Ovakvima nam pomoći ne može ni dragi Bog, kamo li Andrej Plenković

Izdvajamo

• Pa evo, ovih dana pročitah kako je novi hrvatski europarlamentarac bosanskohercegovačka veleposlanica u Rimu – koja je čitav svoj dosadašnji radni vijek bosanskohercegovačka diplomatkinja. No, čim joj se ukazala prilika, okrenula je leđa vlastitoj zemlji, na čijoj je grbači jahala prethodnih desetak-petnaest godina, i priljubila drugu. Slijedeće dvije godine će biti član hrvatske delegacije u Evropskomu parlamentu. Nije mi, dakako, nakana osuđivati mlađahnu diplomatkinju. Ne vjerujem, uostalom, da je odluku o tome i donijela sama. Puno vjerojatnije je da je sirotica tek odluku drugog izvršila, i to uz jamstvo kako joj je, nakon odrađena posla u Bruxellesu, diplomatska karijera ovdje ponovo osigurana – i opet, do prve prilike da vlastitoj zemlji ponovo okrene leđa. To je, razumije se, jedan od detalja koji govori o ovoj zemlji – i ljubavi koju prema njoj iskazuju oni što su je zajahali. Ali, o nevinosti ne može zboriti ni aktualni hrvatski premijer. Istina, prije dvije godine nije mogao utjecati tko će se sve na listi potencijalnih europarlamentaraca iz stranke kojom danas kormilari naći. Ali, ne vjerujem da ne može utjecati i danas – na način, recimo, da mladoj bosanskohercegovačkoj diplomatkinji, usprkos onom čime joj pamet soli predsjednik HDZ-a s ovu stranu državne međe, objasni da to što čini nije ni mudro ni moralno.

Povezani članci

• Viktor Ivančić: JAVNOST NA TAJNOM ZADATKU
• Rijad Durkić: SDA i HDZ BiH sporazumno šute o mostarskom nesporazumu
• Unplugged acoustic concert: Mara za Sedinu
• UHAPSITE GA!
• Pervertirani Faust i Superman
• OTVORENO PISMO BAKIRU IZETBEGOVIĆU, DRAGANU ČOVIĆU I MILORADU DODIKU

Kako gospodine Plenkoviću odgovornost za budućnost ove zemlje očekivati od ljudi koji „najzaslužnijima“ za srebrenički genocid, usprkos i presudama Haškog tribunala, dodjeljuju zahvalnice i nagrade? A to se dogodi prije samo tjedan dana – da se pred očima čitava svijeta srpskim svetinjama proglašavaju Karadžić, Krajišnik, Plavšićka. I koji lakonski odmahuju i na zgražanje čitava demokratskog svijeta

Piše: Slavo Kukić

Svoju prvu vanjskopolitičku posjetu novi hrvatski premijer učini baš Bosni i Hercegovini, a time na najzorniji način posla poruku koliko mu je do prvih susjeda. U prilog tome, uostalom, govori i poruka mu da BiH na svome putu prema EU na Hrvatsku može računati u njezinu punom kapacitetu – i što se pritisaka i lobiranja u bruxelleskim institucijama, i što se izravne pomoći u odgovorima na 3.000 pitanja iz upitnika koji će našoj zemlji u prvoj polovici prosinca biti uručen.

No, neke je Plenković i razočarao, iz vlastita naroda prije svega – one, dakako, koji su trljali dlanove zbog uvjerenja kako će hrvatski premijer svoju posjetu obojiti upiranjem u kola njihovim plemenskim ambicijama. Ne, u tu se udicu čovjek nije dao upecati. I u Sarajevu i u Mostaru je ponavljao kako on nije adresa za pitanja o unutarnjem ustroju, promjenama Ustava i Izbornog zakona, za pitanja, dakle, kako i kojim putem BiH treba dalje. Dapače, to je stvar političkih aktera ove zemlje i dogovora kojeg sami trebaju postići – a svi ostali, i to samo pod uvjetom zatraži li to BiH, mogu pokušati pomoći.

Druga je stvar što je od političkih aktera ove zemlje, onih s etnonacionalnom patinom posebice, nerealno očekivati da daju odgovor na iti jedno, kamo li sva krucijalna pitanja njezine budućnosti. Jer, njima je priča o budućnosti kao i Damoklov mač. I stoga joj pretpostavljaju održavanje status quo – koprcanje u blatu u kojem se svi skupa, dijelom zbog njih, dijelom zbog nas samih, nalazimo već četvrt stoljeća.

Pogledajte uostalom. Prije koji dan, recimo, Dom naroda državnoga parlamenta, a prije njega i Narodna skupština RS-a, na prijedlog Demokratske inicijative za Evropu usvojiše deklaraciju o govoru mržnje. Ali, kome ona služi? Nikome. Jer, ti isti svakodnevno odašilju političke poruke koje, ili su same nabijene jezikom mržnje ili, pak, takav jezik stimuliraju.

Kome, primjerice, vrh SDA može prodavati priču o patriotizmu, rodoljublju, jednakosti i ravnopravnosti svih, da ne nabrajam više – jer, ono što čini svaki dan je na potpuno suprotnom tragu u odnosu na sve te vrijednosti. Ovih su dana, primjerice, u Skupštini Kantona Sarajevo, progurali prijedlog da se osnovna škola u Dobroševićima zove po nacističkom kolaboracionisti i propagatoru Hitlerova „Mein Kampfa“ i fašizma Mustafi Busuladžiću. Nije pomoglo ni zapomaganje zastupnika SDP-a, DF-a, Naše stranke i Građanskog saveza, pa ni upozorenja kako se tim činom gube aduti za kritiku sličnih poteza u drugim dijelovima zemlje – za veličanje Mihailovića, Budaka, inih iz vremena Drugog svjetskog rata, ali i onih kojima su zločini bili specijalnost u najnovijem bosanskohercegovačkom civilizacijskom sunovratu. Nije, na koncu, pomogla ni odluka najvećeg dijela opozicije da u vrijeme dizanja ruku napusti salu i ne bude akter povijesne sramote – jer kvisling Busuladžić je, ispade, ravan svecu, i iznad svega toga.

