Pleme(na)

Autor/ica 👤Ladislav Babić 12.2.2013. u 08:49

Povezani članci

U vremenima kojih se nacionalisti sviju međusobno razišlih „naših“ naroda nerado sjećaju, mnogi će se ipak prisjetiti – uz ravnopravne jezike naroda bivše države bijahu ravnopravna i dva pisma – latinično i ćirilićno. Svi zaključci državnih organa tiskani i pušteni u opticaj na jeziku naroda Jugoslavije, bijahu ispisani spomenutim pismima. Službeni dokumenti, novčanice, imena gradova i sela, natpisi na željezničkim i autobusnim kolodvorima, nosili su uz latinični i ćirilićni natpis. Možda je Slovencima i Kosovarima to moglo izgledati u najmanju ruku neobično, jer ćirilica u njih – za razliku od Srbije, BiH, Hrvatske, Crne Gore i Makedonije – ne bijaše u povijesti nikada u upotrebi. Meni je moj susjed jako čudna osoba, ali me – ne smeta. Može se postaviti pitanje, koju to psihički zdravu osobu može smetati dvopismeni natpis na, zagrebačkom ili bilo kojem drugom kolodvoru ili možda na ulazu u grad: Zagreb – Загреб, Vukovar – Вуковар, Dubrovnik – Дубровник,…? Mentalno zdrave osobe, neprisiljene ikakvom odredbom ili zakonom na upotrebu pisma koje za njihove krajeve nije karakteristično, svakakao ne, ali iste zdrave osobe mogu shvatiti potrebu za javnom uporabom dvije vrste zapisa ako shvaćaju da pored njih žive i drugi ljudi – volimo ih nazivati manjinama – koji se radije služe pismom uobičajenim pripadnicima njihova naroda. To se naziva tolerancijom. Dakako, nešto se može tolerirati preko volje, a nešto iz spoznaje i osjećaja bliskosti sa drukčijima od sebe. Svi smo mi ljudi (bar biološki) zar ne? Prava tolerancija, za kojom treba težiti u ljudskim životima, je tek ovo drugo.

Može se lako utvrditi da hrvatski narod (bolje rečeno, onaj dio koji se već dvadeset godina javno pokušava manifestirati kao predstavnik njegove volje, uz šutljivu većinu, za koju možemo samo pretpostaviti što svojom šutnjom izražava), to nije. Svjedoči o tome javno demonstrirana netrpeljivost prema manjinama i različitostima sviju vrsta – od nacionalnih (posebno spram Srba i Roma a nešto rjeđe prema Židovima – možda stoga što su „na vrijeme“ decimirani), LBQT populaciji (javnosti poznatoj kao gayevi i lezbijke, mada je značenje mnogo šire) , ekavici (tzv. „srpskom“ jeziku), ćirilici (tzv. „srpskom“ pismu) i tome slično. Sad će se javiti pametnjakovići koji će citirati hrpu državnih dokumenata koji jamče ovo ili ono, ali – papirom, uključivo i onaj na kojem su napisani najviši državni dokumenti, se može obrisati vlastita pozadina, dok životom to ne možete. Život je sasvim drugo od papirnatih zakona, propisa i izjava, jer da nije – one ne bi bile ni potrebne! Uostalom, istim papirima jamči se i uvođenje ćirilice u područja sa više no trećinskom zastupljenošću Srba, ali na njih se više ti pametnjakovići ne žele pozivati.

