Pismo efendiji Fikretu Pašanoviću, imamu džamije na Grbavici

Izdvajamo

• otvorimo li Pandorinu kutiju vršnjačkog nasilja dolazimo do svih oblika društvenosti koji su presudni u stvaranju ličnosti, jer kako kaže Fromm, čovjekovo djelovanje je samo odgovor na njegov objektivni položaj. Kontekst i jednih i drugih je (post)tranzicijsko društvo zasnovano na sili i primitivizmu. Maloljetnim nasilnicima koji su Mahiru pravili život paklenim, njihovo ponašanje, a naročito svjesno nesankcioniranje takvih postupaka, omogućio im je njihov društveni status, dakle, objektivni položaj koji je obezbijeđen od strane škole i roditelja. Škola me ne čudi jer je privatna, zasnovana na tržišnim odnosima i kao takva ne predviđa odgajanje, ali ni previše znanja nego samo tržišnu prilagodljivost. Upravo zato se, bez imalo savjesti, od žrtve pokušava napraviti krivac. Otuda nema ni izvinjenja, ni izraza saučešća ni dolaska, ni kajanja… Reklo bi se kao da Mahira u toj školi nije ni bilo.

Povezani članci

• O zbirci pjesama Asmira Kujovića „Vidikovac“ i reakcijama na nju
• Slučaj Šešelj ili ustašizacija četništva
• Svetislav Basara:Politička namještaljka za Biljanu Srbljanović
• Tužilaštvo u Hercegovini ozakonilo zastavu udruženog zločinačkog poduhvata
• Izbornim zakonom spriječiti zloupotrebe u kampanji
• U Sarajevu promovirana knjiga Drage Bojića “Kraljevstvo Božje i nacionalizam”

Foto: Flickr

Da sve nije propalo, da se vrijedi boriti, svako u svojoj kući ponajprije, govori nam naš imam s Grbavice. A ako imamo ovakve imame, sposobne da zadobiju, a ne nametnu autoritet, onda možemo stvarati i škole koje nude perspektivu, u kojima bi učitelji bili odgajatelji, gdje bi se učilo o ljubavi, empatiji i solidarnosti. Uostalom, bili smo već na pola tog puta…

Piše: Alisa Mahmutović

Smrt mog sina Mahira, koji je u četrnaestoj godini odlučio sam sebi oduzeti život, kako je on shvatao – olakšati sebi nepodnošljivo i besmisleno postojanje, potresla je cijeli grad, zemlju, a čini se i regiju. Svi znamo da to nije bez razloga, već naprotiv – s velikim razlogom. Problem vršnjačkog nasilja globalni je problem i sve nas jednako pogađa, a ako postoje ikakve razlike u našim zemljama, one se tiču nijansi.

Riječ je o društvenoj anomaliji koja je odnijela mnogo djece u ovim novim državama, u našoj staroj Jugoslaviji. O tome se malo govori, podaci se jedva iznose, zato o tome malo znamo. S druge strane, kod građanstva vlada iracionalan strah od pomena ove sintagme, što je ustvari strah žrtve. Zašto? Odgovor je djelimično u tzv. kulturnoj specifičnosti, gdje se sve mora “zataškati” (sakriti) i “pokriti papirima.” Kao što se zataškalo udaranje BMW-a kod Vječne vatre. Čijega – zna se. Zašto – “ne zna se”. Kultura patrijarhata prezire senzibilne, ona ih ismijava, zato niko ne želi da ga se označi žrtvom, zato što zna da je u tom slučaju gotov. Na njega se okomi svaka novokomponovana šuša, pa zato žrtva šuti, a zajednica biva iznenađena kada se u ime žrtve progovori javno. Otuda pljuvanje po majci na portalima, najčešće pod lažnim imenima. To je naše balkansko junaštvo i čojstvo.

Štaviše, stvorena je zavjera šutnje u vezi s ovim problemom, a to, barem u ovom slučaju nije bez razloga, budući da nam je svima jasan njegov kontekst: porodica – društvo – škola. Trijada koja formira i tzv. tamnu trijadu, poznatu u dječijoj psihijatriji. Odnosno, otvorimo li Pandorinu kutiju vršnjačkog nasilja dolazimo do svih oblika društvenosti koji su presudni u stvaranju ličnosti, jer kako kaže Fromm, čovjekovo djelovanje je samo odgovor na njegov objektivni položaj. Kontekst i jednih i drugih je (post)tranzicijsko društvo zasnovano na sili i primitivizmu. Maloljetnim nasilnicima koji su Mahiru pravili život paklenim, njihovo ponašanje, a naročito svjesno nesankcioniranje takvih postupaka, omogućio im je njihov društveni status, dakle, objektivni položaj koji je obezbijeđen od strane škole i roditelja. Škola me ne čudi jer je privatna, zasnovana na tržišnim odnosima i kao takva ne predviđa odgajanje, ali ni previše znanja nego samo tržišnu prilagodljivost. Upravo zato se, bez imalo savjesti, od žrtve pokušava napraviti krivac. Otuda nema ni izvinjenja, ni izraza saučešća ni dolaska, ni kajanja… Reklo bi se kao da Mahira u toj školi nije ni bilo.

