Pisma iz Džehenema 7: Hodaj, Cigane

Jutro konačno sviće, a mi se još truckamo prema Sofiji. Saznao sam sve o švercu. I o tome odakle je Car Lazar, od Jednookog koji je nekad radio kao nastavnik u Vojnoj školi. Sad mora raditi ovo, “jer nas više nikad nisu pozvali nakon što smo otišli s Kosova. Samo su nas zaboravili.”

“Ja sam bio za Jugoslaviju”, započinje on dok promiču bugarski pejsaži, a ja sebi po hiljaditi put obećavam da nikada više neću slušati nijednu amatersku političku ispovijest. Lažem sebe, živci su malo popustili, moja najdraža duhovna hrana su ovakve priče.

“Ne znam šta je kome smetala Jugoslavija? Ja sam odmah bio za to da Vojska izađe i zauzme granice. I sad mi trebamo da šaljemo svoje generale u Haag, a oni su samo branili svoje.”

Kao da je Vojska uradila nešto drugo, mislim?

I ima li tačke od Kupe do Đeneral Jankovića gdje neću čuti istu rečenicu: “Naši generali su branili svoje, oni nisu zločinci.”

Rat, Đavo i Bog

Moja tema je rat, iako sam pokušao sve da ga ne osjetim. Ali, ne, on je strpljivo čekao svoju priliku, uvukao u se u sve, u DNK, u svaku poru, lukavo poput vampire zario svoje zube u moju karijatidu, i odlučio da sve dok budem živ upravlja mnome. Žilava je to i čudna igra, katkad i zabavna: kad mislim da sam mu najviše umakao, pošalje mi znak, Nekoga ko je kao i ja, Njegov podanik, možda manje svjestan toga, ali svejedno. Rat mi se, skoro dvadeset godina od njegovog završetka smješka i cinično vuče konce mojega života. To vam svakako može izgledati kao nesreća, ali ja nemam nikakav drugi izbor. Ja moram voljeti svoje i patnje drugih označene tim ratom, jer me to, paradoksalno, ubija, ali i drži živim. Rat: Moj Bog i moj Đavo, istovremeno.

Ljudi, uglavnom, nisu razumjeli da Zlo učinjeno u ime njihovog kolektiva nije njihovo Dobro. Oni su prihvatili taj teret od kojih su im se – kao i meni – savila leđa, ali ta prokleta slika o veličini vlastitog naroda još se dugo neće mijenjati. Ali, i drugdje je tako: u Mađarskoj sam slušao o tome kako su izgubili dvije trećine teritorije, rijetko neki od mojih prijatelja Turaka zaboravi spomenuti kako je veliko i sjajno bilo Otomansko Carstvo – “pa Sarajevo i Mostar su naši biseri”, klikću – ponosni Austrijanci govore o “Crvenom Beču” i šteti koju su im nanijeli Nijemci… Svi su narodi isti, samo su neki istiji.

Katkad se čini da je cijeli svijet postao jedan veliki Balkan.

A za mene, Balkan počinje u Štajerskoj. A završava, zaista ne znam gdje.

Sofija. Ne treba vam puno da shvatite da se tu radi o evropskom gradu. Naravno, ne zbog Evropske unije u koju je Bugarska brže-bolje primljena 2006. godine, nego zbog činjenice da centar izgleda sasvim nalik nekim dijelovima Pariza, da su zgrade narodnog teatra, antropološkog muzeja, akademije nauka i parlamenta uređene i sjaje novim fasadama, i da nema nekog pretjeranog grča u komunikaciji s domaćinima.

Lingua franca u Sofiji je neka kombinacija naših jezika i engleskog, a prolazi se i s nešto francuskih riječi. U svakodnevnom životu, baš svi za “hvala” koriste francusko “merci”. To je nekakav hommage (kad smo već krenuli “francuziti”) činjenici da je tadašnja Treća republika iz Pariza 1879. kad je nastala bugarska država, snažno podržala njihovu nezavisnost i oslobođenje nakon rusko-turskog rata.