Tako smo se vratili jeziku, odnosno pismu kojim se on bilježi, još točnije – ćirilici. Na kioscima svih gradova biše države, pa tako i Hrvatske, mogli ste naći tisak iliti štampu po svačijem lingvističkom ukusu. Od ijekavice do ekavice, od latinice do ćirilice, a bijaše prisutna u Hrvatskoj i slovenska štampa (recimo, „Delo“ i „Mladina“) kao i ona nekih narodnosti, danas preimenovanih u nacionalne manjine – primjerice, mađarski „Magyar Szo“, „Kekec“ je također izlazio i na mađarskom jeziku i tome slično. Ćirilićna „Ilustrovana politika“ krasila je kioske, baš kao i sarajevski „Svijet“, beogradski (latinični) „Politikin zabavnik“ stajaše uz zagrebački „Plavi vjesnik“ a do njega se kočoperili ravnopravno „Vjesnik“, „Večernjak“, „Politka“ i… – da ne nabrajam dalje. Ako demokracija podrazumijeva pravo izbora pojedinca, bijaše u trafikama prava demokratska atmosfera. Svatko je izabirao prema svom ukusu, obrazovnom statusu ili drugim preferencijama. Neka svatko pokuša sam sebi odgovoriti: Zašto bih sprječavao susjeda da čita ćirilićnu štampu? Zar samo zato što ja preferiram latinični tisak? S čega bi mi on bio mrskiji ako radije govori, piše ili čita ekavicom ili ćiriličnim pismom dok im ja pretpostavljam ijekavicu i latinicu? O demokratičnosti opisane jezične politike, govori i odlomak:

„Danas se o Novosadskom dogovoru govori kao o nečem najgorem mogućem, kao o unitarističkom činu. Međutim, kad se pročita njegov sadržaj, vidi se da je jako vodio računa o ravnopravnosti svake od varijanti…Isticao je ravnopravnost ekavice i ijekavice, latinice i ćirilice, dvaju glavnih standardoloških središta (Zagreba i Beograda), poštivanje originalnih tekstova pisaca, zatim da izradu pravopisa, rječnika i dr. ravnopravno oblikuju sveučilište u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu, akademija u Zagrebu i u Beogradu, Matica hrvatska i Matica srpska te da se njihovi zajednički nacrti podnose na diskusiju društvima književnika, novinara, prosvjetnih i drugih javnih radnika. Njegov tekst potvrđuje Greenbergov zaključak… da je upravo s Novosadskim dogovorom došlo i do formaliziranja ravnopravnosti zapadne (zagrebačke) i istočne (beogradske) varijante. Može se dodati još jedno zapažanje u vezi s Novosadskim dogovorom: uspoređujući ustave jugoslavenskih republika iz 1947. s onima iz 1963., Gröschel… uočava da je Srbija imala 1947. jednodijelni naziv srpski jezik te da je baš ona nakon Novosadskog dogovora prešla na dvodijelni naziv u ustavu iz 1963., dok je Hrvatska dvodijelni imala već u svom ustavu iz 1947. Autor smatra da je time od strane Srba »i nominalno uklonjen serbocentrizam kod standardnog jezika koji im je zajednički s Hrvatima, kako je to zahtijevao Novosadski dogovor iz 1954., prema kojem u službenoj upotrebi imena jezika uvijek treba u glotonimskom spoju navesti komponente srpski i hrvatski.“

U istom tom, danas proskribiranom i popljuvanom dogovoru u točkama 3. i 4. izričito se tvrdi „Oba pisma, latinica i ćirilica ravnopravna su…“, ali i „Oba izgovora, ekavski i ijekavski, također su u svemu ravnopravna“.

Netrpeljivost prema jeziku ili pismu kojima se netko služi ne predstavlja nesnošljivost prema njima, već isključivo prema čovjeku koji ih upotrebljava. Treba li mrziti njemački jezik zbog nacionalsocijalista koji su se služili njime? Mrziti hijeroglife, kinesko ili arapsko pismo? Tko normalan mrzi znakove kojima se izražavaju ideje?

