PARAVOJNI BETLEHEM I OSTALE TEATARSKE FORME

Povezani članci

• Hrvatski salonski opanci
• Uzbrdice/nizbrdice: Ljubo R. Weiss: Boje višnje
• Basara: Tajni agent Pablo (de la Senaguzi)
• PREDSJEDNIČKI IZBORI U SLOVENIJI 2012 – SUKOB DVA KONCEPTA
• Marinko Čulić: Konzerviranje rata
• POPIŠ STANOVNIŠTVA

foto: hrt.hr

Osim „jaslica“, šator u Savskoj ima i druge kazališne potencijale: on istodobno simbolizira štab nekog vojskovođe, u kojemu se odlučuje o ratu i miru, a na neki je način i „Lutkina kuća“ rata: prolaznik može zaviriti unutra i vidjeti na jednom mjestu sve rodove vojske, nastajanje ratne strategije „u malom“, ispred može vidjeti vojnike „na dežurstvu“.

Piše: Slađana Bukovac, RGG

Ključna riječ desničarske pobune, „dignitet“, širi se poput zaraze. Pokazuje se da inficirani izrazi putuju uistinu čudesnim načinima. Protivnici riječkog kazališnog intendanta formiraju Facebook stranicu „Protiv Olivera Frljića – ZA dignitet HNK I. plemeniti Zajc“. Prva je to javna pojava „digniteta“ u Hrvatskoj u poratnom razdoblju. Činjenica da se ona događa u teatru nije programatska, nego je direktno povezana s antifašističkim političkim provokacijama samog redatelja i intendanta, Olivera Frljića. To da se za kazalište traži „dostojanstvo“, a ne „ugled“, što bi za jednu socijalnu instituciju bilo mnogo primjerenije, moglo bi se obrazložiti i time da je u Hrvatskoj socijalna snaga teatra slabašna, pa ni sami prosvjednici ne očekuju da bi neka ustanova u koju ulaze rijetko, ili pak nikad, mogla dobaciti toliko daleko da postane „ugledna“.

„Dostojanstvo“ bi već nekako mogla emanirati, ako ništa, vlastitim neobaroknim gabaritima, ali pod uvjetom da se očisti iznutra od sramotnih elemenata kao što je sadašnji intendant. Princip „čistih“ kazališta u suvremenoj je Hrvatskoj iznimno raširen, a podrazumijeva da se na sceni proizvode prosječne, široj publici nezanimljive predstave, koje, premda su za svoju kvalitetu preplaćene, ne proizvode nikakve društvene turbulencije, i svojevrsna su uskotračna pruga po kojoj se u udobnim kupeima od crvenog samta voze uglavnom nenadareni redatelji i nešto publike, koja odlazak u teatar uporno zadržava kao jedan od rituala vlastite socijalne samosvijesti.

Naravno, pretpostavka da je „dignitet“ izabran kako bi zakamuflirao prazna gledališta, pogrešna je. „Dignitet“ je naprosto prepisan sa šatora u Savskoj, i kao i svako  prepisivanje, svjedoči da su točni izrazi uglavnom slični a netočni nepogrešivo odaju istog autora. Mogućnost da se ova u govornom jeziku ekstremno rijetka riječ u istom razdoblju pojavi dvaput, i to oba puta pogrešno upotrijebljena, ravna je nuli. Kako bi se podcrtala politička namjera riječkih ljubitelja kazališta, ali bez trenutačnog intendanta, u nazivu Facebook stranice prijedlog „ZA“ napisan je velikim slovima, kao na predizbornim materijalima nedavno proglašene predsjednice Grabar Kitarović, čiji je slogan bio „ZA bolju Hrvatsku“. Tomu je prethodio još jedan masovni „ZA“, koji se odnosio na zabranu istospolnih brakova.

Trenutačno, dakle, postoje dvije društvene grupacije koje govore jezikom HDZ-a: prvi su ratni veterani na zagrebačkoj Savskoj cesti, a drugi neprijatelji Frljićevog teatra, koji njegovim odlaskom ne bi postali pretjerani prijatelji odlazaka u kazalište, a uglavnom su navodni pripadnici i simpatizeri crkvene udruge „Opus Dei“. Što je zajedničko demobiliziranim vojnim invalidima i kazališnim prosvjednicima? I što to dijele s HDZ-om? Možda ne ljubav prema teatru, ali definitivno da ljubav prema – teatralnom.