Lijepo je od Plenkovića da odgovornima za BiH i njezinu budućnost imenuje one koji njome vladaju. Ali, nerealno je odgovornost očekivati od ljudi koji Mostaru i njegovim građanima već osam godina ne dopuštaju da biraju gradonačelnika i gradsko vijeće koje žele. Nerealno je odgovornost očekivati od ljudi koji se ne zadovoljavaju čak ni time da samo Mostar bude grad slučaj nego čine sve da mu pridruže i druge, i gradove i općine – Stolac, Srebrenicu, Veliku Kladušu pa, ako je lideru HDZ 1990 vjerovati, čak i Livno.

Kako gospodine Plenkoviću odgovornost za budućnost ove zemlje očekivati od ljudi koji „najzaslužnijima“ za srebrenički genocid, usprkos i presudama Haškog tribunala, dodjeljuju zahvalnice i nagrade? A to se dogodi prije samo tjedan dana – da se pred očima čitava svijeta srpskim svetinjama proglašavaju Karadžić, Krajišnik, Plavšićka. I koji lakonski odmahuju i na zgražanje čitava demokratskog svijeta. Kojima osude veličanja ratnih zločinaca u Narodnoj skupštini RS-a, koje dođoše od komesara za ljudska prava Vijeća Evrope, delegacije EU u BiH, OHR-a, američke ambasade, inih, znače koliko i lanjski snijeg. Koji, naprotiv, na sve to odgovaraju najavama kako je njihov prioritet u budućnosti nabavka oružja i opreme kako bi se očuvala sigurnost i obranila Republika Srpska od prijetnji kojima je svakodnevno izložena. Od koga? Od vlastite države prije svega – jer, njihovu begovatu ona je najveća prijetnja.

Kako odgovornost, potom, očekivati od ljudi koji – a, i sami ste im, gospodine premijeru, išli na noge i time ih ohrabrivali da politikom, koju vode, nastave i u budućnosti – Dodikove stalne pokušaje da BiH spakira u mrtvački sanduk i sami ohrabruju. Da s njim, recimo, u vrijeme kada Karadžića i ine izdiže na pijedestal srpskih svetinja, dogovaraju nove akcije – zasad o Ustavnom sudu, koliko sutra, siguran sam, i o Sudu i Tužiteljstvu BiH – kojima se ruši dignitet zemlje koju zajedno harače. I što im takve akcije znače – borbu za bolju BiH ili, što je puno vjerojatnije, za BiH u kojoj će Dodik, a i oni s njim skupa, biti zaštićeni od eventualnog progona za kriminalna djela koja im se stavljaju na teret?

Je li, na koncu, od gospodina Plenkovića ozbiljniji angažman u nastojanju da BiH pomogne uopće realno očekivati? Ja, recimo, mislim da nije. Poruke koje ovih dana odasla jesu ohrabrujuće – izraz su i dobre volje i prijateljstva. Ali, one nisu i dovoljne. Bosni i Hercegovini pomoći mogu samo akcije. A od hrvatskoga premijera ih, po mojem sudu, nije realno očekivati. Jer, ima on prečih muka u vlastitoj zemlji – i nisam siguran da će na kraj izići s njima, kamo li još spašavati od potopa druge.

S druge strane, upitno je koliko je iskrena i želja za pomoć. Zašto? Pa evo, ovih dana pročitah kako je novi hrvatski europarlamentarac bosanskohercegovačka veleposlanica u Rimu – koja je čitav svoj dosadašnji radni vijek bosanskohercegovačka diplomatkinja. No, čim joj se ukazala prilika, okrenula je leđa vlastitoj zemlji, na čijoj je grbači jahala prethodnih desetak-petnaest godina, i priljubila drugu. Slijedeće dvije godine će biti član hrvatske delegacije u Evropskomu parlamentu.

Nije mi, dakako, nakana osuđivati mlađahnu diplomatkinju. Ne vjerujem, uostalom, da je odluku o tome i donijela sama. Puno vjerojatnije je da je sirotica tek odluku drugog izvršila, i to uz jamstvo kako joj je, nakon odrađena posla u Bruxellesu, diplomatska karijera ovdje ponovo osigurana – i opet, do prve prilike da vlastitoj zemlji ponovo okrene leđa.

To je, razumije se, jedan od detalja koji govori o ovoj zemlji – i ljubavi koju prema njoj iskazuju oni što su je zajahali. Ali, o nevinosti ne može zboriti ni aktualni hrvatski premijer. Istina, prije dvije godine nije mogao utjecati tko će se sve na listi potencijalnih europarlamentaraca iz stranke kojom danas kormilari naći. Ali, ne vjerujem da ne može utjecati i danas – na način, recimo, da mladoj bosanskohercegovačkoj diplomatkinji, usprkos onom čime joj pamet soli predsjednik HDZ-a s ovu stranu državne međe, objasni da to što čini nije ni mudro ni moralno.

Ne tvrdim, istina, da to nije i činio. Ali, tvrdim da bi to bila konkretna manifestacija vlastite mu želje da se susjedu pomogne – kao što bi izbjegavanje takvog čina anuliralo svu priču o dobrim željama prethodnih dana i tjedana.

No, hajde da zaključcima ne žurimo. Radije sačekajmo hoće li u vezi s tim gospodin Plenković što i učiniti. I što će to, ako uopće šta i bude, biti.