Pobjeda hrvatske Zeleno-lijeve koalicije šalje poruku većeg prijateljstva i gostoljubivosti za cijelu regiju

Izdvajamo

• Doista je tragično da i trideset godina nakon rata imamo podjele koje ne dolaze iz bića mostarskih ljudi, naročito ne mladih, nego od onih kojima ta podjela odgovara.

Povezani članci

• Dostojanstveno sjećanje na žrtve Dobrovoljačke
• Bilježnica Robija K.: Plišani zeko
• Puca brana od 180 miliona maraka!
• Ako je nekome „falilo škole”, riješeno je i to novcem poreznih obveznika!
• Klauški : Ovo nije stranački ,ovo je državni kriminal!
• Guzonjin sin

Rada Borić – foto novaljevica.hr

Rada Borić dugogodišnja je feministička aktivistkinja za ljudska prava, hrvatska parlamentarna zastupnica, potpredsjednica stranke Nova ljevica i bliska suradnica novog gradonačelnika Zagreba Tomislava Tomaševića. Jedna je od najzaslužnijih za trijumfalnu pobjedu Tomaševića i Suzane Jašić na upravo završenim lokalnim izborima u Zagrebu i Pazinu, ali i za ulazak vijećnika Zeleno-lijeve koalicije, koje je Nova ljevica dio, u skupštine niza gradova u Hrvatskoj. O novom smjeru hrvatske politike, ali i o porukama rezultata lokalnih izbora u Hrvatskoj, s Radom Borić razgovarali smo za tacno.net u izbornoj noći, neposredno nakon što je objavljeno da je Tomislav Tomašević postao novi gradonačelnik Zagreba.

Je li ova pobjeda više od pobjede u Zagrebu? Je li ovo novi smjer u hrvatskoj politici?

Jest. Ova pobjeda šalje i neke druge poruke. Naravno, lokalni izbori ne trebaju se baviti svjetonazorskim temama, već temama jednakosti, boljitka u gradu, time kako da se grad učini jednako dostupnim svima i tako dalje. Ali, sve su te poruke i vrijednosni stavovi. Otvorenost grada prema drugima vrijednosni je stav. Ako se govori o čuvanju okoliša, i to je vrijednosni stav. Kad se danas govori da nije više bitno lijevo ili desno, već je li nešto održivo ili nije održivo, onda ljevica zasigurno zagovara ono što jest održivo.

Koja je glavna poruka ovih izbora?

Val promjena prelijeva se dalje. To smo već vidjeli na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj: naš se uspjeh prelio i na područja na kojima ranije nismo imali svoje birače. Jedan kolega iz Socijaldemokratske partije (SDP) čak mi je nakon parlamentarnih izbora rekao da smo im oteli dva mandata u Slavoniji, gdje se nismo ni natjecali. A ja sam mu odgovorila: ‘Kako misliš, ‘oteli’? Pa mandati se ne otimaju, niti padaju u krilo. Moraš raditi sa sugrađanima, moraš zagovarati nove politike”. Mislim da je poruka današnjih izbora, na kojima je HDZ sišao s vlasti u Splitu, a mi od IDS-a osvojili čak i jedan istarski grad, Pazin, da se urušavaju stare, bazično klijentelističke stranke. Ljudi su nam govorili da više ni posao čistačice u školi nisi mogao dobiti ako nemaš stranačku iskaznicu. Građani su tome konačno rekli: dosta. To je dobra poruka i za Bosnu i Hercegovinu.

Kakva su iskustva Zeleno-lijeve koalicije s aktivizmom i politikom u BiH?

Neki od nas već dugo surađuju s civilnim društvom u BiH, a neki od nas podržali su neke stranke u BiH računajući na promjene, kao što uzajamno podržavamo stranku Levica u Sloveniji. Svi zajedno podržavali smo Pokret za Davida, i stranku koja je iz tog pokreta iznikla, ali nažalost nije osvojila mandate. Ali – hoće. Za sve treba vrijeme. I nama je trebalo petnaestak godina da oblikujemo politike. Aktivistima je jako teško ući u takozvanu realpolitiku. I mene su pitali zašto ulazim u stranku. Govori se: sve su stranke iste, sve su prljave. Tu mantru je napravio HDZ, i sad pazite: sve su stranke, je li, iste, a oni trideset godina ostaju na vlasti! A onda ja, kao aktivistica, udarim u zid, jer u Saboru više nemam nikoga da mu dam amandman kada treba poboljšati zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja u ratu. Vjerujem da je ova pobjeda svima nama vjetar u leđa. Naravno, nije ista situacija u BiH. Konteksti su drukčiji, kao i u Beogradu, u Srbiji. Drugačije je i u Sloveniji, gdje treba mnogo rada na lokalnoj razini. Mi smo počeli odozdo, i to bih svima preporučila: jedino se isplati raditi odozdo. Treba biti s građanima. Građane ne da više nitko ništa ne pita: nitko ih više ni ne sluša. Ja bih dijelila letke s građanima, ili skupljala potpise – ljudi su nam imali potrebu prilaziti i pripovijedati kako prekarno rade, kako su izgubili posao, gdje su ih ovršili… Stranke su se, Srbi bi to lijepo rekli, odalečile od građana. One više ne znaju kako obični ljudi žive.