I tu smo! Mogu se mrziti ideje, a preko ideja mrzimo njihove zastupnike i širitelje. A to nisu ni jezik ni pismo, već živ čovjek koji ih zastupa. Daklem, sve one trućarije vukovaraca indoktriniranih tipovima u vojnom uniformama koji – poput katoličke crkve s kojom su u najdubljim idejnim povezanostima – zazivaju novu Oluju, o tome kako Vukovar mora bitit steriliziran od ćirilice (mada bi ga oni najradije sterilizirali od onih koji se njome služe) jer su se ćirilicom služili ratni zločinci, su budalaštine najgore vrste koje nimalo ne idu u prilog inteligencije dijela naroda koji ih zaziva i slijedi. Znaju oni jako dobro da su se kunama – službenom hrvatskom novčanom jedinicom – služili još i veći zločinci od tih koje oni imaju na umu, ali i dio naroda koji nikada nije okrvario ruke. Baš kao i sa ćirilicom! Traže li daklem i ukidanje kune? Kaj god, jer stvar je u tome što je kuna – hrvatska, a ćirilica navodno srpska (po mnijenju neobrazovanih agitatora). Hoće li tražiti možda i ukidanje latinice jer ih ona asocira na ustaške zločine, ili ih ustaški zločini uopće ne asociraju na zločine? Jasno da neće, na žalost – ne iz prevelike inteligencije, obrazovanja ili tolerancije, već iz mentaliteta krda, ‘ajmo ga mekše zvati plemenskim mentalitetom, koji koordinira sve njihove postupke „od kolijevke pa do groba“. Mi smo „mi“, a oni su „oni“ – već samom svojom pripadnošću destinirani da nam budu neprijatelji. Posredno se, preko izražavanja odiuma prema tom pismu, izražava latentna mržnja prisutna kod velikog dijela naroda prema Srbima. Dali njih 10, 20, 50 ili 80 posto, ostat će podložno slobodnoj procjeni svakoga od nas, tako dugo dok predugo šutljiva većina ne shvati da im je Bog dao i dar govora te javnog istupanja. Tek ona može demantirati ili potvrditi o kojem udjelu naroda se radi, a ne birokratski sročeni dokumenti u štabovima stranaka ili državnih organa kojih je prvenstveni zadatak da ukrase sliku svoje države pred svijetom, a ne da daju pregled stvarnog stanja. Nametanje krimena ratnog zločina svim vukovarskim Srbima (i općenitije, svim Srbima – bili hrvatski ili ne) i njihovim kažnjavanjem uskraćivanjem služnosti ćirilićnim pismom, upravo je ono od čega oni sami bježe kad se radi o njihovoj koži – od kolektivne krivnje za zločine poimeničnih jedinki.

Da je tome zaista tako svjedoči i nezvanično ukidanje ćirilice u Hrvatskoj za vrijeme Maspoka i njena totalna marginalizacija poslije njega. Jesu li i u ono vrijeme Srbi vršili ratne zločine? Jesu li 1990. godine kada je tzv. „Božićnim Ustavom“ ukinuta ravnopravnost ćirilice na tlu RH – a odmah potom (to se radilo i prije njegova donošenja) skidane dvopismene oznake s javnih natpisa i dokumenata – Srbi vršili ratne zločine? Godine 1867., zakonom donešenim u Zagrebu

„Jezik hrvatski iliti srbski izjavljuje se jezikom službenim u trojednoj kraljevini, a svakomu je prosto služiti se pismom latinskim ili ćirilskim“ (S.Babić, „Hrvanja hrvatskoga“),

