Oslobođenje Dubrovnika i tzv. “Daksa“

Izdvajamo

• S 86,27 postotnom sigurnošću mogu ustvrditi da se to nikada neće dogoditi, dakle da se kao društvo i kao narod u dogledno vrijeme ne možemo nadati boljoj budućnosti
• a on i njegova Crkva u Hrvata da će kao kršćani ostati vječna nejačad koja ovjekovječuje (srpski: upražnjava) totalnu Kristovu odsutnost. Od koje su kudikamo vitalniji i, u to vjerujem!, Kristu bliži i draži oni prividno oronuli (dubrovački: inkrepiti) starci, koji su živahno pratili i upijali svaku riječ (barem) dvostruko mlađeg od najmlađeg od njih predavača na tribini povodom Dana oslobođenja Dubrovnika u njihovoj izbi, po mnogo čemu asocirajućoj na prvokršćanske katakombe.

Povezani članci

• Beograđanin u Sarajevu: Tražim zaklon, izgleda da sam se odomaćio
• ‘Bella Ciao’ i pljesak za suspendiranu dekanicu Filozofskog fakulteta
• Pogled unazad
• Dežulović: Povratak Bobija i Rudija u Republiku Srpsku
• Smrt fašizmu, Ciganine!
• FIAT

Uzinić je nedvosmisleno svrstao sebe i svoju Crkvu u Hrvata na jednu (ideološku) stranu, a, s druge strane, postavljajući kriterije oprosta i pitanja oproštenja kao conditiones sine quibus non izlaska iz svekolike krize i tragične podijeljenosti društva i nacije, letvicu toga izlaska objektivno je samome sebi i svojoj Crkvi u Hrvata postavio otprilike ovoliko visoko: da njegovi pretpostavljeni, kardinal Josip Bozanić – nadbiskup zagrebački i sljedbenik onodobnog kardinala Alojzija Stepinca, te msgr. Želimir Puljić – predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i njegov dubrovački prethodnik, u tandemu sučelice legnu u blato Jasenovca; da kolega mu gospićki, notorni „martirolog“ msgr.dr. Mile Bogović skrušeno klekne nad bezdanom Jadovna; da on osobno na koljenima odgmiže od Stona do Lisačkih rudina, gdje su oni na čiju se stranu svrstao 01.srpnja 1941.(četrdesetiprveeeeeeeeee!!!) stravičnim pokoljem trinaestorice nevinih građana, pretežno dubrovačkih Srba, otvorili pandorinu kutiju na ovom djeliću Balkana, a iz koje su na koncu, nakon pune tri i po godine neshvatljivih i neprispodobivih zvjerstava pretežno „njegove“ strane, izletjele i Orsula i Daksa…

Piše: Darko Kaciga Dubrovčanin

Dr. Dragan Markovina, jedan od rijetkih preostalih živućih hrvatskih povjesničara, u svom članku objavljenom na ovom portalu 27.10.2014. pod naslovom „Iza zatvorenih vrata“ zorno je prenio i briljantno znanstveno proanalizirao kako je ovih dana njegov Split obilježio 70-tu godišnjicu svoga oslobođenja u poluilegali foajejčića (hrvatski: hodničine) splitskog teatra, aranžiranu nazočnošću i predsjednika Republike i gradonačelnika Splita, te lokalnog i nacionalnog predsjednika udruge antifašista. I zaključio da je taj skup dao novi veliki doprinos limitiranju antifašizma (u Hrvata) na „deklarativno-prigodničarsku ideju bez prava građanstva u široj javnosti“.

