nisu imali pojma“ tko su ti ljudi njihovom stranačkom i šefu u vladi. Kamoli da su mu pogodovali

Marijan Vogrinec

Pobjednički hrvatski krivolovci, pijanci, kumovi, sestrične, šogori, provincijski politikanti i ini „domoljubi“ trče počasni krug Bijednom Našom. Gotovo nema dana bez skandala na tzv. državnoj razini tako da oni lokalni/regionalni, često i pogubniji za stanje zdravlja balkanskog kiflića „na kraju grada“, ostaju ispod javnog radara. Prošli je tjedan prenio u ovaj nekoliko medijskih cveba zbog kojih ni jedna normalna vlast ne bi mogla mirno spavati, no hrvatska bez ikakva grizodušja hrče iz petnih žila. Neizravno poručuje plagijatom one iz slavnog partizanskog doba: što je više medijskih kleveta i laži, HDZ nam je miliji i draži. Kolateralno, i premijer Andrej Plenković s buljukom anonimnih provincijskih politikanata – za koje šira javnost nikad nije čula – instaliranih u vladu, ministarstva, parlamentarnu većinu, stranačke izdignute niše i ostatak „državne/državotvorne“ piramide.

Potvrđuju to „miliji i draži“ istraživanja agencije Promocije plus o društvenim i političkim preferencijama CRO Demoskop, koja upućuju na spoznaju da već nekoliko mjeseci otkako afere i promašeni proračunski i politički potezi HDZ-ove nakaradne koalicijske vlasti, diplomatski gafovi predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, etc. pojačano tresu zemlju potpora denver plavoj ZNA SE opciji, najodgovornijoj za stanje u zemlji, ne opada. Dapače, neznatno raste – s 27,5 u listopadu na 28,4 posto prvih dana studenoga – kao i HDZ-ovoj „ženi iz naroda“, s 19,8 posto potpore na 20 posto. S tim da ju je njezino napadno ulizivanje ekstremnoj desnici u zemlji i svijetu – dilanje informacija o tzv. Marakeškom sporazumu s proustaškom maskotom Velimirom Bujancem i sukobljavanje s premijerom o nizu važnih vanjsko/unutarnjopolitičkih tema, poltronstvo u odnosu na defektne ispade trknutog Twitteraša iz Bijele kuće, ksenofobni ispadi, orbanizacija vanjskopolitičkog diskursa… – stajalo pada s prvog na drugo mjesto ljestvice pozitivnog doživljaja političara. Nakon tri mjeseca, primat je opet preuzeo političar „Nitko“, s potporom 21,1 u odnosu na 20 posto u listopadu. Predsjedničino, pak, slizavanje s rigidnim likovima desnice na godišnjoj joj je razini umanjio izbor za najpozitivniju političarku za četvrtinu: s lanjskih 25,2 na sadašnjih 19,4 posto. Kazna? Jest, zaslužena.

Vjerojatno je zaslužena kazna javnosti SDP-u, glavnoj oporbenoj stranci, što je početkom studenoga zabilježila samo bijednih 17,4 posto (17,7 posto u listopadu) društvenih i političkih preferencija, najmanje dosad. Mjesecima je trend negativan i nedvojbeno zaslužuje posebnu analizu uzroka i posljedica, jer bez jake, angažirane socijaldemokratske političke opcije u zemlji, makar povremeno u oporbi, u Bijednoj Našoj ne može biti produktivn demokracije. Ovo što sada živi najvjerojatnije već manje od četiri milijuna još neiseljenih građana RH nije ni demokracija, ni pravna i uređena država, ni socijalno osjetljiva zajednica, ni gospodarski prosperitetna i globalno konkurentna niti sekularno samosvjesna država, gdje se donose/poštuju dobri zakoni, u kojoj je ugodno i poželjno živjeti. Šleper ekonomija divljezapadnog kapitalizma i državno-pravno oktroirana logika nepripadnog blagostanja na lovorikama lažnog hrvatskog domoljublja, hinjenog katoličanstva i nedostatka dokaza kad se treba pokazati otkud imaš to što ne bi smio imati esencijalna je građa toga čudnovatog društva.

