Pantovčak u Grškovićevoj

Povezani članci

• Plenkovićev fildžan viška
• Decembar u Buybooku/promocija knjige “Priče sa satnim mehanizmom” Faruka Šehića
• U prodaji ulaznice za novu predstavu Narodnog pozorišta Mostar
• Ženska posla i muške pakosti
• Svetislav Basara: Ili si lav, ili nisi
• Zemljotres mozga

Meske je opet predsjednik. Dok je Josipović »šokiran presudom«, dok tvrdi da je suradnju s Haagom počeo Tuđman, te dok poziva da se »utvrdi istina i uklone one kvalifikacije koje su nepovoljne za cijeli naš obrambeni rat«, Mesić po novinama podsjeća na tvrde činjenice, da je Tuđman znao kako se sela pale »u tri smjene«, i da je »Haški sud potreban zato što u Hrvatskoj nije bilo političke volje da sami procesuiramo ratne zločine«. Riječju: Josipović ugađa obmanjivačima, Mesić im se suprotstavlja.

Josipović se svija pod pritiskom eurofobičnih radikala, Mesić ih razobličava. Josipović sudjeluje u stvaranju mita, Mesić ga razgrađuje. Josipović zbunjeno promatra kako nacija Europi okreće leđa, Mesić je poziva da to ne čini. I zato, ako HDZ naciji uspije prodati rog za svijeću, pa zamjenu teza o »sramotnoj presudi« umjesto istine o sramotnim zločinima uspije nametnuti kao obavezno uvjerenje, za to će biti odgovoran i pravnik Josipović, koji je od građana tražio i dobio povjerenje da provede »novu pravednost« i ostvari »europsku Hrvatsku«. Ovakvim nevještim slalomom između proeuropskih izjava i protueuropskih stavova, to mu naprosto ne može uspjeti. Da je Mesić tako plivao početkom dvijetisućitih, Gotovina bi danas bio načelnik glavnog stožera, a Hrvatska u banani s Bosnom i Srbijom. 

Ovako, na primjer, govori Josipović: »Uvjeren sam da zajednički zločinački pothvat u obrani Hrvatske nije postojao. Posebno, teza o zajedničkom zločinačkom pothvatu ne podrazumijeva da su svi pripadnici Hrvatske vojske i policije sudionici zločinačkog pothvata, da su svi zločinci. Hrvatska poštuje i poštovat će sve heroje koji su sačuvali našu neovisnost i slobodu«. 

Zašto je Josipović »uvjeren da zajednički zločinački pothvat nije postojao«? Je li podastro dokaz koji bi opovrgnuo onih tisuću petsto stranica presude, ili govori iz želje i osjećaja, kao uz pivo u birtiji? Ima li ijedan argument da opravda svo ono nekažnjavanje zločina, svo ono Tuđmanovo javno ruganje odlazećim kolonama, sve one Radićeve pozive na naseljavanje tuđih kuća i zakone koji su onemogućavali povratak? Zašto, potom, Josipović osjeća potrebnim tvrditi da nisu svi branitelji zločinci? Pa tko je to ikad rekao, osim Sačića i Vekića? Nisu li i tužiteljstvo i sud jasno, ne jednom, ponovili da se ne sudi Hrvatskoj, nego pojedincima? I što u tom kontekstu znači predsjednikova rečenica da »Hrvatska poštuje i poštovat će sve heroje koji su sačuvali našu neovisnost i slobodu«? Jer, tko su ti heroji? Zašto predsjednik ne govori preciznije? Je li Glavaš? Je li Norac? A što je sa Slobodanom Praljkom, kojega i danas štiti presumpcija nevinosti? Jadranko Prlić i još četvorica? A kako je s Mladenom Naletilićem, ako se još tko sjeća bizarnog nasilnika koji je još do pred deset godina uživao toplu zaštitu majke domovine? Jesu li ti ljudi »sačuvali našu neovisnost i slobodu«? Predsjednik bi to morao znati. Uostalom, osobno se poklonio u Ahmićima. Što ćemo onda s Kordićem? Što s Paškom Ljubičićem? Što s činjenicom da je Kordić bio dobrodošao gost u uredu u kojemu sada sjedi Ivo Josipović, gost kod Josipovićeva prethodnika kojega sadašnji predsjednik hvali kako je »uspostavio suradnju s Haškim sudom«? 

Pokušavajući ne naljutiti desnicu, Josipović se gubi u kompromisima, pa ni ne primjećuje da postaje njezinim suputnikom. Umjesto da jasno kaže ono što su svi slutili, i da naciju konačno suoči s tim »kosovskim sindromom« u kojemu svi znaju, ali nitko nema petlje reći, predsjednik je taj posao prepustio drugome. I zato mu se ured na Pantovčaku stropoštava u zagrebačku Grškovićevu, gdje živahni starčić S. M. sav trepti od želje da opet može govoriti ono što se nitko drugi ne usuđuje.

Novi list