Ovo mora da je zajebancija

Izdvajamo

• Mora da je zajebancija, ili, u najmanju ruku, neka društvena igra, ako se stvarno vjeruje da će narod nasjesti na ozbiljnost najgoreg političkog amaterizma viđenog od nasilne smrti kulturno-umjetničkih društava.

Povezani članci

• Aleksandar V. i aleksandar v.
• Tomislav Klauški o Čedi i Ivi: Hristos se opet rodi
• Željka Markić nije glupa
• Danse macabre
• Nisu naši političari najgore zlo
• Goran Sarić: Alhemija Bosne i Ćosićeve “čitanke”

foto: Flickr

Ili socijalni eksperiment. U kojem neki kreativni lakrdijaši misle da smo mi toliko naivni da ćemo povjerovati da je baš sve ovo što se dešava – za stvarno. Ovo sa abortusom i pokrštavanjem fakulteta. Sa ušporavanjem sporta, izravnim prijenosima misa (pola ure bravure) i tri minute za molitvu.

Kao da je narod glup pa će nasjesti na priču kako crkva pokušava katolibanizirati društvo, raspisati potjernicu za Kopernikom i kroz vjeronauk poručiti da i dalje “čvrsto stoji krug zemaljski – neće se poljuljati”.

Kako drugačije, nego kao šalu, tumačiti poruku drugog čovjeka Sabora, kojeg isti ti eksperimentatori nazvaše Njonjo, kako bi otupili oštricu njegova bistra uma. Koji kaže da ćemo sport ponovo prekrstiti u šport. I time riješiti sve probleme u ovoj uzorno vođenoj djelatnosti. Koju su neki, raznim bojama i svim mastima premazani vragovi, pokušali optužiti za korupciju, iznuđivanje, zlouporabu i slične manifetluke.

Pa zato i izbjegavamo jezične zamke anglo-srbo-vuko-germanskih jezikoslovaca da bismo zadržali opstojnost “izvornohrvatskoga” jezika i govorili kao i ostali gradišćanski Hrvati.

Mora da je zajebancija, ili, u najmanju ruku, neka društvena igra, ako se stvarno vjeruje da će narod nasjesti na ozbiljnost najgoreg političkog amaterizma viđenog od nasilne smrti kulturno-umjetničkih društava.

Pa nije puk vesla sisao da će uzeti za ozbiljno da nam predstoje korijenite društene reforme s ciljem da od zemlje naprave simpatičnu respektabilnu zajednicu. A ne samo populističko-sintetičko ušminkavanje. Da ne kuži da su promjene imena ulicama samo retrospektiva pasijansa.

Tko god da misli da će nas uvjeriti da crkveni dužnosnici stoje iza takonezvane konzerva-inovativne revolucije, vara se. Kao da mi ne poznajemo načela kršćanstva i ne znamo da je Bog milostiv, a crkva na dobro sve braće.

I zato nema mjesta zabrinutosti.

Kada sve to prođe, shvatićemo koliko je bila duboka naša zabluda. U kojoj smo se ponekad čudili porukama sa saborskog oltara. Jer ih nismo razumjeli u kontekstu eksperimenta.

Zbilja, ponekad, izgleda tako uvjerljiva da bi netko mogao i nasjesti na priču o retrogradnosti našeg puta. Na sužavanje naših građanskih postignuća.

Izgleda tako “vjerodostojno” da se u svom bezrazložnom strahu okrećemo staroj literaturi i ponovo listamo, recimo, Kunderu i knjigu o jednom ranijem socijalnom eksperimenu – “Nitko se neće smijati”.