što na žalost upućuje na veću tolerantnost i manji purizam tadašnjih hrvatskih političkih struktura od ovih suvremenih. Kome je, sem malobrojnima, poznato da 1911. godine na inicijativu hrvatskog bana Tomaševića, dolazi do “…uspostave ravnopravne uporabe ćirilice u Hrvatskoj i Slavoniji”, na ponos ondašnjoj i sramotu današnje generacije Hrvata? Već na početku Prvog svjetskog rata ćirilica je zabranjena – valjda zbog ratnih zločina Srba (veliki dio hrvatskih Srba sudjelovao je uostalom u austrougarskoj vojsci boreći se sa Hrvatima protiv države Srbije!)? Jesu li već na samomo početku NDH-aške tvorevine, 1941. godine, Srbi vršili tolike zločine (neusporedive sa ustaškima) da je trebalo zabraniti ćirilicu? Ne svjedoče li ovi primjeri kako su „argumenti“ suvremenih hrvatskih desničarskih baraba – bilo oni branitelji ili ne – sasvim ništavni, logički i praktički neutemeljeni? Jer, sasvim je jasno da njima ne smetaju ni „srpski“ jezik (uostalom, tek varijanta zajedničkog jezika), ni ćirilićno pismo, već – Srbi! Borba se od nepriznavanja „srpskog“ jezika, prenijela na nepriznavanje jednog od dvaju pisama kojima se oni služe, ali u svojoj osnovi ona je usmjerena protiv drugih, različitih živih bića. Svatko zdrave pameti može odgovoriti na gornja pitanja i potom konstatirati da je nešto trulo u državi Hrvastkoj. A truli u nekoj „državi“ mogu biti samo ljudi! Znamo kako se postupa kada se u košari ili na vrh ormara gdje stoje poredane jabuke, postupa sa onim trulima – miču se, da ne zaraze zdravo voće. Trulo voće odstranjujemo u kante za smeće, „truli“ ljudi se ograničavaju u širenju zaraze zakonom.

Odnos prema ćirilici ilustrira i slučaj iz 2008. godine kada je “Hrvatska pošta” vratila pismo – usput rečeno, otvarano! – koje je “Beogradsko pevačko društvo”, povodom 155. obljetnice svog postojanja, uputilo mitropolitu zagrebačko-ljubljanskom Jovanu, s napomenom da nije propisno adresirano. U rubrici gdje se navodi razlog neuručivanja stavljeno je – zabranjeno! Pismo je bilo pisano ćirilicom, jednim od povijesnih hrvatskih pisama koje je, eto, u RH zabranjeno! Obrazloženje “Hrvatske pošte” bilo je podjednako idiotsko kako i onaj koji ga je dao: “Pismo nije pisano u skladu sa hrvatskim zakonom po kojem je u u ovoj državi jedino latinično pismo u službenoj upotrebi.”. Ne zaboravimo da je u to vrijeme visoki hrvatski dužnosnik bio V.Šeks koji je u Jugoslaviji svoju molbu za posao pisao ćirilicom, mada ga nitko na to nije tjerao. Licemjerje? Jadni li su ljudi koji se zakona drže k’o pijan plota, čak i kad je njegovo kršenje humanije negoli slijepo poštivanje. Jesu li takvi eksterminirali i Židove, jer je tako pisalo u zakonu? Kakvom li je tek – s hrvatskog vidika – država BiH, u kojoj postoje “tri” službena “jezika” i dva pisma? Zaboravlja se (upravo kao i prošli stavovi velikih jezičnih „stručnjaka“ koji su u svojoj branši konačno napravili epohalno otkriće, otkrivši – svoje hrvatstvo) da je Tin Ujević svoje prve dvije knjige objavio u Beogradu upravo ćirilićnom ekavicom, premda je izvorno pisana ijekavicom (neki za to optužuju samovolju izdavača), dok je jugoslavenski nobelovac Andrić (koga istovremeno svojataju i odriču ga se čak tri naroda!) pisao na ćirilici koristeći je i u osobnoj prepisci. Primjeri najstarije hrvatske ćirilićne baštine mogu se naći u izlaganjima s nedavno završenog međunarodnog skupa povodom 500. obljetnice tiskanja prve hrvatske ćirilične knjige. No, uniformirani nacionalistički bilmezi koji okupljaju istomišljenike na Oluju protiv ovog pisma, žaleći što je nisu svojevremeno produžili na istočni dio zemlje, svakako takve stvari nisu sposobni čitati, a kamoli provariti. Nisu oni, kako se čini, branili ni Vukovar niti Вуковар, već samo vlastitu intenciju da nametnu svoje mediokritetstvo obrazovanijima i moralnijima od sebe. Spomenimo još samo da je najstariji hrvatski pisani dokument, takozvana Povaljska listina, pravni dokument koji je govorio o raspodjeli i posjedu zemljišta na Braču, bio zapisan ćirilicom. Nacionalisti inače vole izvlačiti takve prastare papire kao dokaze tisućljetnog hrvatstva, no – što sad? Jedan od izlaza je da se vade na tzv. hrvatsku ćirilicu, dakako, navodno sasvim različitu od svih ostalih ćirilica (posebno one srpske), mada je ona kao i druge tek jedna od varijanti staroslavenske ćirilice. No, ekstremisti ne trzaju ni na takve moduse istovremenog nipodoštavanja srpske (upotrebne) i uznesenja hrvatske (već dvije stotine godina mrtve) ćirilice.

