Otkrivam: Papa Franjo u Bruxellesu i šire, godina prva

Povezani članci

• Tri dječije predstave devetog festivalskog dana
• BiH konačno krenula s mrtve tačke, otvoren put ka EU
• Boris Dežulović: Mene sigurno ušutkati neće
• Predrag Lucić: Hans Joseph, Präsident und Parlament
• Heni Erceg: Konjske snage
• Poštenje ispod maske

Foto: Nada Zdravič

Nedavno sam dobila, u povodu prve godišnjice izbora Pape Franje, pozivnicu doajena diplomatskog zbora u Bruxellesu, Papskog apostolskog nuncija pri EU Msg Lebeaupina, za euharistijsku misu u Katedrali Svetog Mihaela i Svete Gudule u Bruxellesu. Misa je organizirana za diplomatski zbor. Na pozivnici sa Papinom devizom „miserando atque electionem“ (milosrđe i izbor) pisalo je da će svečanost biti održana u bruxelleskoj Katedrali Svetog Mihaila i Svete Gudule.

Piše: Nada Zdravič

Malo me bila uhvatila trema – hoću li znati sve što se od mene očekuje u tom trenutku?

Marindvorsko dijete, Crkva Svetog Josipa, i Magribija, od najranijeg djetinjstva su mi pred očima. Šta meni znači bruxelleska Katedrala? I uopće, koja katedrala išta znači bilo kojem biću iz Sarajeva, koje kamo god da se zaputi, ne može a do Katedrale da ne dobaci? Otišla sam pravovremeno, dopodne, u izvidnicu, da u ovakvom trenutku ne napravim neki pogrešan korak, i ne zaradim packu – kod same sebe. U Katedrali je tada bila pogrebna misa.

Dakle, ova EU Belgija je  očito jedna vrlo moderna zemlja: od umrlog, poznatog belgijskog glumca, redatelja i pedagoga, obitelj i najbliži upravo su se pozdravljali muzikom Henryja Purcella ‘O Let me Wreep’ u interpretaciji Hamide Tachfine. Poslije se čula legendarna „Let it be“ od Beatlesa.  A onda sam bila malo manje iznenađena – pročitano je prekrasno Prvo pismo Korinćanima iz Novog testamenta, koje je pokojnik bio snimio za Svisvete 2006. Ako pogrebna misa može biti otmjena i svjetska – ova je bila. Pozdravila sam se sa nepoznatim, a iznenada bliskim pokojnikom; upoznala se sa prostorom, mirisom i rasporedom bruxelleske Katedrale, i vratila se uveče u vrijeme euharistijske mise za Papu Franju, na koju sam bila pozvana.

Papski apostolski nuncij (nuncij je onaj koji donosi vijesti, poklisar, veleposlanik) pri EU je sa svojim kolegom Papskim nuncijem u Kraljevini Belgiji pozvao i Kraljevog izaslanika, koji je u ceremonijalnoj odori prisustvovao svečanosti. Diplomatskom zboru se na francuskom i flamanskom obratio Msg Léonard, bruxelleski nabiskup. Govorio je o temama dragim Papi Franji, „o globalizaciji ravnodušnosti“, koja je zavladala kao što sama riječ kaže, svijetom, i o pogubnim iskušnjama: luksuzu, konforu, prestižu i politikantstvu. Pozorno sam i slušala i gledala, Msg Léonard je podigao i prst i glas u ime opasnosti koja je zavladala. Ovaj put se čuo „Agnus Dei“, a diplomatski zbor je izgovarao „Credo in unum Deum“. Kad je došao trenutak, članovi diplomatskog zbora su ponudili jedni drugima stisak ruke i izgovorili uz osmijeh „Pax Christi“, mir Božji. Kako je u tom trenutku sve izgledalo jednostavno, složno i moguće, u Božjoj kući! Ispraćeni smo Papskom i nacionalnom himnom Belgije, i fugom J.S. Bacha. Među diplomate je pružena korpa za prikupljanje milodara. Ponegdje je zvecnuo neki euro. Na izlazu sam kupila novčić sa likom Pape Franje, koji na poleđini ima ucrtanu kartu Belgije i piše „collectors coin“. Oh, zapamtiću ovaj 8. mart.