Münchenska bojna ili šank-brigada

Čudnovatog zato, jer je u njemu nedomoljubno i nepristojno kazati kvarnom političaru da je običan pokvarenjak i lažljivac, korumpiranom da je kriminalac, ucrnjenom „veteranu“ iz münchenske bojne ili šank-brigade da je lažni vojni umirovljenik/invalid Domovinskog rata, atributima nadarenoj sponzoruši da je escort-kokoš u kljucanju prekonoćnih lovatora, a debelom pastiru što u sakristijskoj polutami pohotno drpa i slini nad djecom obaju spolova da je pedofil kojem treba amputirati nježnik zajedno s dvjema pikulama… Zemlja u kojoj je sve nenormalno i defektno postalo normalno i ispravno, pa se političkom alkemijom obnašatelja vlasti bagatelizira kao medijsko pretjerivanje, subverzija ili hibridni rat protiv pojedinih aktera vlasti (potpredsjednik vlade i ministar obrane Damir Krstičević, npr.), nije svjesna živog blata u kojem se koprca. Oni, pak, svjesni beznađa, iseljavaju se glavom bez obzira, vode sa sobom i djecu i bračne drugove.

Čemu ostati na tlu, gdje jedan premijer RH i šef najbrojnije, pače vladajuće stranke, Andrej Plenković, koji bi morao biti primjer poštenja i proklamirane predizborne vjerodostojnosti, nekorumpiranosti, imunosti na klijentelizam i nepotizam biva stavljen na kantar saborskog Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, jer da je – zahvaljujući svom položaju u vlasti i političkoj moći – raskošno uhljebio svog vjenčanog kuma Igora Pokaza (veleposlanik u Velikoj Britaniji), šogora, brata svoje supruge Ivana Maslaća (direktor Zračne luke Dubrovnik), sestričnu Neru Miličić (voditeljica Ureda Hrvatske turističke zajednice u Münchenu) te ujaka Marka Raosa (šef u Parku prirode Biokovo). Ne treba ni spominjati da premijer Andrej Plenković „nije imao pojma“ o tim uhljebljivanjima, što su potvrdile sve ustanove, pa i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova glede i u svezi kuma Pokaza.

Screenshot: RTL

Tako da se Plenković „s pravom“ čudi: „Što je u tomu neobično, sve je po zakonu, pa i ti ljudi moraju srednjeg obrazovanja, op. a.); da sam njega imenovao za veleposlanika, to bi bila katastrofa“. Zaista, što tu nenormalnog i HDZ-u nepriličnog ima biti kad hadezeovac hadezeovcu revno drži fenjer: Plenkovićevom šogoru Maslaću posao je ponudio upravo direktor Zračne luke Dubrovnik Frano Luetić, slučajno brat HDZ-ove europarlamentarke Dubravke Šuice. Tko će komu, nego svoj svomu. Nepotizam i klijentelizam bez ikakvih skrupula!? Itekako, ali koga briga!? Jedinoj stranci među 143 u Bijednoj Našoj, koja je prvostupanjski osuđena za pljačkanje vlastitog naroda – raste rejting. SDP nije cvijet poštenja i ogledni primjer imunosti na korupciju, nepotizam i klijentelizam, ali u tome neusporediv s HDZ-om, tiho vene na ljestvici političko-ideološke ponude.

