Petsto na trideset… kakav impresivan primjer čojstva i junaštva!

Povezani članci

• Režimski novinar napao uglednog profesora Envera Kazaza
• Šta je to “rent-seeking“?
• Kada vas uhapse pred samoposlugom i zatraže račun…
• Šeksovanje bez Šeksa
• Ko smo mi a ko su oni?
• Povodom obljetnice završetka Prvog svjetskog rata

Foto: Fonet

Tvrditi da se kamenovanje neke osobe vrši u ime Hrista, isto je što i tvrditi da banke pljačkaju ljude u ime Karla Marxa, ili da naftne kompanije uništavaju mora u ime privrženosti ekologiji.

Piše: Andrej Nikolaidis

Prošle je nedjelje u Budvi održan Pride. Grupa građana koja se bori protiv stigmatizacije homoseksualizma prošetala je gradom. Druga, značajno veća grupa građana pokušala ih je rastrgnuti. U tome nisu uspjeli, jer ih je spriječila policija. Učesnici Pridea ušli su u čamce i praktično evakuisani iz grada.

Docnije se pojavio sveštenik Srpske pravoslavne crkve koji je nad asfaltom kojim su koračali “bolesnici” izveo obred egzorcizma. On je istakao da su oni koji su kamenjem, bocama i prljavim riječima (Hrist je, očito, zalud učio kako grijeh ne ulazi na, nego izlazi iz usta) gađali “bližnjeg svog”, valjano branili hrišćanske vrijednosti.

Da riječ može ubiti kao metak, niko od učesnika Pridea tu odbranu hrišćanskih vrijednosti ne bi preživio – rafali psovki koji su ispaljeni na njih doslovce bi ih iskidali. Kamenovanje je, uostalom, čak i kada nema mrtvih, inscenacija javnog pogubljenja, ono je ritualno ubistvo koje u ime zajednice vrše anonimni ljudi, skriveni u gomili. Ovoga puta mrtvih srećom nije bilo, ali biće još parada, a u Crnoj Gori kamenja neće zafaliti, kao ni onih spremnih da ga podignu i hitnu u glavu ljudskog bića koje mrze. Nekima od branitelja hrišćanskih vrijednosti čak ni gomila nije bila dovoljna zaštita: oni su nosili maske na licu, tolika je bila njihova hrabrost. Njih petsto skrivenih u masi, protiv trideset ljudi koji su sa svojim imenom, prezimenom i licem došli u Budvu da se bore za ono u što vjeruju. Oni su znali da će biti kamenovani, pa  ipak su otišli u Budvu. Da li biste se vi usudili učiniti takvo što? Ja ne: još od ranih nogu ustrajavam na privrženosti principijelnoj odluci da izbjegavam mjesta na kojima ljudi sreću što me vide izražavaju bacanjem stvari koje bole kada pogode.

Rečeno specifičnom crnogorskom terminologijom: učesnici Pridea najhrabriji su ljudi u Crnoj Gori, od bitke na Sutjesci naovamo.

Tvrditi da se kamenovanje neke osobe vrši u ime Hrista, isto je što i tvrditi da banke pljačkaju ljude u ime Karla Marxa, ili da naftne kompanije uništavaju mora u ime privrženosti ekologiji. Prije nego što je razapet, Hrist je prepušten rulji sličnoj onoj koja je u Budvi kamenovala u njegovo ime. Pa je sad taj Isus, koji je književnicima i farisejima, kada su tražili kamenovanje preljubnice, poručio: “Koji je među vama bez grijeha neka najprije baci kamen na nju”, od Crnogoraca tražio da u njegovo ime izvedu nešto iz “kod nas kameno doba nije okončalo” repertoara?

Petsto na trideset… kakav impresivan primjer čojstva i junaštva! Osim toga, kad čovjek pomisli na to kako se samo u Budvi našlo pet stotina ljudi koji su na Hristovo “ko je od vas bez grijeha neka baci prvi kamen” uglas uzvuknuli: “evo ja!”, strahopoštovanje ga obuzme. U Crnoj Gori ne žive ljudi, nego svetitelji. To nema biografije, no žitija. Ako nisu doma, znaš gdje ćeš ih potražiti: u crkvenom kalendaru, pod crvenim slovima.