Postoje obrazovani ljudi ljevičarske orjentacije suprotstavljeni teroru galamdžija koje, poput pitomih ovaca, slijedi veliki dio naroda. Međutim i oni, dajući pravo srpskoj manjini u ostvarenju svojih prava upisanih u ustavni zakon, često sasvim nesvijesno proturječe sami sebi. Kažu primjerice da ne smatraju kako su „hrvatski“ i srpski“ dva različita jezika, već samo varijante jedinstvenog policentričnog jezika, da ne izjednačuju ćirilićno pismo sa „srpskim“ jezikom – što je sve istinito i hvale vrijedno – da bi već u istom tekstu napravili previd:

„Pa, pobogu, tek ćirilićni natpisi, uz latinične, na zgradama vukovarskog kolodvora ili gradske skupštine potvrđuju jedinstvo hrvatskog i srpskog, dok ih zabrana ćirilice naprotiv cijepa na dvoje i zauvijek antagonizira.“
Pismo, kao oblik bilježenja jezičnog izričaja ne može ni cijepati niti potvrđivati jedinstvo hrvatskog i srpskog jezika, jer sa samim jezikom nema ništa zajedničkog sem njegove notacije. Citiranom rečenicom se implicitno, protivno autorovoj namjeri i hvale vrijednom stavu o istosti – uvažavajući varijantne razlike – spomenutih jezika (preostala dva, čitatelji znaju koja, u ovom tekstu ostavljam po strani), upravo provlači stav o istovjetnosti jezika i pisma koji potire sve što je prije toga eksplicitno iskazao. Ne znam koliko taj implicitni stav dopire do mozga čitatelja kad ga već ni sam pisac ne razumije, ali tome je logički tako. Da je napisao kako zabrana ćirilice cijepa na dvoje i zauvijek antagonizira srpski i hrvatski narod, to bi se još nekako moglo shvatiti, mada su oni kao različiti narodi već “pocijepani” u etničkom smislu, pa nitko ni ne može niti ih treba cijepati. Ovakve i slične nenamjerne pogreške, a što tek da kažemo o onim namjernima, unose dodatnu nesigurnost u stavove građana, posebno onih lijeve orjentacije koji su mislili da imaju u pogledu jezika i pisma identične stavove. Najgore je kad se ionako slabi front ljevičara – nigdje u Hrvatskoj nisam vidio javni skup 20, 50 ili sto tisuća ljevičara, što nacionalisti bez problema postižu – uslijed uzajamnog neshvaćanja ili minornih međusobnih razlika počinje razilaziti u stavovima i, ne daj bože, cijepati.