Ako se gazda smije omrsiti tom vrsti blagodati vlasti i moći, što ne bismo i mi uz njega, pomislili njegovi ministri i utjecajniji hadezeovci, koalicijski partneri i ini uhljebnički narod kojem su politika i politikantstvo raison d’être, jer ništa drugo ne znaju raditi i bez državnih/uhljebničkih apanaža ne bi imali od čega živjeti. A nakrcali se kreditima, navikli na udoban život, djecu upisali na „prestižna“ privatna učilišta, preuzeli i neke druge obaveze, pa… Kvragu i to, što će mediji malo tamburati o nepotizmu i vući nam imena po moralnom blatu kad je – sve po zakonu. A opet, „naši“ su glavni na svim instancama, koje konačno važu je li nešto ili nije zakonito. I nema zime.

„Svjedoci smo, dakle“, tvrdi oporba, „cijele mreže HDZ-ovih uhljebljivanja na najvišoj razini, dogovaranja zapošljavanja bez natječaja, izvlačenja visokih plaća iz gradskih/općinskih blagajnâ te poduzeća u državnom vlasništvu.“ U SDP-u ističu i slučaj Tonka Obuljena, brata ministrice kulture Nine Obuljen-Koržinek, kojeg je vlada imenovala predsjednikom najmoćnije regulatorne agencije u zemlji HAKOM-a (Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti), a Svetimir Marić, brat ministra državne imovine Gorana Marića bio je akter afere koja je punila medije. Najprije se javnost čudila kako je taj lik ekspresno, s burze rada, nevjerojatno, postao članom Uprave društva Tehnički servisi željezničkih vozila d.o.o. u sklopu Hrvatskih željeznica, da bi – navodno pod pritiskom javnosti (sic transit) – podnio ostavku i, opet na brzaka, dobio unosno radno mjesto pomoćnika voditelja Zagrebačkog električnog tramvaja (ZET) u sastavu najveće tvrtke u državi, Zagrebačkog holdinga. Svetimiru Mariću je navodno ponudio posao osobno gradonačelnik Zagreba Milan Bandić. Još prije pet mjeseci.

No, aferi tu nije bio kraj. Čim je ministrov brat Svetimir zatvorio HŽ-ova vrata, u Tehničkim je servisima brzopotezno poslovno unaprijeđen ministrov šogor Miro Jurič, suprug ministrove sestre, a nova je Marić-afera puknula u ZET-u. Žalila se kandidatkinja na natječaju Jasminka Lozančić, koja je imala iste stručne preferencije kao ministrov, udovoljavala je svim natječajnim uvjetima i k tome imala zakonsku prednost – bila je hrvatska braniteljica (186 dana u neborbenom sektoru). Ministrov brat nije imao status hrvatskog branitelja i po Zakonu o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji nije mogao biti zaposlen prije protukandidatkinje Jasminke Lozančić. Ali, zakon je valjda za to da ga se krši. I pojeo vuk magare. Nikomu ništa.

Ta iznimno raširena i već s gotovo 30-godišnjom bradom ortačko-rodijačka, pače „domoljubna“ i „katolička“ praksa zapošljavanja „naših“, ne „njihovih“ i „ničijih“, materijalno/gospodarski je srozala Bijednu Našu na prosjački štap, a moralno i društveno na zazornu zemlju, maćehu vlastitim građanima. Znanje, radišnost i sposobnost puke su floskule za uporabu u predizbornim kampanjama i demagoškim diskursima politikanata na vlasti od kojih se građanima diže kosa na glavi. CRO Demoskop već godinama upozorava na tu činjenicu da oko 75 posto plus-minus građana smatra da ti pogrešni ljudi na pravom mjestu vode zemlju – u krivom smjeru. U propast, ne naprijed. A virus destrukcije, nesposobnosti i lijenosti, grabeža i ideoloških farbanja tunela, ortačko-rodijačkog mentaliteta i dogovorne šleper-ekonomije učinili su bantustan od zemlje, koja – uz savjesne vođe s makar dva zrna soli u glavi – može pristojno hraniti 20 milijuna ljudi i domicilnom četirimilijunskom stanovništvu omogućiti vrlo komotan život u uzronoj demokraciji. Ne sluganstvo o tek nešto više od narodnog kruha i koliko-toliko ispravne vode.