Građani koji nisu bili u prilici skoknuti do Budve na kamena sa ramena party, rado su isticali kako se oni gej paradi protive zato što “TO nije normalno i prirodno”.

Eh… to prirodno i normalno – koliko je samo nepočinstava u njihovo ime počinjeno.

Još je Marx u “Bijedi filozofije” primijetio kako buržoaski ekonomisti razlikuju samo dvije vrste institucija: vještačke i prirodne. Naravno, institucije buržoazije su prirodne, dok su sve druge neprirodne. Kapitalizam je, tako, prirodan, otud i kao i sama priroda vječan, a sa njim je vječna i nejednakost koju proizvodi. Sa druge strane, politički projekti koji insistiraju na egalitarnosti, komunizam na primjer, su neprirodni, pa samim tim i osuđeni na propast.

Proces tranzicione pljačke, koji je bijesnim maskiranim momcima iz Budve oduzeo svaku šansu za dostojanstvenu budućnost i delegirao ih na stadione i na ulice, da tamo krv puštaju jedni drugima i tek rijetko, udruženi, zajedničkom neprijatelju poput homoseksualaca, pravdan je kao normalan i prirodan. Budući da je jugoslovenski socijalizam bio neprirodan, pa je, je li, kao takav propao, bilo je normalno da se pokoljemo i da nas, dok se koljemo, oni koji su nas u rat poveli, opljačkaju. Jer tako je uredila priroda: ovce su za šišanje. Budući da je neprirodno da svi imaju isto, prirodno je da neki imaju puno, a momci sa maskama na licu i kamenom u ruci – ništa. Budući da je prirodno da jači tlači, normalno je da oni tuku gejove, a da njih tuku tajkunski tjelohranitelji. Konačno, prirodno je trčati u čoporu i slijediti najjačega: jedan čopor, jedan brlog, jedan alfa-mužjak.

I dok je normalno i prirodno bjesnilo Budvom, njegov je crni ples brižno posmatrao dobar domaćin i brižna majka – pošteni, patriotski, za tradiciju i porodicu zabrinuti roditelj. U posljednjih je četvrt vijeka taj za javni moral zabrinuti građanin malo srbovao, bio razočaran što naši nisu zauzeli Dubrovnik, mnogo očekivao od Miloševića, pa se u njega razočarao kada je Đukanović procijenio da je srpski nacionalizam krepalo kljuse na koje se klade još samo naivni i neobaviješteni, kojih je, pokazaće se, bilo pola njegove partije, onaj dio koji će osnovati SNP. U međuvremenu je građanin primao platu od pet maraka, a onda ni toliko. Mrzio je NATO, gotovo koliko i Šiptare, Turke i Hrvate, ali nije napustio vladajuću partiju ni 1999., kada je pokazala razumijevanje za savezničko bombardovanje Srbije i Crne Gore. Godine 2006. je drhtavom rukom zaokružio “da” na referendumu za nezavisnost: neće to javno reći, ali on i Bog znaju da mu je srce govorilo drugačije. Snalazio se, kao i svi: nelagalno je podigao sprat ili dva, zaposlio je dijete u opštini. Mnogo mu se toga u Crnoj Gori nije dopalo – prije svega sva ta zbrka oko “crnogorskog jezika” i to što su progonu izloženi njegova crkva i čestiti mitropolit Amfilohije, ali je znao da je svaka koja ostane za zubima zlatna.

A onda mu je, u julu 2013. svega bilo dosta. Riješio je: neće mu gej lobi paradirati njegovim gradom. Kad je bilo najteže, izašao je na ulicu. Gdje je bilo najtvrđe, tu je pritisnuo. Gdje je bilo najopasnije, tu je pokazao zube.

Dok je posmatrao naočite momke, svaki kao zlatna jabuka, kako kršima brane normalnu i prirodnu Crnu Goru, shvatio je: njegove će vrijednosti živjeti i poslije njega. Kao što su govorili komunisti, koji nisu bili u skladu sa prirodom, a i branili su ljudima da idu u crkvu: narodi koji imaju takvu omladinu, za svoju budućnost ne treba da brinu.

e-Novine