Osvit Seferović: Kako je propao Mostar?

Povezani članci

• Krv, znoj, i proteza
• Marinko Čulić: N – O ćirilici i oko nje
• Bilježnica Robija K.: Sodoma i korona
• Hrvatski kupus i popis u BiH
• Henrik Ofstad: Neću se ispričati zbog podrške antifašistima, a partizanima smo zahvalni
• Senad Pećanin: Granica – najskuplja balkanska riječ

Nekada davno, šalili smo se govoreći da „kada bismo prebacili jedan veliki šator preko grada, Mostar bi postao najveći cirkus na svijetu“. Tada smo bili mladi i nismo mogli vjerovati da tužna poratna svakodnevnica može potrajati, da bismo vremenom shvatili da je takva svakodnevnica u stvari naša dugoročna realnost.

Često pomislim, kako nijedan grad nije kao Mostar, na tako kristalno čist način, proživio u praksi sve teoretske paradigme političke i društvene dekadencije našeg vremena. Šta sve nije protutnjalo mostarskim ulicama: kriza i krah socijalizma, nacionalizam i povratak religiji, administrativna anarhija i osiromašenje, agresija i građanski rat, velika materijalna destrukcija i podjela grada, trijumf nekontrolisanog liberalizma i nestanak javne sfere, demografska i kulturološka dinamika zamjene urbanog elementa ruralnim itd.

U sredinama kao što je mostarska, nacionalizam je najveći otrov, ubojitiji od zemljotresa od deset stepeni rihterove skale i radioaktivniji od eksplozije nuklearnog reaktora. Poslije njega trava ne raste, i zato se pitam zašto jednom izmrcvarenom gradu, kojeg su sistematski uništili, žele post mortem mijenjati životopis i krojiti novu prošlost. Zašto mu barem, u žaru nacionalne revolucije, nisu promijenili ime i počeli ispočetka, te 1992. godine, godine nulte?

Revanš je bio nemilosrdan, jer Mostar je nacionaliste – domaće izdajnike pobijedio još 1945., ali danas nije pristojno pričati o tome. Sveprisutna amnezija, kojoj razloge treba tražiti i u traumatskoj postratnoj psihologiji, dozvoljava nacionalistima da herojski, socijalistički Mostar i Mostarce iz Drugog svjetskog rata ne spomenu, a građane iz tog perioda predstave samo kao nacionalno i religijski osvještene mladomuslimane, ustaše i domobrane. Ostaje misterija gdje su nestali partizani i onih 15% Mostaraca koji su se još 1991. izjašnjavali kao Jugosloveni? Imaju li oni ljudska prava ili ih, u stvari, nikada nije ni bilo, kao ni Srba npr. koji, ako pitate gradske oce, nikada nisu živjeli u Mostaru. Bez obzira što svoj ulazak u modernizam, na prelazu iz XIX u XX vijek, grad najviše duguje svojoj naprednoj pravoslavnoj omladini. Danas u Mostaru, nevjerovatno ali istinito, ne postoji niti jedna školska ili gradska ustanova koja nosi ime po nekom od znamenitih mostarskih Srba!

Od kraja rata do danas prošlo je sedamnaest godina. Svi domaći i strani pokušaji da barem administrativno urede Mostar propali su, a grad je zapušten, primitivan, bez duha, bez ideje i neodoljivo podsjeća na one koji njime vladaju. Preduga je lista nelogičnosti, nekompetentnosti, diskriminacija i loše volje na svakom koraku administrativnog labirinta „grada slučaja“ 2004. Mostar se formalno ujedinio i ima specijalan status u Federaciji BiH. Lokalno zakonodavno tijelo broji trideset i pet vijećnika, od kojih ogromnu većinu čine zastupnici dva nacionalistička bloka. Gradsko vijeće bira gradonačelnika koji rukovodi Gradskom Upravom, parazitskom masom neljubaznih i nekompetentnih službenika.

Politički izbor Mostaraca jeste razočaravajući, ali ne treba se previše čuditi, osim sistematske kolonizacije, grad pati i od kombinovanog efekta konflikta niskog intenziteta koji samo tinja, ali uvijek prijeti da se pojača i rasplamsa, hroničnog siromaštva sve većeg dijela stanovništva, ili onog što u Africi politolozi zovu politika stomaka, te efekta doktrine šoka, teorije koju je Naomi Klajn opisala kao kontrolisani politički haos koji ima za cilj ekonomsku eksploataciju resursa.

Toliko razvikani prijeratni mostarski duh uvijek je bio sklon pretjerivanju i simpatičnim lažima. Bio je okrutan prema pridošlicama, a samog sebe, egocentrično je uzdizao u aristokratske visine, vjerovatno zbog intimne svijesti da samo zahvaljujući nepostojanju većih centara u široj okolini, Mostarci mogu zahvaliti precijenjeno mjesto koje su redovno uživali u različitim režimima. Možemo biti veoma kritični i prema mostarskom dućandžijskom mentalitetu, ili prepotenciji koja je u Hercegovini često simptom kompleksa niže vrijednosti, ali nikako im ne možemo pripisati agresivnost i destruktivnost koja je uništila grad.

Mostarci su svoj grad voljeli na jedan specifičan, neobičan, strastven način. U krvavom scenariju koji je za Mostar pisan u Zagrebu, Beogradu ili Karađorđevu, Mostarci nisu imali nikakvog udjela. Nakon traumatskog ubrzanja u istoriji jednog mjesta, nakon poraza građanstva dok čekamo da se kalem nacionalizma razgrana, u zraku se osjeća neka vrsta otupljenosti, dosade, ravnodušnosti; ništa više ne čudi, ne veseli, ali i ne zabrinjava, sve je postalo normalno.

Postoji i izraz za to koji se rabi svakih pet minuta, kaže se „normala“ (sa dugouzlaznim akcentom na drugom slogu, op.a.) Taj izraz prije rata u Mostaru nije postojao.

(AbrašMEDIA)