PENETRACIJA ARAPA U EVROPU: Ko se bratu ne bi obradovao?

Devedesetih je godina XX vijeka u Miloševićevoj Jugoslaviji veliki hit bila imbecilna pjesma grupe Zana, čiji je refren glasio„priča se, priča, da Rusi dolaze“.

U to su vrijeme vijesti bile pune najava da će Rusija o sto lupiti šakom, cipelom, raketom – bilo čim – i reći: dosta je bilo, o zli zapadnjaci, ostavite na miru našu slovensku i pravoslavnu braću, Srbe i Crnogorce. Svakakve su budale u to doba defilovale televizijama i pripovijedale kako Rusi samo što nisu umarširali na Balkan i  kako će, čim stignu, sve biti bolje.

Ta je pjesma, dakle, gađala gdje je široko i meko – pravo u idiotizam puka. Jer puk vazda nešto i nekoga čeka, a u to su vrijeme čekali Ruse: da se probude i uzmu ih u zaštitu.
Rusi su došli tek mnogo godina kasnije, ali ne kao vojna sila, nego kao turisti i mušterije.

Sada, čitamo, Arapi dolaze u Bosnu i Hercegovinu. Kupuju zemlju. Najavljuju izgradnju stambenih i turističkih blokova.
Poštene se džematlije raduju: jer ko se bratu ne bi obradovao?

Pošteni su srpski patrioti zabrinuti: njima je puno i domaćih muslimana. Probali su, pa jesu li, i raseljavanje stanovništva i etničko čišćenje i genocid, sve zalud – njih, muslimana, opet većina u Bosni. Samo im još trebaju uvozni.

PENETRACIJA U EVROPU

Milorad je Dodik prije dvjetri  godine optužio Bakira mu Izetbegovića da u Bosnu želi naseliti između 300 hiljada i pola miliona Arapa. Nije prvi: priča o „zelenoj transferzali“ kojom će Arapi penetrirati u majku nam Evropu stara je i mnogo puta ispričana. Republičkosrpske i beogradske medije naročito brine to što zemlju Arapima prodaju i Srbi. Pa čitamo kako „došljaci sa Bliskog Istoka kupuju čitava srpska sela“ u „bosanskim zabitima“.

Iz nekog razloga, isti ti mediji nisu zabrinuti što su Arapi sred stonoga Beograda kupili aerodrom, JAT i grade novi, Beograd na vodi. Možda zato što je sve to Arapima prodao njihov gazda Vučić – a dobar novinar zna prvo pravilo zanata – piši šta hoćeš, ali pazi da ne ugrizeš ruku koja te hrani. Jer: ko te ‘rani, može te sa’rani, što reklo južno od Beograda. Osim toga: ako je Bush Arapima mogao prodati njujoršku luku, može vala i Vučić obalu Dunava. Slijedeći tu logiku, onda im valjda i Bakir može prodati Trnovo? Ne? Već čujem staru romanijsku poslovicu: jebem ti ja tu logiku.

Hrvati za sada ćute ali, tvrdi beogradsko izdanje Newsweeka, zemlju ne prodaju. Lukavi su ti Latini, vazda bili… Njihova je ona: cuius regio, eius religio – čija zemlja, njegova vjera.
Ne grade Arapi samo u Srbiji. Napraviš dvadeset koraka po crnogorskom primorju i već si ugazio u arapsko. Luksuzni resort tu, još lusuzniji tamo. Oni, Arapi, Od Manka i Rotšilda kupili supermegagiga mondenski Porto Montenegro u Tivtu.

Je li se promjenom vlasnika tu šta promijenilo? Ne bih rekao: i dalje toče pivu, i dalje košta malo bogatstvo. I dalje ima, kao što mogu pročitati u novinama, i prostitucije i droge – nedavno u Portu uhapsili neku starletu. Bila u pratnji starleta, strukovno su se organizovale, pa krenule na jahtu na žurku. U gaćama joj našli sedam grama kokaina. Puštena da se brani sa slobode. Nešto mi govori da se policija, koju je ponijelo kada su je uhapsili, uljudno ispričala kada ih je spustilo pa su je pustili – i njoj, i gazdi na čiju se jahtu bila zaputila, veseljaku kojem su revnosni čuvari zakona pokvarili party.

Arapske su investicije u Crnoj Gori, koliko ja vidim, sex and drugs and rock and roll, što rekao Ian Dury. U Portu sex i droga, u Podgorici, gdje Arapi drže Hard Rock Cafe (jeste, i tu toče pivu) – rock and roll.

ARAPI & RUSI

Bošnjacima su u ratu Arapi valjali taman koliko i Rusi Srbima. Sada, kada braća stižu u vremenu mira, Bošnjaci bi dobro učinili ako bi poveli računa da ljubav između njih i Arapa ne završi kao rusko-crnogorska romansa.
Analogija, dakako, nije logički dokaz, ali opet – može biti da se ponešto može naučiti na tuđim greškama…

Ovako vam je bilo sa Crnogorcima i Rusima. Najprije su Rusi dolazili u kolonama i plaćali daleko više od tržišne cijene za palate, kuće, placeve i pripizdine. Crnogorcima bili puni i srce i novčanik: em su Rusi braća, nas i Rusa tristo miliona i slične budalaštine, em plaćaju koliko zineš.

Onda Rusi kupili Kombinat aluminijuma u Podgorici i tako praktično postali vlasnici ono malo crnogorske industrije što je preživjelo tranziciju.

Pa se ispostavilo da Rusi ono što su kupili preprodaju i izdaju, a da Crna Gora od toga centa ne vidi. Vlada Ruse nogirala iz KAP-a, ovi Crnu Goru tužili. Crna Gora dobila spor: ali da nije, trebala bi nam tri-četiri godišnja budžeta i jedan dobar državni bankrot da ih isplatimo. Da su Rusi dobili taj spor, bilo bi nam jeftinije da su na nas bacili atomsku bombu. Crna Gora, povrh svega, odlučila da će u NATO, a  Rusi poručili kako to ne može tako: ta nisu kupili pola države da bi ta zemlja sada vodila samostalnu politiku, pa još suprotnu njihovim interesima.

Naravoučenije je jednostavno. Lako je prodati. Lako je i razumjeti: ono što prodaš više nije tvoje. A kada nije tvoje, posve je svejedno čije je. Jer samo magarac vjeruje da u stvarima novca etnička i vjerska bliskost igraju i najmanju ulogu.

Na ovom svijetu postoje samo dvije nacije i dvije vjere: oni koji kupuju i oni koji se prodaju. Oni prvi to razumiju. Oni drugi na raspolaganju imaju mnoštvo tradicija, vjera i nacija iz kojih, kao iz kutije za nakit, mogu odabrati đinđuve kojima će ukrasiti lance, mnoštvo divnih obrazloženja zašto je njihovo ropstvo – uzvišeno.

(zurnal.info)