Ne bježe mladi u inostranstvo samo radi ekonomskih problema s kojima se suočavaju; mnoge od njih pritišće ova ustajala atmosfera močvare u kojoj se, eto, kačimo i oko jezika i oko njihovog zapisa, umjesto da na bilo kojem jeziku ili bilo kojem pismu stvorimo nešto odista vrijedno što ćemo jedni drugima i priznati kao takvo. Uz već spomenutu netrpeljivost prema drugom, drukčijem, stranom, prema neshvatljivoj različitosti, još jedan faktor pridonosi ovom kreketu žaba u „malom ritu“. (Pod)prosječna inteligencija ogromne većine ljudi sasvim je, čini se, nedovoljna da shvate suštinu ideja, te se uvijek zadržavaju na površini, na najobičnijoj formi temeljem koje stvaraju svoje sudove oko kojih se potom svađaju. Da je Einstein kojim slučajem pisao ekavicom („srpskim“ jezikom) i ne daj bože k tome još na ćirilici, ta najveći dio tih (pod)prosječnih jadnika ne bi ni privirio unutar korica njegovih radova a kamoli ih pokušavao shvatiti. Ekavica + ćirilica = lomača! – krajnje jednostavno rješenje i korist od takvih radova. Zar nam nije ionako potrebnija toplina nastala sagorjevanjem vražjih djela (a da su upravo vražja dovoljno govori samo jedan pogled na njihov vanjski dizajn) negoli nerazumljivosti pisane na nerazumljivom jeziku sa nerazumljivim znakovima. Umjesto da „naprijed kročimo smjelo“, taremo se oko pitanja radi kojih se vode i plemenski ratovi.

Što više obrazovani, moralni i tolerantni ljudi bombardiraju nacionaliste činjenicama, to se isti u svom osjećaju ugroženosti stišću skupa (poput krda) i odatle ponavljaju mantre, besmislene floskule o žrtvama, ratnim zločincima (naravno, ne vlastitima) i slično, koje nikave veze nemaju kako sa jezikom tako i sa njegovom literacijom. A većina i dalje uporno uživa svoju šutnju i tuđe mukanje. Ova generacija teško da će napraviti značajnije pomake ka toleranciji na svim područjima ljudskih interakcija. Kad u mislima malo šire obuhvatimo sva ta balkanska „plemena“, odnosno narode s plemenskim mentalitetom, a koji se ne mogu složiti ni međusobno niti unutar sebe u pogledu bezbroj pitanja i raspadom Jugoslavije iskrslih problema – od jezika, pisma, granica, unutrašnje strukture država, međusobnih dugovanja, sukcesije,… – čovjeka obuhvati dešperatno raspoloženje, utučenost i beznađe. Mada je pitanje pisma tek posredno povezano sa jezičnom problematikom (i obrnuto) ne mogu odoljeti a da za kraj ne priložim jedan uzaludni pokušaj apela (jasno, kad su i mnogo poznatija imena od ovog anonimca s istim nakanama doživjela fijasko) na intelektualne snage Hrvatske da se odupru jezičnoj purifikaciji, upućen još 2005. godine „Večernjem listu“ koji ga – naravno – nije objavio. Tek da zadovoljim svoju savjest i zabilježim da sam nešto pokušao, a uostalom – nije li sve to i danas aktuelno širom regije?

O jeziku rode, tko u tvoje ime poje?