Kako su „te“ stvari u jesen 1944-te išle odozdo, s juga, prema gore (hajde nešto!), u Dubrovniku se „to“ dogodilo desetak dana prije. Za razliku od Splita gdje se „to“ danas, nakon 70 godina, kako se čini, još uvijek, makar i samo deklarativno odnosno prigodničarski, zove danom oslobođenja, u Dubrovniku se „to“ što se zbilo 18.listopada 1944. službeno i po svoj (ne)prilici definitivno, od svih relevantnih političkih, pa i znanstvenih, a ponadasve crkvenih (u Hrvata) čimbenika dosljedno zove „tzv. oslobođenje“. Obilježavanje obljetnice kojega je velikodušno i demokratski tolerantno (prema ugroženim manjinama) pripušteno na samozadovoljavanje šačici fosiliziranih čudaka iz lokalne udruge antifašista. Tako su oni (i nitko više!) i ove godine održali komemorativni skup na spomen groblju boraca NOR-a, te u svojim skromnim prostorijama, manjim od foajea splitskog HNK taman koliko je Dubrovnik manji od Splita, upriličili predavanje na temu „Antifašizam i fašizam danas – zašto?“ baš dr. Dragana Markovine, jer on je Dubrovniku (zemljopisno) najbliži znanstvenik odnosno povjesničar (u Hrvata) sposoban uopće danas o tome meritorno govoriti.

Inače, u Dubrovniku je više-manje gotova stvar da se nakon (pra)povijesti Dubrovačke republike, glede koje mnogobrojni lokalni i (inter)nacionalni povjesničari imaju više-manje neograničenu slobodu znanstvenog istraživanja, zapravo ništa bitnije nije događalo sve do 18.listopada 1944., a apsolutno ništa vrijedno (znanstvene) pažnje u godinama koje su neposredno prethodile tome nadnevku. Tako je i ovogodišnji jubilarni „tzv. dan oslobođenja“ 18.10.2014. uredno, kako mu i sami navodnici u „službenom“ imenu sugeriraju, preskočen. E da bi se već 20.10.2014.sva počast i svi županijski i gradski vijenci položili na spomen obilježje na Orsuli jedanaestorici „potpuno nedužnih pripadnika hrvatske vojske“ koje su „zvjerski ubili komunisti tzv.’osloboditelji Dubrovnika’, pripadnici 10. hercegovačke brigade“ ; a središnja cjelodnevna komemoracija da bi otpočela in situ na otočiću Daksi ujutro 25.10.2014., na 70-tu godišnjicu stradanja 35-orice, po novijim istraživanjima 53-jice, beziznimno „najuglednijih“ i još beziznimnije „apsolutno nevinih“ Dubrovčana, čime su partizansko-komunističke horde „katynizirale“ Dubrovnik, te utrle put „krvavom svibnju 1945-te“.

Biskup dubrovački, uzoriti msgr. Mate Uzinić predvodio je jutarnju molitvu i „nagovor“ na samom stratištu, kao i večernju misu za stradale i homiliju za živuće u franjevačkoj crkvi u Gradu. Pri tome je Uzoriti pošao korak dalje od onih navodnika (tzv.“oslobođenje“), pa kaže: „Jednako tako u ovom ‘Oče, oprosti im jer ne znaju što čine’ želimo uključiti i one koji i dalje ignoriraju i pokušavaju zataškati ono što se dogodilo, i one koji na to nasjedaju, slaveći zločin kao početak oslobođenja.“ Pa vuče paralele: „Jer pokušavajući zataškati Daksu, a ona se sustavno zataškavala, kao što se i danas zataškavaju mnogi poslijeratni zločini…događa se to da se ponovi i Daksa i mnogi slični događaji. Daksa…s kojom se nismo na pravi način suočili, je bila Dubrovnik 1991. i Vukovar 1991., Škabrnja i druga mjesta stradanja.“ Iz takvog svog više nego objektivnog i svestranog pogleda izvlači poruku Dakse: „Zato iz Dakse i od Dakse, gledajući na žrtvu, ali i na zločin, trebamo naučiti kako ne smijemo samo gledati na svoju žrtvu i tuđi zločin nego moramo znati prepoznati svoju vlastitu krivnju i za tu vlastitu krivnju tražiti oproštenje, ali s pravom očekivati od onih koji su počinili zločin da priznaju krivnju i zatraže oproštenje. I tek kad se to dogodi, kad ne budemo više slavili zločin kao oslobođenje, nego se zajednički suočimo s onim što se dogodilo u prošlosti možemo kao društvo i kao narod graditi bolju budućnost…“ Te zaključio da ako ne naučimo pitati oproštenje i oprostiti, ako ne naučimo prepoznati vlastitu krivnju a ne prepoznavati samo krivnju drugoga, „Dakse ove i one vrste će se ponavljati“. Pa navečer na misi nastavio: „Ne želimo li da se i nama dogodi ono što Isus govori – I vi ćete završiti tako ako se ne obratite! – potrebno je da konačno porastemo u svom kršćanstvu. Da kao kršćani prestanemo biti nejačad s kojom se poigravaju ljudski osjećaji, ove i one politike, ovi i oni materijalni i drugi interesi, ove i one ideologije, i da postanemo oni koji rastu u ljubavi, kako bismo izrasli u njega. Da bismo po onome što kao kršćani činimo, osobito po opraštanju, postali Kristova prisutnost.“