Kako sve tri ove grupacije prakticiraju vlastite teatarske forme, na neki se način osjećaju kompetentnima i za kazališnu kritiku. Vezu između Crkve i teatra nije potrebno posebno razjašnjavati, dovoljno je sjetiti se srednjovjekovnih kazališnih žanrova. Veza između šatora i teatra također je očigledna, ali vrijedna analize.

Za hrvatsku desnicu, šator postavljen u centru Zagreba, ispred zgrade Ministarstva obrane i preko puta Pedagoške akademije, svojevrsno je uprizorenje kojemu bi u crkvenom imaginariju pandan bile božićne jaslice. Zaleđeni prizor prapočetka, s tek rođenom bebom kojoj je namijenjena božanska uloga, Josipom, Marijom, magarcem, volom, anđelima i pastirima naguranim u tijesnu štalicu.

Savska 66 također je aranžirani prikaz, živa slika prapočetka suvremene hrvatske države: ratna nastamba, neka kuća iz koje su pobjegli vlasnici ili omanja seoska škola, ispred koje se loži vatra i stoje naslagan ogrjev, a unutra se spava na madracima, dok zidove, umjesto malih vojničkih memorabilija, ukrašavaju ideološki intonirani plakati. Kao na pravoj fronti, zahod je vanjski, poljski, kupaonice i vode nema. Ukratko, svaki se trenutak očekuje porođaj hrvatske države, svedene na ovu oskudnu scenografiju. U kojoj nema ni pregovarača, ni novinara, ni UNPROFOR-a, ni domaćih intelektualaca koji neprekidno apeliraju na svjetsku javnost.

Nema ni razgovora između Tuđmana i Miloševića, crtanja po salvetama, pape Ivana Pavla, a još manje Hansa-Dietricha Genschera, koji je tada među Hrvatima uživao iznimnu popularnost. Iz priče o nastanku države izbačene su sve političko-strateške peripetije i perverzije, tako da je ostalo samo „bezgrešno začeće“ uz logorsku vatru, za scenske prilike umiveno od pripadajućih stimulansa, alkohola i marihuane. Umjesto toga, uvedeni su navijački rekviziti: šalovi, majice i kape sa šahovnicama, kuharice koje serviraju catering u najlonskim rukavicama, i zagrebačka komunalna služba koja uredno servisira odvoz smeća.

Ove „ratne jaslice“, po nesreći se nalaze točno na tramvajskoj stanici, pa svaki stanovnik Zagreba koji u tom dijelu grada ima nekog posla direktno iz javnog prijevoza zakoračuje u militantni i vulgarni ulični teatar. Ono što vidi nije rat, već umivena, idealizirana slika rata: svježe obrijane, trijezne, uredne ljude koji raspremaju i sklanjaju madrace i postavljaju stolove, kako bi se pripremili za jednu od brojnih press konferencija. Neku vrstu Wehrmacht ideala, ili ideala američkih marinaca, koji nema baš nikakve veze s realnom slikom hrvatsko-srpskog rata.

Ovakav jedan šator zapravo bi mogao funkcionirati kao pokretni reklamni šalter za motiviranje mladića da upišu vojne škole, ili se priključe vojsci. Da u njemu ne vlada atmosfera neprekidne kuknjave i agresivnog nezadovoljstva. Vojni Betlehem se naime na koncentrira na činjenicu da je Sin Božji rođen, nego da je razapet. Sin Božji i martir rata je, naravno, Đuro Glogoški. Problem ove katoličko-ratne inscenacije je što Đuro sam ne može iznijeti kompletnu ratnu Golgotu, tim više što se ona za većinu vojnika nastavila i u poraću. Dakle, dok on jeca kako je iskupio hrvatski puk, prepuštajući se milovanju po glavi Boga Oca Glavaša, anonimna većina prigovara da je nakon svojeg udesa barem otišao direktno u Raj, a njih ostavio u čistilištu.

„Vojne jaslice“ na taj način otkrivaju temeljni nesporazum između svojih glumaca i katoličanstva, kojemu tako silno žele pripadati: oni mučeništvo žele monopolizirati i što bolje naplatiti, a pojmovi stradanja za vjeru, oprosta i odrješenja grijeha potpuno su im strani.

Srećom, u tome ih posve podržava hrvatski ogranak katoličke crkve, kojI vjeruje da su naputci iz Vatikana, a posebno obraćanja njima neprihvatljivog pape Franje, nekakav nesporazum u kojemu nisu dužni sudjelovati.