Shinkansen na liniji Tokyo-Hiroshima

Pobjednički hrvatski krivolovci, pijanci, kumovi, sestrične, šogori, provincijski politikanti i ini „domoljubi“ trče počasni krug Bijednom Našom. Taj pridjev časti, ponosa i slave – pobjednički – uveo je ne tako davno u vojno-demagoški diskurs Plenkovićev pouzdanik nad pouzdanicima Damir Krstičević, pa nema prigode za izlanuti štošta pred novinarskim mikrofonima da se ne busa u već poplavjela prsa sintagmom: pobjednička Hrvatska vojska. Koliko se znâ, ne pada mu na um podnijeti ostavku na dužnost ministra obrane – bogme ni njegovu šefu u HDZ-u i vladi Plenkoviću smijeniti ga – zbog niza sramotnih gafova, demagoškog prenemaganja bez pokrića, skandala i ekscesa aktivnih vojnih osoba u vojarnama i izvan njih, što ih je pokušao zatajiti medijima i narodu kojem verbalno priseže, ali i koječega još neprispodobivog uzornoj vojsci kakvom ju želi prikazati. Ni najnoviji skandali i afere glede i u svezi pripadnika hrvatske stajaće oružane sile – uzalud sada medijsko: „Ministre, kada će ostavka? – neće u bivšem diplomiranom oficiru JNA (1991.), potporučniku Vojne akademije u Beogradu kresnuti istu iskru grizodušja ili zapovjedne odgovornosti, što japanskog ministra prometa tjera na odstup zato što je Shinkansen na liniji Tokyo-Hiroshima zakasnio tri i pol sekunde. Ili švedsku ministricu, koja je službenom karticom kupila čarape, jer trenutno nije imala gotovine, odmah je vratila državi potrošen sitniš, ali je svejedno podnijela ostavku – koja je i prihvaćena.

U Bijednoj je Našoj nezamislivo to, što je u civiliziranom svijetu bilo gdje na globusu normalno ponašanje na javnoj dužnosti kad je neki dužnosnik akter ili se dovodi u vezu s događajem u resoru koji mu narušava vjerodostojnost, jer se očekuje da bude moralan i odgovoran svom narodu. Krstičevićev je britanski kolega, recimo, ministar obrane Michael Fallon odstupio s dužnosti budući da se saznalo kako je prije 15 godina jednu novinarku dirao po koljenu. U Bijednoj bi Našoj svaki takav dobio medalju za macho muškarca i milijun pozitivnih lajkova na društvenim mrežama. Zašto bi se onda Damir Krstičević, najodgovorniji za mirnodopsko, političko vodstvo pobjedničkom Hrvatskom vojskom osjećao pozvanim dati ostavku, jer su nakon hodočašća te vojske u listopadu u Mariju Bistricu – sic transit, vojska na hodočašću umjesto u učionici i na poligonu; praznovjerje ne odlučuje o uspjehu u ratu – u autobusu uhvaćeni u nepriličnom klinču mlada ročnica i nadređeni joj instruktor? Pa nije se ministar zaigrao s ročnicom, čak je nije dirao ni po koljenu, a drugi je par rukava to što je zatajio javnosti „nemili događaj“ dok ga nisu mediji razvalili.

Molitva Bogu u razvikanom marijanskom svetištu, tamjan, sveta vodica i na povratku udri po alkoholu, „stado“ se malo opustilo od režirane predanosti Svevišnjem, pa zašto ne i hopa-cupa u autobusu!? Ministrstvo obrane je na inzistiranje medija, jer je bruka puk’la u javnosti, priopćilo „da je neposredno nakon navedenog događaja provedena istraga te je utvrđeno da su počinjeni stegovni prijestupi“ te „donesene odgovarajuće mjere u skladu sa Zakonom o službi u OSRH-u“. Kakve mjere protiv napaljenih ročnice i instruktora, protiv časnika koji su vodili hodočašće i bili odgovorni za hodočasnike u vojnim odorama, protiv onih koji su unijeli alkohol u autobus i protiv svih koji su ga konzumirali, kršeći pravila službe i rušeći dignitet Hrvatske vojske? To je enigma, začinjena demagogijom krstičevićevskog tipa: „Podsjećamo, kao što smo i u prethodnom odgovoru naveli, sankcionira se svaki stegovni prekršaj, u skladu sa zakonskim propisima, a Hrvatska vojska kao uređeni sustav uvijek preuzima punu odgovornost“.