Da li bi i Papa Franjo, koji je nekada bio nadbiskup Buenos Airesa, govorio malo ljutito i malo prijekim tonom, poput nadbiskupa bruxelleskog Msg Léonarda, bez obzira što je u pravu?

A šta možemo misliti o Papi Franji, na temelju samo jedne godine, i par poteza ? Ako čovjek razmisli, u ovoj prvoj godini Pape Franje zabilježili smo da je 18. jula 2013. zatražio finansijski  audit (to je kontrola, provjera, ekspertiza, procjena, od latinske riječi audire – slušati) u svojoj kući, Svetoj Stolici i Državi Vatikan. Sjetićemo se šta je učinio  u avionu na letu za Rio de Janeiro, gdje su obilježeni svjetski dani mladih, kad je krenuo na put samo sa ručnom torbom, koju je sam nosio. Na pitanje ‘šta je ponio u torbi’, odgovorio je „Bibliju i brijaći aparat». Pred novinarima koji su putovali s njim, u mikrofon je povodom vruće teme, izjavio «Ako je neko gay, i traži Svevišnjeg, a čovjek je dobre volje, ko sam ja da mu sudim?». Prošle godine je 8. jula,  za svoje prvo putovanje izvan Rima, otišao u Lampedusu, sicilijanski udaljeni otok (na 138 km od tuniske obale), ‘vrata Europe’, gdje se svakodnevno iskrcavaju stotine i stotine migranata sa afričkog kontinenta. Poznato je da brojni na tom putovanju ostave jedino što imaju – svoju od nemilosrdnog sunca potamnjelu kožu. (Preko 20 000 anonimnih migranata je u posljednjih 20 godina nestalo na tom mediteranskom putu u Europu i bolji život). Papa Franjo antiprotokol nije dozvolio nikome da ga prati, ni italijanskom ministru unutarnjih poslova, koji je Sicilijanac. Posjetu i migrantima i stanovnicima Lampeduse obavio je bez papamobila, a službena pratnja je svedena na – nikad viđeno – striktnih pet ljudi. Da je Lampedusa zabavni park Disneyland odavno bi bila smrvljena, kao okrvavljena srča, od tolikog dugogodišnjeg naleta nesretnih tijela i duša. EU političari su za sada još uvijek zdušno ravnodušni, ali zato Papa Franjo – nije ni malo. Da li ga  je zato Time Magazin proglasio osobom godine 2013? U februaru ove godine ovaj Papa je uspostavio i Tajništvo za ekonomiju, neku vrstu ministarstva finansija, za koordiniranje ekonomske i finansijske uprave Svete Stolice i Države Vatikan. Da se razumije u mudro preusmjeravanje tokova novca, Papa Franjo je pokazao kad je Vatikan na licitaciji prodao motor Harley Davidson, kojeg je Papa dobio na dar. Procijenjen je bio na 12 do 15 000 eura, a prodat je na licitaciji u Grand Palais u Parizu za 245 000 eura. Rekord za motor post vintage, što znači (dvotočkaša) XXI stoljeća.  Model iz kataloga, nikad korišten, Papa Franjo se samo potpisao na rezervoaru. A novac nije zadržao, proslijedio ga je rimskom Caritasu, i namijenjen je obnovi  skloništa bezdomaca u Rimu.  I jedan ‘kožnjak’ kojeg je ta ista marka podarila Papi, prodat je na istoj licitaciji za 57 000 eura. Opet novac preusmjeren ‘potrebitim’. (Usput, imam pitanje: ko se bolje razumije u marketing, firmq Harley Davidson ili Papa Franjo?)

Dakle, godina puna neočekivanih i do sada neviđenih poteza, koje su mase, vjernika i onih drugih, dočekale sa iznenađenjem i odobravanjem. U našem žargonu se kaže: Papa Franjo je ‘prava faca’.