Sve je puno McDonaldsovih, Raiffeisenovih i ostalih simbola ljutog kapitalizma, ali tu i tamo se čini se da grad nije izgubio dušu.

Doduše, zar sve glavne ulice Balkana danas ne izgledaju isto? Zara, Max Mara, DM, Oriflame, firme smišljene da zadovolje zapadnu srednju klasu, kod nas sjajno funkcioniraju i u novostvorenom visokom sloju. U izlozima glavnih ulica.

Skateri se voze u parkovima, muzičari na ulicama, ljudi na bazenima: baš svaki Bugarin s kojim sam razgovarao kaže da se od ulaska u Evropsku uniju živi lošije nego prije.

Šta će biti s Cecom?

Najpopularnije bugarske dnevne novine zovu se “Trud.” To je uvijek znak. Stari srpski liberal Desimir Tošić jednom je pričao kako nije slučajno da se glavne novine kod Srba zovu “Politika”, a kod Slovenaca “Delo.” To govori o duhu naroda, misli on. Otvaram “Trud” i ne razlikuje se puno od “Dnevnika” ili “Oslobođenja”: novine su pune priča o finansijskim aferama, prenapuhanim investicijama i nezakonitim dividendama.
Isto je to sve, od Alpa do Karpata. O tome svjedoči i prva taksi vožnja:

– Where do you want to go? – pita sofijski taksist.

– Bulevar Vitoša.

– Tako reci, bate, po angleski se priča vo Evropa. Ovde ćemo po naški, ovo je Balkan.

– Dobro, bratko. – pomirljivo odgovaram.

I odmah, u srijedu:

– Je li, nego, šta će da bude sa Ceca?

Nema Granice, Ceca Ražnatović je i ovdje brend.

– Biće godinu i po dana u kućnom pritvoru. Nemoj puno da se brineš za nju, – odgovaram.
– Pa jeste, batko, a ima da plati neka golema suma.

– Ima, kažu million i po eura.

– Mnogu parički.

– Pa, jeste, ali kažem, ima odakle.”

Taksist uzdahne za “teškom” Cecinom sudbinom, i odaje umjetnici priznanje:

– Dobro peva.

Turbo – folk koji je u Srbiji trenutno u priličnoj defanzivi, u Bugarskoj je našao pravo novo stanište. Bugarski “narodnjaci” izgledaju i zvuče hollywoodski, i na tragu su Srbije iz devedestih. Stariji taksisti, doajeni, slušaju “provjerene” vrijednosti: na vrhu su Zorica Brunclik i dva Halida, što je opet različito u odnosu na nas, gdje je Bešlić neuporedivo veći car od Muslimovića.

Svako je generaliziranje glupo, to znamo, ali ne može se reći da narodi nemaju zajedničkih osobina. Ovi ovdašnji su takvi: spremni su sve oprostiti i sve zaboraviti za malo dobre pjesme.

Sjećam se kako mi je specijalac, diverzant Armije BiH pričao o borbama u Sjevernoj Bosni:

– Borbe, prsa u prsa, za svaku kuću, gine se. A na položajima, u njihovim rovovima svira Ceca, u našim – opet Ceca. Šta se tu može?

Skoro ništa. Ja, istina, imam svoju malu tajnu. Bježim Ciganima. Ne moram, valjda, ovdje objašnjavati političku nekorektnost. Ako moram, evo: naziv za taj narod je Romi, ali mi pravi sebe zovemo Ciganima. To vam je kao s onim “nigger.” Kapirate? Ako ne, onda sorry. Ne vrijedi dalje objašnjavati.

Ono na čemu im zavidim je to što znaju otkud su došli. Svi mi koji se grčimo oko identiteta, prizivamo Karantanije, Baščanske ploče, Nemanjiće, Aleksandra Makedonskog i Kralja Tvrtka i sve ostale povijesne mitove, ne bi li prvenstveno sebe uvjerili kako smo nekada bili veliki, svi mi patimo od viška identiteta koji se tako lako pretvara u nasilje. Oni, Romi – ne.