Dakle, s jedne strane, svjesno i zlonamjerno falsificirajući povijest apsolutiziranjem Dakse kao ishodišta svega novovjekoga zla u (najjužnijih) Hrvata, uzoriti msgr. Uzinić je nedvosmisleno svrstao sebe i svoju Crkvu u Hrvata na jednu (ideološku) stranu, a, s druge strane, postavljajući kriterije oprosta i pitanja oproštenja kao conditiones sine quibus non izlaska iz svekolike krize i tragične podijeljenosti društva i nacije, letvicu toga izlaska objektivno je samome sebi i svojoj Crkvi u Hrvata postavio otprilike ovoliko visoko: da njegovi pretpostavljeni, kardinal Josip Bozanić – nadbiskup zagrebački i sljedbenik onodobnog kardinala Alojzija Stepinca, te msgr. Želimir Puljić – predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i njegov dubrovački prethodnik, u tandemu sučelice legnu u blato Jasenovca; da kolega mu gospićki, notorni „martirolog“ msgr.dr. Mile Bogović skrušeno klekne nad bezdanom Jadovna; da on osobno na koljenima odgmiže od Stona do Lisačkih rudina, gdje su oni na čiju se stranu svrstao 01.srpnja 1941.(četrdesetiprveeeeeeeeee!!!) stravičnim pokoljem trinaestorice nevinih građana, pretežno dubrovačkih Srba, otvorili pandorinu kutiju na ovom djeliću Balkana, a iz koje su na koncu, nakon pune tri i po godine neshvatljivih i neprispodobivih zvjerstava pretežno „njegove“ strane, izletjele i Orsula i Daksa… S 86,27 postotnom sigurnošću mogu ustvrditi da se to nikada neće dogoditi, dakle da se kao društvo i kao narod u dogledno vrijeme ne možemo nadati boljoj budućnosti; a on i njegova Crkva u Hrvata da će kao kršćani ostati vječna nejačad koja ovjekovječuje (srpski: upražnjava) totalnu Kristovu odsutnost. Od koje su kudikamo vitalniji i, u to vjerujem!, Kristu bliži i draži oni prividno oronuli (dubrovački: inkrepiti) starci, koji su živahno pratili i upijali svaku riječ (barem) dvostruko mlađeg od najmlađeg od njih predavača na tribini povodom Dana oslobođenja Dubrovnika u njihovoj izbi, po mnogo čemu asocirajućoj na prvokršćanske katakombe.

Dakako, uz ovo ide i moj uobičajeni pozdrav, ujedno i recept za svekoliko, od moralnog do gospodarskog, hrvatsko ozdravljenje: Mrš kleroustašiji, sloboda hrvatskoj naciji!