Naravno, osim „jaslica“, šator u Savskoj ima i druge kazališne potencijale: on istodobno simbolizira štab nekog vojskovođe, u kojemu se odlučuje o ratu i miru, a na neki je način i „Lutkina kuća“ rata: prolaznik može zaviriti unutra i vidjeti na jednom mjestu sve rodove vojske, nastajanje ratne strategije „u malom“, ispred može vidjeti vojnike „na dežurstvu“.

Ispod ovog interesa za teatralnost, kod sve tri se grupe može vidjeti potpuno odsustvo interesa za cilj kojemu je njihov teatar prividno posvećen. Ljubav „Opusa Dei“ za kazalište mogla bi se mjeriti u miligramima, a čini se i da svoje zamjerke mnogo više zasnivaju na plakatima koje Oliver Frljić kači na fasadu, nego na predstavama koje se unutra zbivaju.  Interes vojnih invalida za „dignitet rata“ najbolje se izražava podrškom koju javno pružaju Željku Sačiću, optuženom za zataškavanje zločina u Gruborima, u kojem je ubijeno šest staraca, kao i svim dosadašnjim podrškama ljudima optuženim i mahom osuđenim za ratne zločine, uključujući Branimira Glavaša.  HDZ pak, kao stranka koja je od svog nastanka podržavala isključivo darvinistički model preživljavanja, koji se zasnivao na sposobnosti da se pojedinac uključi u vladajuću  oligarhiju, sada pod svoje skute uzima socijalne nezadovoljnike, čiji je jad vlastitim milijunskim krađama uglavnom i proizvela.

Istodobno, ova trojka dijeli nešto što bi se moglo nazvati izvjesnim tipom moralne estetike. Kada veterani ozbiljno, van svoje uobičajene propagandne uloge govore o ratu, oni ne koristi riječi poput „digniteta“ i „dostojanstva“, nego govore o „čistoći“. Tako već 2011., okupljeni u pokretu „Stop progonu hrvatskih branitelja“, tvrde kako njihove redove treba „očistiti od Fredova (Matića)“, a o „čistoći“ (Domovinskog rata), govori pri izlasku iz mostarskog zatvora i Branimir Glavaš. No, termin se mnogo češće koristi u latinskom obliku, „lustracija“. „Lustracija“ doduše doslovno na latinskom znači „rasvjetljavanje“, ali izraz  je označavao obredno čišćenje od grijeha, ispitivanje savjesti i pomirenje.  U suvremenom značenju, riječ bi bila o uklanjanju iz političkog života osoba koje su bile članovi ili pomagači Komunističke partije.

Zašto HDZ zagovara lustraciju, neobjašnjivo je, jer su ključni ljudi te stranke kompromitirani vezom s partijskim strukturama. Ista je stvar i velikim brojem njihovih gorljivih pristaša. Najveći broj trenutačno najagresivnijih boraca protiv „Jugoslavena“ i „komunista“ bili su i jedno, i drugo. Moguće da je u pitanju potreba da se riješe svojeg starog kompromitiranog kadra, ili je riječ jednostavno o površnoj propagandi. No, promatrati ovu situaciju samo kroz prizmu oportune laži nije konstruktivno, jer korist od pristajanja čas u jednu, čas uz drugu ideologiju ne može se objasniti samo makijavelističkim razlozima. Korijen problema iznova je u „dignitetu“, to jest identitetu. Većina vatrenih pristaša Partije koji su potom postali jednako strasni zagovaratelji ideologije HDZ-a i Savske 66 na svoj su način iskreni u obje ove uloge.

Obje ove svjetovne religije sastoje se iz tri ključna elementa: omogućavaju materijalno blagostanje ili makar materijalni napredak, imaju agresivne ili autoritarne vođe, i raspolažu svojevrsnim epskim imaginarijem glumljene hrabrosti, lažnog poštenja, i scenske emotivnosti. Umjesto grčke drame, u kojoj „katarzu“ oslobađaju stvarne emocionalne dvojbe, ovaj dio hrvatske populacije, kako u Partiji, tako u HDZ-u i HVIDR-i, preferira ritualnu osjećajnost, koja se sastoji od prinošenja žrtava na Oltar domovine, patnje za Hrvatskom, koja nikako da se ostvari u mitskom obliku u kojem je zamišljaju, te duboke vjere u „povijesne nepravde“, zbog kojih im se ne priznaju sposobnosti, i ne uvažavaju stečene zasluge.

