Ozren Kebo: DRUŠTVO PROTIV NOVINARA: A mi smo bolje pisali no što smo bili mlaćeni

Povezani članci

• Projekat uvođenja u osnovne i srednje škole predmeta Odgoj
• Dežulović: Što će Jordancima kulen kad ne jedu svinjetinu?
• Pod okriljem “Sarajevske deklaracije”
• Suze liju plave oči…
• Srđan Jevđević Gino: Ljevica se mora ujediniti sa centrom da zajedno eliminišemo fašiste
• Zaleđene godine

Sve je teže biti novinar u BiH. Osim pokušaja ubistva, fizičkih napada i prijetnji, izloženi su i masovnom stavu da su napadi na njih – normalna i dobrodošla stvar

Piše: Ozren Kebo- Analiziraj.ba

Zamislite da 700.000 Bosanaca i Hercegovaca svakog mjeseca samo dva sata posveti čišćenju ulica, parkova, šuma, planina, rijeka, šetališta… Bila bi ovo besprijekorno čista zemlja, turistički i ekološki biser na koji bi se svi okolo mogli ugledati. Ili, zamislite da 700.000 ljudi samo jedan dan mjesečno posveti pomaganju potrebitima: djeci, starcima, bolesnima, životinjama… Pucali bismo od humanosti.

Ali izgleda da je nemoguće okupiti i ujediniti 21 posto stanovništva jedne od najubogijih evropskih zemalja na bilo kojem konstruktivnom cilju. Međutim, jeste na destruktivnom. Petina osoba koje su bile dio istraživanja Udruženja „Bh. novinari“ i Fondacije Friedrich Ebert u Bosni i Hercegovini opravdava nasilje nad novinarima. Otprilike tako završi proces trodecenijskog ozvjerenja stanovništva, koje ovdje nikada nije prestalo. Jedan nam je to od uspješnijih projekata. Sredinom ljeta prošle godine, na ovom mjestu objavili smo tekst s istim naslovom. Povod mu je bila nezamisliva količina prijetnji koje primaju novinari. U međuvremenu se s prijetnji prešlo na djela, imali smo pokušaj ubistva Vladimira Kovačevića, desio se i čuveni napad Huse Ćesira na kameru, ali to ni za jotu nije promijenilo stav ovdašnjeg stanovništva ni prema nasilju ni prema novinarima. Svaki peti Bosanac i Hercegovac misli da je nasilje primjerena metoda komuniciranja, a novinari krivci za ovakvo stanje.

Govorimo o svojevrsnoj metastazi društvene misli, ono kada masa nije u stanju razlikovati stvarnost od novinarstva. O tome smo također nešto pisali na ovom mjestu, ukazujući na činjenicu da ljudi optužuju medije za ono što se dešava. Novinari su u najboljem slučaju ogledalo, razotkrivaju procese, njihove nositelje i mehanizme, ali izgleda da su za 700.000 ljudi oni krivci za sve belaje zbog kojih smo tu gdje jesmo: na samom dnu svih evropskih i civilizacijskih listi i tabela. Politika vas satra ko naše ceste Asconineamortizere, ali jok, krivi su ipak novinari.

Ironija je da nema slobodnog ni prosperitetnog društva bez jakog i kvalitetnog novinarstva, a da su u nas na udaru javnosti upravo profesionalci koji najviše doprinose kvalitetnim pomacima naprijed. Ko piše o korupciji, zločinima, kriminalu i iskvarenoj politici, budite sigurni da će biti izložen discipliniranju po mjeri bosanskohercegovačke javnosti. To discipliniranje uključuje optužbe, prijetnje, direktne fizičke napade, pokušaje ubistva, najrazličitije forme egzistencijalnih napada. Pri tome valja imati na umu da bosanskohercegovačko novinarstvo bilježi neke od najvrednijih profesionalnih uspjeha. Upravo je redakciji Žurnala dodijeljena kolektivna nagrada Novinar godine, kao zasluženo priznanje za sve što su radili tokom 2018. Teško im je naći ravnog u regionu. Uz njih valja spomenuti i CIN, te nekoliko istinskih heroja profesije iz Republike Srpske, koji u napetoj atmosferi poludiktature, ispunjene konstantnim prijetnjama i pritiscima, pišu o najosjetljivijim i najbolnijim temama tog podneblja (Dragan Bursać, Srđan Puhalo, Slobodan Vasković…).

Novinarstvo je, kako god da okrenete, bolji dio ovog društva. Možda mu zato društvo i ne oprašta?