Književnici, pjesnici, novinari, publicisti, glumci, operni solisti, znanstvenici, “obični građani”,… – svi kojima je jezik kreativno i svakodnevno izražajno sredstvo; vi, iza kojih ostaju neizbrisivi tragovi “Glembajevih”, “Voćke poslije kiše”, “Na Drini ćuprije”, “Glorije”, “Jalte, Jalte!”, “Ljubavi i zlobe”,… – djela na kojima nekreativci (u odnosu na vas) stječu svoje diplome, akademske stupnjeve, članstva u Akademijama i ine počasti, nerijetko i privilegije; sadašnji i budući Matoši, Andrići, Krleže, Brešani, Kvrgići, Dujšini, Sokolovićke, Karićke, Čangalovići i Kuncovke – hoćete li dozvoliti da se rasprave i odluke o jeziku vode i donose mimo vas, od strane onih koji na vašem stvaralaštvu grade svoje karijere? Hoćete li dozvoliti da se jezik, to izražajno sredstvo, sredstvo komunikacije, prijenosa misli, ideja,…, zatvori u školjku čiju su se ljušturu – prema svojim beživotnim, sterilnim, historicističkim zamislima-projektima – namjerili konstruirati poslenici koji manje doprinose njegovu razvoju no svojoj karijeri, ili ćete se zalagati za njegovu otvorenost, komunikativnost, suvremenost, tolerantnost, i prilagodljivost potrebama genija i vremena; za podložnost cenzuri jedinom istinsko nepristranom, neideološkom i nepolitičkom sucu – životu samom? Želite li, nasuprot otvorenog društva za koje ste se opredijelili, graditi svoj zatvoreni, sterilni jezični svijet? Svijet nije izolirani sustav, dakle to ni život pa i sve komponente koje ga tvore – jezik, među inima – nisu. Neprestana je izmjena životnih tokova u oba smjera, tu nema polupropusnih membrana – daje se i prima i usvaja slobodno, a ne prema diktatima. Sem diktata života samog. Hoćete li dozvoliti da vas uvjere – vas, na čijim stihovima, prozama, monolozima, dijalozima i arijama su se izdigli iznad vas – kako se ne znate služiti svojim prirodnim priborom; da niste stručni? Ili ćete, jasno i glasno – ne sebi u bradu – reći: “Nitko, sem mene, ne može utjecati na jezik kojim stvaram!” Tko ima veće pravo odlučivanja o standardima do stvaratelj lično, do života – nadmoćnijeg svim zvanjima i titulama, do nesputane kreativnosti same? Hoćete li ostaviti otvorene putove, sačuvati pravo na slobodnu, necenzuriranu jezično/jezikovnu kreativnost, ili želite nad sobom sudije što si uzeše za pravo suditi nadmoćnijima sebi? Imate li hrabrosti preuzeti odgovornost u stvaranju “male grupe ljudi koja stvara monopol na znanje i … tako stječe sasvim realnu moć” (Dubravko Škiljan, lingvist). Nad vlastitim tvorcima, dakako. Ili ćete, stavljajući ih na pravo mjesto, pokazati kolike su im – od vas – pripuštene ovlasti? Da, shodno svojoj stručnoj spremi – koju su, ne zaboravite, izgradili na vašim temeljima – stručno, mentalno otvoreno spram života, a nadasve nenametljivo, usmjeravaju, standardiziraju ali ne i fosiliziraju alat kojim se, uostalom, vi služite mnogo bolje, profesionalnije i kreativnije od njih. Jezik; ne njihov jezik, no – naš jezik; zvali ga kako nam drago, ali – naš! I da ne dozvolite da vas skrenu od suštinske rasprave na formalnu, o njegovu imenu. Jer, ruža je ruža, istim miri mirom kojim je god imenom zvali! Iscrpljuje li se vaša sloboda u stvaranju budućih i u reminiscencijama na prošli svijet, ili imate hrabrosti preuzeti odgovornost i za sadašnjost? Dilema je posve jednostavna: vaš jezik, počesto nesavršen ali jezik živih, kreativnih individua od krvi i mesa, ili onaj koji vam se savršenim, sterilnim mrtvačkim smijehom cereće sa, od starosti raspadajućih se listova, njihovih arhiva-skladišta riječi? A zna se čemu skladišta služe – da svatko iz njih, bez prinude, uzme alat koji najbolje odgovara njegovim potrebama! Pozivam sve ljude, nadasve kreativne intelektualce, koji su tangirani bezočnim namjerama samoovlašćenih poslenika i političkih struktura koje ih podržavaju, da mimo njih raspravljaju i nadasve, odlučuju o jeziku, neka se odupru. Nemojmo dozvoliti da stvari idu bez i mimo nas. Kako jednog dana opet ne bi tražili alibi u čuvenoj – hrvatskoj šutnji!