Kada se stvari ovako postave, očito je da je riječ o biblijskoj problematici, i svojevrsnoj prečici do kršćanstva. Problem dijela partijskog kadra, koji se kasnije priključio HDZ-u, upravo je u tome što je do njihove religijske inicijacije došlo prilično kasno. Tek devedesetih su se ti već odrasli ljudi krenuli krstiti, pričešćivati i ispovijedati, i nikad se do kraja nisu uspjeli potpuno identificirati s katoličanstvom, tako da je moda odlaska na mise presahnula jednako iznenada kao što se i pojavila, i u pamfletima namijenjenima javnosti ostalo je samo pozivanje na Boga Oca, Bogorodicu i grupno svece, iako nitko ne zna nabrojati čak ni četiri apostola, a za provođenje vjerske prakse delegirana su djeca, za koju je obligatoran vjeronauk i nedjeljne mise.

Prava je religija, dakle, odložena za još jednu generaciju, a trenutačno je još uvijek na snazi ova pomoćna, ideološka, koja se između ostalog prakticira kroz pogrešan pravopis, tako da se bilježi „Hrvatski branitelji“, pri čemu je nacionalni posvojni pridjev toliko važan da se mora pisati kapitalom, kao što  u „Oltaru Domovine“ velikim slovom počinju obje riječi, kako se domovina ne bi unizila svođenjem na običnu imenicu.

U internetskim komentarima, riječ „Hrvat“ je također u problemu, jer se za takav fenomen smatra nedovoljnim svega jedno veliko slovo, tako da su velika sva, „HRVAT“, kao da se nacionalnost uvijek mora izvikivati. Pritom je pravopisna ekspresivnost ove religije mnogo naglašenija od katoličanstva, u kojem su „Svi sveti“ uvijek napisani malim slovom, isusovci, benediktinci i franjevci također, a malim slovom se moraju zadovoljiti i visoki činovi kao  proroci, apostoli, anđeli i arkanđeli.

Što se to ispriječilo na putu između nacionalizma, točnije šovinizma, i proklamirane, ali nerealizirane, religioznosti? Psihoanalitičari bi rekli: ego. Put religije samozatajan je, anoniman, i deficitaran u ovozemaljskim nagradama. Nacionalizam proizvodi naslovne stranice, medijski je atraktivan, jer se diči instant herojstvom, stvara socijalnu gratifikaciju, svojevrsnu lokalnu slavu, u ne baš zanemarivo velikoj zajednici (pogledati snimak Đure Glogoškog iz Imotskog, u trenutku dok mu prepuna dvorana pjeva „Zovi, samo zovi“).

Nacionalizam je, jednostavno, lakši. Ne zahtijeva unutrašnje preispitivanje, pokoru anonimnosti, borbu s demonima mržnje.

Ne traži ništa, a nudi tako mnogo.

Nalik podjeli na „bijelu“ i „crnu“ magiju, nacionalizam je fotografski negativ religije, on je religija površnosti, sebičnosti i zla. „Zdrav“ osjećaj privrženosti razvija se prema određenom pejzažu, prema jeziku, ili ljudima, nikada prema naciji.

Uzrečice koje koriste hrvatski nacionalisti i šovinisti, „tako nam Bog pomogao“ ili „uzdajmo se u blaženu Djevicu Mariju“, u tom su smislu čista hereza.

Pritom je hrvatski kler jednako heretičan kao ulična rulja: opsjednut idejom da unutar katoličke crkve stvori autonomiju, svojevrsnu autokefalnu zajednicu koja neće morati polagati račune Vatikanu, a poglavito trenutačnom papi Franji, tom beskompromisnom idealistu iz Buenos Airesa koji je po karizmatičnosti, poštenju i mirotvorstvu iznimno nalik Dalaj Lami. U tom smislu uopće ne iznenađuju članovi neke religijske udruge koji prosvjeduju ispred kazališta, u ime jedne destruktivne politike: njima je Đuro Glogoški duhovno znatno bliži od pape, a šatorska lažna melodrama impresivnija od stvarne unutrašnje drame.

Nacionalizam zloupotrebljava, proždire i uništava sve čime može nahraniti svoju posvemašnju narcističku prazninu, i u tom smislu religija nije nikakav izuzetak. Jednako beskrupulozno poseže za povijesnim činjenicama, ljudskim tragedijama i sudbinama, za leševima. Jedina nacionalistička i šovinistička svetinja je sam nacionalizam, ta tlapnja nerealiziranih individua o kolektivnoj genetskoj i rodbinskoj predodređenosti.