Ako hoćeš da znaš kakav je neki narod, poslušaj njegovu muziku. Tako je zapisao još Konfučije.

Povratak pada mnogo lakše, jer sam u vlaku iz Sofije za Beograd sreo Ivu. Ivo je Rom, iz Velikog Tarnova, grada kojeg zovu i “Mjesto careva.” Upitao me je na engleskom skoro bez akcenta:

– Where are you from?

– From Sarajevo – rekao sam.

I odmah je napravio “switch”:

– Kako je sad za pos’o u Sarajevu? Ovde u Srbiji nema ništa, slabo se gradi.

– I kod nas je slabo, kriza. – kažem.

– Pa da, svugdje je. Ja sam živeo u Italiju, mogu da ti kažem da je puno bolje za nas bilo kad je Berlusconi, nego ovaj … Prodi … Berlusconi gradi, a ovaj sve nešto, te nemože uz more, te ne može ovo, te ne može ono. A kod Berlusconi sve može.

– Znam, Ivo, ali Berlusconi je protiv stranaca, useljenika, protiv jednakih prava za sve …

– Ma, pusti ti to, ja znam kako je meni bilo, a bio sam svugde i u Švedsku, i Norvešku, i Dansku, i u Londonu sam bio godinu dana …

– I kako ti je bilo u Londonu?

– Ma dobro, al’ ne može da s’ ostane, nemaš papiri, a radio za Turčina, pošten bio plaćao dobro, ali eto … Svugdje imaš dobri ljudi i gadni, i u svakom čovjeku imaš dobro i loše, eto ja mislim da ni Hitler nije skroz griješio, da je i on mislio da neki narodi treba da se očiste …

Nisam mogao vjerovati. Davno sam si obećao, ma znate sve, ali i slagao:

– Pa, Ivo, od koga da se očiste? Od tebe, od tvojih … – zavapih pomalo prijekorno.

– Ma, nisam to mislio, nego …

– Ivo, ne zajebavaj se s tim stvarima – progovori iz mene korektni humanistički intelektualac, a Cigan nakratko isčeznu. I nastavim, začuđen rezolutnošću prema nekome čije su zabluda dirljivo blesave, i nikome ne mogu nanijeti zlo.

– Nego, Ivo, šta znaš raditi?

– Sve na kući, od temelja do keramike, sve sam zanate izučio. ‘Oćeš cigaru?

Zapalim, u znak primirja.

Pomislih šta bi John Galliano, veliki modni kreator koji je izazvao globalni skandal jer je u pariškom Maraisu, razbijen skupim drogama i alkoholima hvalio Hitlera dao da je sreo Ivu. Ali, ne ide to tako. Tješim se: samo pravi sreću prave:

– Ivo, ja ti slušam dosta ciganske muzike.

– Koga?

– Ivu Papasova, Ferusa, braću Erkose …

– Dobro, samo da znaš, Ferus je učenik od Papasova.

– Nisam znao.

– A pevači? – opet će Ivo.

– Ovako – krećem kao da sam na ispitu – kod Makedonaca Erdžan, u Srbiji Zvonko Demirović, u Bosni Fazlija, a u Rumuniji …

– Najveći. – kaže Ivo.

– Jeste, najveći, Nicolae Gutsa – kažem.

Ivo klimne odobravajući listu. Ponudi me još jednom cigaretom. Meni laknu.

On će sići u Nišu, u nekom selu pored gradi kuću za nekog gazdu, pa će nada se, još biti nekog posla. Za dva mjeseca će nazad, porodici u Bugarsku.

Ja ću dalje. Ne znam graditi kuće. Znam samo hodati. U noći, crnoj kao blues, sjetim se Baretove pjesme: Hodaj, cigane.

I hodam, uspravno koliko mogu.