Ozren Kebo: Halid Muslimović, čudotvorac

Ako su nas na hrani zakidali, na jednom drugom detalju to su nam benevolentno vratili. Kada se nakon dnevnih obaveza vraćaju u kasarnu, prašinari moraju sto metara prije kapije početi da pjevaju revolucionarne pjesme. Desetar drekne: “Pjesma!” i iz desetine se grla zaori: “Po šumama i gorama naše zemlje ponosne”, ili: “Sa Ovčara i kablara”. Pa ovo, ono… Pjesma nije smjela zamrijeti dok ne dođu do menze i to je spadalo u najmrže rituale, najnesnosnije obaveze dragih kolega. To je bio način na koji ih sustav postavlja tačno tamo gdje im je mjesto.

E, naša mala privilegija sastojala se u tome da nas nisu tjerali na pjesmu prilikom povratka s poligona. Pretpostavljalo se da pješadija po defaultu zabušava, obuka im ionako nije ni za kurac, pa je revolucionarna pjesma imala funkciju odgojnog korektiva: da ugojene, mlitave debilčiće podsjeti gdje su i kome otplaćuju dug.

A specijalci? E, mi smo sav svoj dug otadžbini otplaćivali na poligonu. Četiri kilometra kao zagrijavanje, pa sklekovi, čučnjevi, trbušnjaci, zgibovi, zahvati, puzanje ispod bodljikave žice… Ko će sad još i pjesmom da nas handri; nema potrebe. Tako je u konačnici sve došlo na svoje. Ono što smo izgubili na kalorijsko-nutritivnom segmentu vraćeno nam je na ideološkom. Iskazano nam je poštovanje u formi dostojanstvenog povratka u kasarnu. Ali jednog se dana nešto zamjerimo desetaru i on, da bi nas kaznio, dok smo se približavali kapiji, dreknu: “Pjesma!” Mi u šoku, ne možemo da vjerujemo šta je rekao, a pošto ne možemo da vjerujemo, tako niko glasa nije pustio. To ga dodatno razjari, pa svoju agresiju još malo pojača: “Za deset sekundi ponavljam komandu! Ako ne zapjevate, niko tri sedmice neće dobiti izlaz!”

I tako bi: “Pjesma!” Sad već pribrani, suočeni s prijetnjom, mi složno i kao po dogovoru, iako nikakvog dogovora nije bilo, jer cijela je situacija bila neočekivana, grunusmo: “Putuj, putuj, srećo moja, srce mi se steže, gubio sam mnogo puta, noćas je najteže…” Sjećate li se? Ma morate se sjetiti: Halid Muslimović i njegov bezvremenski hit. Čovjek je imao čuperak plave u moru smeđe kose i bio je avangarda narodnjaka krajem osamdesetih. Sve što bi napravio, istog bi se mjeseca pozlatilo. I tako mi urlamo, i sami iznenađeni onim što se dešava. A desetar? On vam je bio mrtva zbunjoza. Šta je ovo? Otkud sad Halid? Čije je to maslo? Da se slučajno ne zajebajemo na račun Revolucije koja teče? I ko stoji iza zavjere? Ni na jedno od ovih pitanja nije bilo odgovora. Niti ga ima danas. Sve je zauvijek ostalo u domenu misterije. Kako se moglo desiti da dvadesetak ljudi u istoj sekundi, bez ikakvog dogovora, bez ijednog išareta, od milijardu pjesama koje su im bile na raspolaganju, izabere baš tu? I baš tad? I baš svi do jednog?

Pošto skandal nikome nije odgovarao, sve se nekako zataškalo. Otpjevali smo pjesmu do kraja i umukli. Desetar nije pravio problem, niti je to poslije spominjao. A ni mi nismo pretjerano razmatrali ovaj evidentni X-fajl. Ako za neku misteriju nema racionalnog objašnjenja, onda je bolje da ostane nerazjašnjena nego da je siluju nategnutim tumačenjima. Ovdje je samo jedno sigurno: Halid Muslimović tog je majskog popodneva 1987. ušao na listu velikih umjetnika 20. vijeka. Rame uz rame s Picassom, Marcelom Duchampom, Beatlesima i Blažom Sliškovićem. Ako se ne slažete s ovom tvrdnjom, onda evo intelektualnog zadatka za vas: navedite makar još jednu pjesmu za koju znate pouzdano (pouzdano, a ne pričao vam ujak da mu je rekao rođak da mu je bratić čitao u Ekspresu) da je proizvela čudo. Ako ste čuli za takvu, slobodno je dostavite nadležnoj instanci, a ako niste – e, onda začepite zauvijek.

Jer mi ovdje govorimo o onim rijetkim trenucima u životu u kojima se desi nešto što probija i repozicionira temelje materijalnog svijeta, racionalnog uma i Dejtonskog sporazuma. Neko je takvo nadahnuće doživio u razgovoru s Bogom, neko gledajući Leonardova djela, neki dok su slušali Mozartov Requiem, a mi, eto, pjevajući pjesmu Halida Muslimovića. Šta se može, nadahnuće bira nas, ne mi njega.

Ovdje se hoće reći još i ovo – čudo je čudo: neobjašnjivo, nedokučivo, nerazlučivo. Čudu se ne gleda u zube. Ko danas, s ove višedecenijske distance, ponovo presluša Muslimovićev genijalni uradak, vidjet će da nam se nije ukazao što no kažu bezveze, nego da je sadržavao sve empirijske predispozicije koje se očekuju od jednog kvalitetnog čuda: tu se baš ne sreću Eros i Tanatos, niti Bitak i Biće, ali se skladno, na poetski superioran način, stapaju putovanje (“Putuj, putuj…”) i sreća (“srećo moja…”), pa onda kardiovaskularna tematika (srce mi…) te akutni problemi s istom (se steže…), pa gubio i najteže… Koji je od ovih izrečenih dualizama porodio ono neizrecivo nadahnuće pred kasarnom u Somboru, to ostaje tajna. I tako i treba da bude. Ovim smo samo htjeli reći da i danas, skoro tri decenije kasnije, ostajemo ponizni pred kvantnom misterijom, ništa ne tvrdeći, ništa ne poručujući, samo pričajući priču. Uostalom, zar priča nije nešto najdragocjenije što možemo pokloniti jedni drugima. Poslije parfema, sata, mobitela ili – još bolje – auta…

Tekst uz dozvolu autora prenosimo iz magazina Gracija.