U BiH je prije nekoliko godina krenuo silan građanski otpor, plenumi i nezadovoljstvo na ulicama, ali sve to nije uspjelo pronaći efikasan politički izraz. Kako politički oblikovati očito golemo nezadovoljstvo u BiH, kako bi ono moglo prouzročiti političku promjenu na bolje?

Jako je dobro da postoji puno točaka otpora. Pouka našeg uspjeha jest da se može okupiti mnogo malih inicijativa: u Zagrebu su ljudi branili park na Savici; protivili su se otimanju zemlje za ilegalno izgrađenu autopraonicu; na mnogo su se mjesta sami organizirali. Kad građani osjete da netko otima njihovo javno dobro i njihov javni prostor, rađa se otpor. Isti takav otpor postoji i u BiH, ali je još uvijek nepovezan. U BiH postoji i vrlo jak feministički ženski pokret. Treba osnažiti i neke druge pokrete. Nažalost, sindikati su nam svugdje zatajili. Nikad nismo ni imali sindikate kakve trebamo. Treba uvezati pokrete. To se dogodilo u Pokretu za Davida, kada su različiti ljudi izašli zajedno na ulicu: i mirovnjaci, i ženske udruge, i ekolozi… Za sve treba, kako Englezi kažu, “pace and time”, ritam i vrijeme. Također, nigdje nema “copy-paste” rješenja, ali – ima inspiracije. Jako je važno da nekima već jesmo inspiracija, da su neki nama bili inspiracija, i da imamo viziju boljeg društva u cijelom našem bivšem prostoru, ili, kako je zovemo, u regiji.

Koja je to vizija?

Da ovaj prostor može biti pravedniji i, da tako kažem, jednakiji, susjedskiji. Nedavno sam u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu pogledala izložbu o Veci Holjevcu, partizanu i poslijeratnom gradonačelniku Zagreba, koji je vodio izgradnju Novog Zagreba. Ovo što u Novom Zagrebu imamo, to je zahvaljujući Holjevcu. Kad je počeo graditi Novi Zagreb, rekao je predivnu rečenicu: “Grad human, snažan i gostoljubiv.” E, ja bih za regiju rekla ovako: može li grad biti humaniji prema, recimo, migrantima? Može li biti snažniji, u smislu zelenog rasta, brige da u svim gradskim vrtićima, bolnicama, školama, imamo hranu uzgojenu ovdje, kod nas, a ne hranu proizvedenu na drugom kraju svijeta? Sve se to može, čak i uz europske direktive. To je suverenizam, a ne ruka na srcu. Suverenizam je obrana ovo malo javnih dobara što nam je ostalo. I, dakako, gostoljubivost: za regiju, da jedni drugima budemo inspiracija, pogotovo neka vrsta utočišta kad ne uspiješ. Pa kolike borbe smo mi, kao aktivisti, izgubili? Ali onda, da pokažeš da se isplati upornost, ustrajnost, da se isplati i strast, pa da, ako treba izginuti – izginut ćemo! Pa kako su ginuli devetnaestogodišnji mladići, bez da su brinuli što će biti sutra? Pritom, naravno, ne pozivam na nasilje – to neka bude jasno. Za regiju je važno postaviti viziju većeg prijateljstva i gostoljubivosti, nove filozofije gostoljubivosti… Mislim da bi to mogla biti ključna poruka naše izborne pobjede.

U Mostaru je ključni problem kako objediniti ljude s obje strane Neretve, a da i jedne i druge uporno ne obmanjuju tvrdnjama kako bi time izgubili vlastiti identitet.

Čak ni to ne mora biti nesavladiv izazov. Bilo je već mnogo pokušaja. Još davno, možda još 1998, sudjelovala sam u jednom od njih. Mladi s obje strane rijeke, obje nacionalnosti, izvrsno su surađivali. Mladi sa zapadne strane Neretve namjerno su u svom dijelu grada postavljali plakate u zelenoj boji. Bili su to odlični mladi ljudi. Tada ih je još bilo premalo. Ali ja još uvijek vjerujem da promjena može krenuti od malih jezgri otpora. Sjećam se kako je Danijela Dolenec, buduća gradonačelnica Zagreba, dobro rekla: “Polako, ali daleko.” Doista je tragično da i trideset godina nakon rata imamo podjele koje ne dolaze iz bića mostarskih ljudi, naročito ne mladih, nego od onih kojima ta podjela odgovara.