A škola se bavi isključivo brojevima, svaki učenik je u tom smislu važan, i upravo je zato od potencijalnih desetero problematičnih napravila scenarij po svojoj mjeri. U strahu su velike oči, pa nam imputira namjeru zatvaranja. A mi niti otvaramo niti zatvarmo škole. S druge strane, roditelji involvirane djece direktno su povezani sa školom iz svojih razloga, i oni imaju iste ciljeve: napraviti hajku da se skrene pažnja s pravog problem, ili što bi se kod nas reklo – da se Vlasi ne dosjete, pa im je Dubravko Lovrenović kriv što je na ovakav način živ. Jednostavno, čovjek je sumnjiv samo zato što voli dijete, a nije njegovo!!! Međutim, humani ljudi tuguju i za svojim kućnim ljubimcima – to nikome nije sporno. Lično mislim da ni Bosancima nije sporna Dubravkova i Mahirova povezanost, međutim, u ovom trenutku, sumnjivost im više odgovara jer su oni kao staratelji nosioci određene odgovornosti. Pokušavala sam razumjeti te roditelje, ali teško mi ide. Kao što mi teško ide da shvatim 99% ostalih roditelja iz te iste škole, koji nemaju nikakve veze sa Mahirovim zlostavljačima, a ipak šute. Čega se bojite?! Ne mogu se staviti u poziciju roditelja čije je dijete spremno na zlo, a roditelji pred tom poraznom činjenicom zatvaraju oči. Isto tako, ne mogu se staviti u poziciju roditelja čija djeca ne čine zlo, a oni se prave nevješti, kao da se ništa nije dogodilo. Koji je moj problem?

U toj potrebi da se cijela stvar, kako bi oni željeli, prebaci na drugi dio terena – na našu porodicu, mog supruga i mene, uz različite pomagače, iz različitih interesa, prave užasne pogreške. No, o tome ćemo na drugom mjestu. Tamo gdje vrijede samo dokazi, a ne neutemeljeni stavovi. No vratimo se ključnom pitanju: ko su ta djeca, ko su im roditelji, jer djeca su uvijek ogledalo svojih roditelja i sve što prvo nauče, usvoje u svome domu. Ovo podjednako važi i za žrtvu i za zlostavljače. NAS (mene i mog supruga ne interesuju imena), time će se baviti oni čiji je to posao, a naš je posao da ukažemo da se u našem društvu djeca zlostavljaju zbog mjesta rođenja, imena roditelja, vjerske orijentacije, zanimanja roditelja, socijalne osjetljivosti i dr. Zato je naša obaveza da ne šutimo, da živinski urlamo. I to ne samo u ime našeg djeteta, nego i u ime druge djece, čija se imena ne znaju, ili ste ih, možda, mogli pročitati samo u crnim hronikama. Oni su svoje tajne odnijeli sa sobom. Zajednicu, razumljivo, opterećuju ovakvi problemi jer zadiru u srž i kolektivnih i individualnih identiteta, koji su inače naša rak rana. Ne čudi nas uprava školskog sistema Bosna Seme jer znamo koliko im je stalo do nas i naše djece – zorno o tome svjedoči samo upisnina. Knjige, opremu i kuhinju da ni ne spominjem. Njihovi su poslovi ovdje druge vrste. Pitam se, nakon svih iskustava, da li je njihov cilj rad s ljudskim bićima, djecom i roditeljima, Bosancima i Hercegovcima, ili nešto sasvim drugo?

Ono što BiH muči tiče se straha – i to iracionalnog straha koji, rekla bih, izlazi iz sfere kulturološkog i više dobija elemente patološkog. O tome jasno govori reakcija naših prosvjetara u toj školi, a i roditelja. Pitam se, jesmo li mi već toliko uniženi da postajemo tupi? Ili smo se samo, još od rata, navikli na zlo, što je najgora stvar koja nam se mogla desiti, jer navikavanje na zlo, reče jedan pisac, jedino je gore od samog zla. Zato nam je hitno kao društvu i kulturi potreban novi okvir orijentacije. Samo bi takve promjene mogle svakom čovjeku vratiti vjeru i nadu u ljudsko. Naročito u BiH.