Ta puna odgovornost je jako relativna stvar. Možda vrijedi tu i tamo za neke u podrumu vojne hijerarhije i ponajviše za javni diskurs visokopozicioniranih osoba koje žive od vojske i vojnog poziva, međutim ne i za njihovu političku nadgradnju s ministrom i premijerom na vrhu piramide. To će reći da Damir Krstičević i Andrej Plenković ne moraju osjećati nikakvu nelagodu, kamoli pomišljati na ostavke, ni kad je u pitanju alkoholičarski skandal u hrvatskom kontingentu u misijama NATO-a, gdje se u pribaltičkim državama, gdje se na Ruskog medvjeda hrusti šaka mala. Zajedno s bogobojaznim „pastirom“, kojem također nije mrska, dapače milija je kapljica „vatrene vode“ od kapljice svete vode, pa… Mediji su, zaslugom zataškavanja u Ministarstvu obrane, s gotovo jednogodišnjim zakašnjenjem objavili da su zbog pijanstva vraćeni iz NATO-ove misije u Poljskoj vojni kapelan i trojica hrvatskih vojnika. Bit će da su nasjeli isparavanju ionako velikih količina votke u tom prostoru, što je tradicionalna narodna okrjepa i na ruskoj i na poljskoj strani granice.

Vojni ordinarij Jure Bogdan poslije je branio/opravdavao svog kapelana kao, eto, tek je malo zavirio u čašicu, što nije nikakav grijeh. To čine svi normalni ljudi. Povremeno, u nekim prigodama. Zašto se i svećenik ne bi smio ponašati kao svi normalni ljudi? Ordinarij Bogdan drži medije krivim zato što operiraju bezobraznom sintagmom alkoholizirano stanje ili još gore, pojmom pijanstvo. Javnost ni ovog puta nije saznala kakve su stegovne mjere fasovala trojica vojnika, vraćenih iz misije NATO-a u Poljskoj zbog pijanstva, odnosno kako je Katolička crkva postupila prema vojnom kapelanu. Ako je i on fasovao sankciju tipa premiještanja dokazanih pedofila „pastirskog“ reda iz jedne župe u drugu, gdje ne znaju što je činio djeci u prvoj, onda – „svaka čast“ tako moralnoj i posvećenoj vjerskoj zajednici.

Iako se vojni ordinarij, kaže, „ne može sjetiti“ koliko je promila alkohola nađeno u kapelanovoj i krvi trojice hrvatskih vojnika da su morali biti vraćeni iz NATO-ove misije u Poljskoj, je li im to bilo prvi put ili su recidivisti, Bogdan je znâ što medicinska struka ne zna: „To znači da je čovjek bio pijan, no to nije točno. Ne vidim tu nikakav veliki problem i ništa dramatično, ali prekršeno je pravilo da se ne pije“. Alkotestiranje u Poljskoj i „pastirska“ riječ, što je vjerodostojnije? Zna se, kazali bi čak i trezveniji u HDZ-u.

