Otmica apačerosa

Povezani članci

• Iako ga je smijenio, Tripalo je volio Tita
• Kulturna revolucija
• Muzej mraka
• Dejan Kožul: Osnova svakog suočavanja sa prošlošću je čišćenje sopstvenog dvorišta
• SRŽ NOVE POBUNE – GNJEV PRAVEDNIKA
• Tiro: Suspenzija će izvući bh. fudbal iz ralja politike

Bosna i Hercegovina već dugo nije u žiži interesovanja holandskih medija. Medijski cirkus, vječno gladan senzacija, seljaka se s kraja na kraj svijeta, iz jedne u drugu regiju. Uostalom, i zašto bi pisali o nama? Rat je odavno završen, a što mi, tankih buđelara, umjesto da gradimo bolji život još uvijek kličemo (lažnim?) generalima i vojvodama – naš problem.

 Pa ipak, prije izvjesnog vremena pažnju ovdašnje javnosti privukla je neobična vijest iz naših krajeva. Naime, na naslovnici holandskog najtiražnijeg dnevnog lista De Telegraaf osvanula je slijedeća vijest: “Dječak otet i odveden u primitivnu garažu u Bosni!”

   Ne kupujem to petparačko, senzacionalističko štivo i vjerovatno nikad ne bih saznao za ovaj slučaj da, sticajem okolnosti, ne poznajem dječakovog djeda. Zbližili smo se još davno, u azilantskom centru. Čovjek koga ću ovdje nazvati Ibro je tada, u teškim prvim mjesecima prisilnog stranstvovanja, suprugu i meni pružio dragocjenu pomoć. Tada smo postali veoma dobri drugovi.

   Elem, nekidan mi Ibro pošalje skeniranu naslovnicu Telegraafa i pripadajući joj tekst. Na velikoj fotografiji vidim grupu od petnaestak muškaraca, uglavnom ćelavaca. Brdo mišića, leđa k’o omanji regali sandokan, obavezne tamne naočari… A na  crnim majicama, uz nazive zemalja s raznih kontinenata, u zaglavlju “kodno” ime: “APACHERO”!

    Samo im Čak Noris fali!

   Ne mogu da vjerujem: otkud ovi likovi u našoj bosanskoj kasabici, našem malom mistu? Znam, da Bosna više nije što je nekad bila, ali da u njoj ima i ovakvih tipova…

   Iznenađenje je još veće kad pročitam propratni tekst. Ibrin bivši zet je član ove, kako ih novinar Telegrafa zove, “motorističke bande”. On je i otac osmogodišnjeg  dječaka koga je, u junu prošle godine, oteo od majke i odveo sobom u zavičaj. Iako očajna, Ibrina kći je krenula u akciju. Otmicu je odmah prijavila policiji. Pošto su imali holandsko državljanstvo, za “apačerosom” je izdata međunarodna potjernica. I tu se stalo. Majka je dalje morala tražiti sama.      

   Stvar se zahuktala tek kad su se za cijeli slučaj zainteresovali poznati Telegrafov reporter John van den Heuvel i televizijska kuća RTL. Ibrina kćer je sa Van den Heuvelom nekoliko puta  putovala u Bosnu, tragom otmičara. Saznali su da je otac dječaka odveo u rodni grad i smjestio u nekakvu garažu bez struje, vode, i bez sanitarija! Znajući za tjeralicu, zlosretni otmičar je dijete  često sklanjao i kod jarana iz “plemena”. Čak ga je redovno vodio i u noćne barove!.

   Majka je sve to javila holandskim vlastima, ali je njihova reakcija opet bila mlaka i  neodlučna. Vjerovatno su mislili da su oni svoje odradili, i da je sad red na bosanskohercegovačkim vlastima. Potom je pokušala da vrati dijete putem lokalnih sudova. Čak je dobila i sudski proces, na kome je donešena presuda da se dijete  vrati majci i da im se omogući bezbjedan povratak u Holandiju. No, sve je jedno vrijeme ostalo samo na tome. Lokalne vlasti nisu pokazale previše volje da sprovedu sudsku odluku. Vjerovatno je, po našem starom, lošem običaju, neko čekao famoznu plavu kovertu.

   Bilo kako bilo, izgledalo je da će dječak još dugo ostati u mraku i vlazi garaže.

   No, po dolasku u Holandiju, John van den Heuvel i moćni RTL , putem svojih kanala, zvone na uzbunu. Stvar je napokon doprla do najviših instanci. Ministar spoljnih poslova i glavni državni “bezbjednjak” Holandije neuvijenim rječnikom od bosanskohercegovačkih kolega traže da odmah krenu u akciju i oslobode dječaka.

   Tu lokalni “miševi” više nisu imali prostora za izvrdavanje. Pritjerani uza zid, napokon su otišli na “lice mjesta” i oslobodili dječaka. Potom su ga s, plašeći se reakcije “apačerosa”, s majkom odveli u holandsku ambasadu u Sarajevu. Složenom operacijom koja je ponešto podsjećala na transport naših “zločestih momaka” u denhaški pritvor, oboje su zatim doveženi u Holandiju i smješteni na tajnu lokaciju. Toliko se i ovdje zazire od onih momaka u crnim majicama.

   Neki dan sam opet pričala s Ibrom. Još nije vidio kćerku i unuka. Ni on ne zna gdje se sada nalaze, jer su još pod policijskom zaštitom. Nada se da će uskoro sve biti dobro. No, rekao mi je i to da dječak ima grdnih problema. Nikako da se navikne, još je u nekoj vrsti šoka. Navikavanje na slobodu ponekad nije nimalo lako.

   Kako bi i bio, nakon tolikog vremena provedenog na očevom “specijalnom vaspitanju”. U kandžama čudnih ljudi iz plemena bosanskih “apačerosa”.*

*Sva imena u tekstu izmijenjena su iz bezbjednosnih razloga