Moj sin, moj Mahir, u međuvremenu, postao je naš Mahir jer smo postali svjesni koliko mahira postoji. I to ne samo u ovoj zemlji. Moj suprug i ja svakodnevno dobijamo pisma, kako je to sad moderno reći, iz cijelog regiona, i ono što je frapantno – sve te intimne priče, a to su uglavnom priče o gubicima usljed vršnjačkog zlostavljanja koje senzibilno biće nije moglo podnijeti, imaju nešto isto: PREŽIVJELI – (oni su u ovakvim slučajevima žrtve i oštećeni) ŽRTVE SU IZABRALE DA ŽIVE SA SVOJOM STRAŠNOM TAJNOM. Drugim riječima, živi su a pokopani. Tako da, dok plačem za svojim sinom, plačem i za njihovom djecom. Na početku budem bijesna – jer mi nije jasno kako možete da ne reagirate kad znate da su vam drugi zlostavljali i terorizirali dijete? Međutim, kako koji dan odmiče, i kako mi postaje jasno da NASILNIK, dakle onaj s druge strane, nema empatije, već naprotiv, smišlja morbidne strategije napadanja porodice koja je još uvijek u procesu žalovanja, i nijednog trenutka se ne stavlja u vaše cipele, nijednog trenutka mu pred očima ne sijevne misao da bi Mahirov tabut u nekim drugim okolnostima mogao biti tabut ili sanduk njegovog sina ili kćerke, postajem razumnija. Kad to shvatim onda počinjem da tugujem dvostruko.

Stoga smo se odlučili da govorimo, pišemo, predajemo o onome o čemu bi sadomazohistička kultura rado šutjela. Osim toga, govorimo u ime onih koji ne smiju, koji ne umiju, ne znaju, ne žele verbalizirati iz različitih razloga, govorimo u ime nijemih i, što je najvažnije, u ime onih kojih više nema.  Bez obzira čime nas pokušavali svući u vlastitio blato, mi nismo sami. I to je veličanstveno u cijeloj ovoj patnji. Jer, postoji u ovom gradu jedan imam i jedna džamija u kojoj se smiju tematizirati ovakvi problemi i otvoreno o njima govoriti. Jedan takav imam je Fikret Pašanović, imam džamije na Grbavici, koji je na jednoj od svojih hutbi govorio o ovoj pošasti, i to u svoj njezinoj kompleksnosti, što je itekako važno. Stoga, dragi efendija, hvala Vam! Lijepo je znati da nismo sami.  Zato ovo pismo posvećujem Vama – vraćate mi vjeru i nadu, a time i u život jer Vam nije nenormalno da poočim voli dijete sa kojim dijeli životni prostor, dijete koje je budio u školu, dijete koje je vozio u kino i prijateljima, jer za Vas njegova majka nije luda zato što piše, jer njegova majka nije kurva zato što ima drugi brak… Za razliku od mnogih, običnih i neobičnih ljudi, Vi ste problem precizno definirali. Samim tim umanjili ste oštricu našeg bola. A vjerujem da ste i većini onih koji su na toj džumi prisustvovali otvorili oči. Iako nisam bila na mjestu događaja, ohrabruje da ste ljude učvrstili  u vjeri  o smislu borbe za dobro. Vjerujte, veliki ste izuzetak, jer češće im se između redova govori da je za život nužno biti beskičmenjak, što je siguran put za ubijanje Boga u njima. Vi ste pravilno iskoristili svoju poziciju autoriteta, ukazujući svojim džematlijama na potrebu čišćenja okućnice, kao i na svrsishodnije djelovanje. Postigli ste poštovanje, a ne strahopštovanje  – sukladno tome mogu slobodno reći da je Vaša hutba odjekivala i još uvijek odjekuje. To govori nada koju su ljudi ponijeli.

Zato, dragi naši sugrađani, idite na džumu na Grbavicu, ostavite Bosna Semu onako kako ona ostavlja svoje mrtve učenike. Ostavite je u tišini kako ona ostavlja svoje učenike da pate u njoj bez ikakve zaštite. Jer – sve dok se upisnina plaća, sve je i dozvoljeno. A tamo gdje je sve dozvoljeno ne stanuje ništa dobro.

Drugim riječima, oni ionako neće propasti. S njima će se solidarizirati svi tržišni tipovi, kojih će divljanjem kapitalizma biti sve više.

Da sve nije propalo, da se vrijedi boriti, svako u svojoj kući ponajprije, govori nam naš imam s Grbavice. A ako imamo ovakve imame, sposobne da zadobiju, a ne nametnu autoritet, onda možemo stvarati i škole koje nude perspektivu, u kojima bi učitelji bili odgajatelji, gdje bi se učilo o ljubavi, empatiji i solidarnosti. Uostalom, bili smo već na pola tog puta…

Zato se Vama, uvažni efendija, još jednom zahvaljujem i pozivam u našu kuću jer sam sigurna da bi nam razgovor s Vama pomogao više od ijednog antidepresiva i sedativa.

P.S. Žao mi je što se ovaj društveni problem – tip nasilja ovih dana nije tematizirao na nekim propovijedima. Zato vjerovatno postoje razlozi. Ako ipak jest – izvinjavam se zbog neobaviještenosti.