Euharistijska misa nije sve što su njegovi izaslanici organizirali u Bruxellesu. U Muzeju umjetnosti i historije, jednom iz lanca belgijskih ‘Kraljevskih’,  organiziran je prijem za diplomatski zbor. Muzej se nalazi usred Parka pedesetogodišnjice, koji isto kao da je ‘kraljevski’. Ja sam mislila da se kod nas, u nedostatku odgovarajuće dvorane ili prostora, ovakvi prijemi organiziraju u Muzeju. Ovdje je na ulazu istaknuta zastava Vatikana, a na početku duuugog špalira – zvanice su još ulazile kad su neke već odlazile, postolje sa slikom Pape Franje i veliki cvjetni aranžman u bojama Svete stolice, žuto i bijelo. Oba Papska nuncija su se zadržala u kratkom, diplomatskom ćaskanju, sa baš svakom zvanicom. Posluženje minimalističko,  odjeća svečana, glasovi tihi, smjeran izraz lica, mnogi u odjeći klera, neki gosti poveli i djecu. Prostor ogroman, otmjen a hladan, ulijeva strahopoštovanje, umjetnine na dohvat ruke. Bez svake sumnje, diplomatski susret godine, koji se u Belgiji može porediti samo sa Kraljevskim prijemom. Čovjek koji je svojim ponašanjem, toplom spontanošću i jednostavnim izražavanjem, za kojeg se već sada zna da je u okvir vjere vratio mnoge zagubljene ovčice, pobudio je pozornost urbi et orbi. Čini mi se da je želio pojednostaviti sve, a probuditi mrtve, riječima koje je ponovno uveo u upotrebu: ‘Hvala’, ‘oprosti’, ‘molim te’, ‘ne rastanimo se u ljutnji’, ‘milosrđe’.

To je prvi papa iz velikog grada. Nisu mu strani ni siromaštvo, ni raznolikost, ni gay populacija. To je i prvi papa koji stanuje na – periferiji Vatikana i koji se od svih velikih i vrućih tema ovozemaljskog života opredijelio – za siromaštvo. A ne zna se još da li su svi pohrlili da ga slijede činom i djelom. Kovani novčići povodom prve godišnjice izbora zveckaju po crkvama svijeta, mnooooge knjige na temu prve godine Pape Franje našle su brzometno izdavača (a što je inače prokleto teško), a turističke agencije širom svijeta – trljaju li trljaju ruke. Recimo, ‘Kuća latinske Amerike’ u Parizu osmislila je novu, specijalističku  turu, a mjesta su stalno popunjena. Zove se ‘Putevima Pape Franje’ i vodi pravo u – daleki Buenos Aires. U posjetu tehničkoj školi gdje se školovao za kemijskog tehničara, brici kod kojeg se šišao 25 godina, nogometnom stadionu na koji je redovito zalazio njegov otac, košarkaškom igralištu gdje je zakucavao, kino gdje je u mraku gledao filmove, operi koju je voljela njegova majka, mjestu gdje je plesao tango. Profesionalci su smislili kako učinkovito doprinijeti upoznavanju kulture i prijemčivih, ovozemaljskih sadržaja Buenos Airesa. I – kako napuniti kasice prasice. Ko zna šta  Papa siromašnih, u borbi protiv mora ravnodušnosti, misli o ovoj plimi, koja se nekim čudom zove ‘Money Money’ ?

Ko je Papa Franjo, neočekivani nasmiješeni čovjek sa terena, iz megalopolisa Buenos Aires, koji sam sebe naziva ‘griješnik pomalo lukav’, saznaćemo, mooožda, tek u godinama koje predstoje. A do tada: zna se da maska govori mnogo više od lica koje je nosi.

Da ne bude zabune, i da bilo ko ne pomisli da je nešto proizvod slučaja: Papski nuncij Msg Lebeaupin mi se pismeno, svojom rukom i tintom, zahvalio što sam bila na euharistijskoj misi.

14. mart 2014.