Lovokradice u vojnoj odori

Teško je vjerovati da nije presudnu ulogu imala i koja kapljica alkohola više i među časnicima i vojnicima, što su se odvažili ratnim helikopterom ići u lov na vepra i krivoloviti ribu, a revni opet ministar pobjedničke Hrvatske vojske Krstičević osam mjeseci ni o tomu ni mukajet dok ga nisu novinari priupitali za junačko zdravlje u resoru vojnomu. „Optužnica je podignuta protiv pripadnika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (iz baze u Divuljama, op. a.) zbog kaznenog djela protuzakoniti lov i ribolov iz čl. 204. st. 2. Kaznenog zakona“, priopćilo je Ministarsztvo obrane. „Predmetni događaj dogodio se nakon planirane obuke prilikom povratka u vojarnu u nenaseljenom planinskom dijelu“ Biokova. Krivolovci su bili toliko samouvjereni i bahati da su snimali svoju akciju, što je Vojna policiji poslužilo kao jedan od dokaza u kriminalističkoj obradi slučaja i priavi Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, na osnovi čega je podignuta optužnica.

U helikopteru su se našla i dvojica pripadnika Zapovjedništva specijalnih snaga OSRH-a. Zanimljiva je indikacija da su se pobjednički hrvatski vojnici iskazali takvim streljačkim „sposobnostima“ da je nesretni vepar ostao – neozlijeđen. Preživio je i snajpere, i helikopter i svu borbenu obučenost. Iz zraka. Može se samo misliti kakva tek opasnost čeka možebitnog agresora na narod i državu. Ministar papagajski ponavlja: „Spremni smo!“ Itekako. Vepar je bolji dokaz od ičeg. „Mediji od muhe rade medvjeda“, žele se iz MORH-a i opet vrte istu staru vinilku iz hodočasničkog autobusa: „Napominjemo kako je riječ o izdvojenom slučaju nedopustivog ponašanja pojedinaca te se ne može govoriti o kolektivnoj odgovornosti pripadnika Hrvatske vojske. Naglašavamo da se u Ministarstvu obrane i Oružanim snagama svaki stegovni prekršaj, bez iznimke, sankcionira u skladu sa zakonskom regulativom“. A zašto se ostavka, ministre, ne upražnjava u skladu s moralnom regulativom i odgovornošću za stanje resoru? Bez obzira na pojedinačnu ili kolektivnu dimenziju odgovornosti. Tajnik Hrvatskog lovačkog saveza Ivica Budor odgovorio je novinarima da sudjelovati u lovu smiju samo osobe s položenim lovačkim ispitom i vlasnici lovačke iskaznice, što pripadnici pobjedničke Hrvatske vojske – nisu. Javna je tajna, međutim, da se na crnom tržištu već godinama preprodaje meso divljači, ustrijeljene na također crni način vojnim i policijskim oružjem. Mete na vježbama gađanja? Navodno da, reći će preprodavači.

„A gotovo četiri milijuna je onih kojima je pobjednička hrvatska vojska institucija u koju se najviše uzdaju“, komentirat će jedan medij aktualne ekscese, što ih ministar Krstičević uporno gura pod tepih, a javnost redovito ne izvješćuje o tome kako su sankcionirani prekršitelji. To, je li, nije važno ili građani ne smiju znati da su sankcije možda – čista smijurija? Zapravo, čista je smijurija sva gotovo tridesetgodišnja praksa sankcioniranja korupcijskih, klijentelističkih, nepotističkih i izvorno kriminalnih nedjela političke i tzv. poduzetničke kaste u Bijednoj Našoj. Veliki lopovi, koji upropaštavaju državu i narod, pokradu stotine milijuna ili zatru tisuće radnih mjesta u RH fasuju u najboljem slučaju par stotina sati „guljenja krumpira“ za tzv. opće dobro; na malim lopovima, lopovčićima, država trenira najgrublju strogoću. Sic transit.

Kako bi to Krstičevićevi pobjednički podanici resko odrezali, ako nisu na mrtvoj straži: „Pobjednički hrvatski krivolovci, pijanci, kumovi, sestrične, šogori, politikanti i ini ‘domoljubi’ naprijed, ostali stoj! Pa kada dođete na red, ako ikad dođete…“ Povjerenstvo je već riješilo da Plenković i Cappelli nisu u sukobu interesa glede i u svezi premijerove sestrične u Njemačkoj, ali je na tihoj vatri ostavilo Čorića zbog Marka Raosa i samog premijera zbog Ivana Pokaza. No, teško je očekivati da će vrana vrani kopati oči kad je HDZ već učinio ključnu personalnu promjenu na čelu Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa: bez razloga je zamijenio uspješnu Daliju Orešković Natašom Novaković, navodno bliskom prijateljicom Plenkovićevog – sada bivšeg bliskog suradnika/savjetnika za PR – koja se već „proslavila“ nekim oslobađajućim odlukama. To, što je sada, neočekivano, ostavila Plenkovićev slučaj na tihoj vatri, izazvalo je uzbunu njegovih samozvanih odvjetnika iz vladajuće garniture – predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića i ministra uprave Lovre Kušćevića – koji su zgroženi njezinim ponašanjem, a sam premijer je komentirao tihu vatru time da postupak protiv njega – nema smisla. Nije on, kaže, ni u kakvom sukobu interesa, pa…

Tko je taj Lovro Kuščević?

„Moram kazati“, pametovao je Kuščević, „kako u pravničkim krugovima u Hrvatskoj postoji određena zabrinutost zbog kvalitete odluka što ih donosi Povjerenstvo. Svjedoci smo da Ustavni sud (predsjednik je hadezeovac od povjerenja, bivši ministar Miroslav Šeparović, op. a.) učestalo poništava te odluke. Imali smo nedavno takav slučaj i u Ministarstvu uprave. Dakle, to zaista zabrinjava i dâ se zaista naslutiti da se to povjerenstvo, koje bi trebalo biti nepolitično i neovisno, polako stavlja u funkciju politike, a da to vidimo i po slučaju bivše predsjednice Dalije Orešković. Ne bih htio da se takvim primjerom povedu i svi drugi članovi i članice Povjerenstva. U svakom slučaju, Povjerenstvo da, neka radi svoj posao u okviru zakona, a nikako da se to tijelo politizira.“

Svojedobno je i predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović ljutom jezikovom juhom počastila Daliju Orešković kad se nju „drznula“ uzeti na zub zbog sukoba interesa vidljivog iz druge galaksije, pa presuditi političkoj karijeri HDZ-ovog redikuloznog šefa Tomislava Karamarka, etc. „Je li on normalan, je li mu dobro“, reagirala je Orešković na Kuščevićevo pametovanje. „Nije mi ni ime znao izgovoriti. A ne idu mu ni pravo, matematika i logika. Tko je on? Prisjećam se kako me, kad više nisam bila u Povjerenstvu, javno zvao da kao ekspert sudjelujem u radnoj skupini za novi zakon o sukobu interesa, a sad tvrdi da sam politizirala tijelo. Ja sam u međuvremenu ostala ista osoba. A to što se Kuščević poziva na pravničke krugove, da možda nije u pitanju odvjetnički ured Borisa Švorića? U svakom slučaju, moramo se suprotstaviti barbarskim pritiscima ove vlasti na rad neovisnih institucija. Tim bahatim, bezobraznim političarima treba reći: ‘Tko ste vi da se usuđujete ovako nastupati!?’“

Ministru Kuščeviću nije ostala dužna ni Nataša Novaković: „Povjerenstvo je neovisno tijelo i na njega ni na koji način neće utjecati i nije utjecala politika. Ne razumijem kontekst u kojem je Kuščević uputio da se bavi zakonom, a ne da se bavi politikom. Mi se politikom ni ne bavimo. Povjerenstvo je neutralno tijelo i mislim da je apsolutno neprimjerena ministrova odluka da komunicira na ovakav način prema jednom neovisnom tijelu“. Što vrijedi, hrvatska demokracija i politička svijest još moraju – odrasti.