Orkestar za sahrane, pokope i dženaze

Izdvajamo

• Ovaj politički kurvaluk koji krije kako nije »sadržaj« problem, već namjera da se ne smije postići suglasnost ni oko čega – izbacio je na površinu i ovu priču o vojnom orkestru pomenutog »Republika Srpska« pješadijskog Puka iz sastava OS BiH. Druga dva pješadijska puka, kako se kaže, nasljednici su »tradicija« Armije BiH i HVO. Stara i već groteskna priča o podmetanjima, neslaganjima, dijametralno suprotnim tumačenjima iste zbilje i proizvedenim animozitetima tim povodom, prelila se po prvi put i na do sada barem ustavno zajedničku instituciju u BiH – Oružane snage!

Povezani članci

• Zvonimir Nikolić: Pamti pa vrati
• „Dodik-banke“
• Uhapšen Živko Budimir
• Predavanje “Selo i feminizam” u Sarajevu
• KRLEŽA U COLLEGIUMU
• Dragan Stojković: Sarajevo je pokazalo da Bosna i Hercegovina može da izađe iz ćorsokaka religijske i nacionalne podeljenosti

Bio je zamišljen kao orkestar uglavnom za lijepe i samo ponekad tužne povode. Ne baš isto, ali nekako pomalo slično onom Bregovićevom, »za svadbe i sahrane«. Ovaj je u mnogo zvaničnijoj, uniformiranoj formi umjesto šarenoj, narodnjačkoj. Riječ je Vojnom orkestru Oružanih snaga BiH, kako se zvao od početka. Danas ga se »preciznije« pominje uz dodatak, kao Orkestar Trećeg pješadijskog – Republika Srpska – puka Oružanih snaga BiH. Nije greška, tako se zove. Duga je to priča o tri pješadijska puka Oružanih snaga i »nacionalnim« bataljonima u njima. Kao i mnogo šta drugo. Malo po malo pa se priča o jedinstvenim oružanim snagama svela na nešto drugo kobajagi zakukuljeno. U BiH o svemu postoje 3+1 objašnjenje, kako odgovara »konstitucionalnim« i malom broju »ostalih«. Pri tome, svako se trudi da svoje strasti nametne drugome. Svako eventualno usaglašavanje je postalo opasno pa nema čak više ni slaganja da se ne slažemo.

Ovaj politički kurvaluk koji krije kako nije »sadržaj« problem, već namjera da se ne smije postići suglasnost ni oko čega – izbacio je na površinu i ovu priču o vojnom orkestru pomenutog »Republika Srpska« pješadijskog Puka iz sastava OS BiH. Druga dva pješadijska puka, kako se kaže, nasljednici su »tradicija« Armije BiH i HVO. Stara i već groteskna priča o podmetanjima, neslaganjima, dijametralno suprotnim tumačenjima iste zbilje i proizvedenim animozitetima tim povodom, prelila se po prvi put i na do sada barem ustavno zajedničku instituciju u BiH – Oružane snage!

Povod za prelijevanje svekolike destrukcije Bosne i Hercegovine i na teren Oružanih snaga sasvim je konkretan. Fakti kažu: U naredni ponedjeljak, 9. januara, u Banjaluci se na spektakularan način, nizom manifestacija, proslavlja Dan Republike Srpske. Akademije, koncerti, vijenci, mimohodi, svečane sjednice, nagrade, visoki gosti iz inostranstva, vatrometi i počasni plotuni…I još svašta drugo, svečano. Tim povodom pozvan je i pomenuti vojni orkestar Oružanih snaga BiH sa onom oznakom – Republika Srpska. Milorad Dodik kazao je uz ovaj poziv: »Ako se ovaj poziv ne odobri, smatrat ćemo da su Oružane snage BiH neprijateljski nastrojene prema Republici Srpskoj…« Pametnom dosta.

Usput, načelnik Združenog štaba Oružanih snaga BiH general pukovnik Ante Jeleč kazao je da se ne slaže da armijski orkestar učestvuje na toj proslavi ali da o tome ne odlučuje on, već Ministarstvo odbrane. Odmah je to kazao i Izetbegovićev SDA. Iz Sarajeva, iz Ministarstva, stigla je međutim odluka ministrice Marine Pendeš (HDZ) da se odobrava učešće pomenutog orkestra, uz neke restrikcije u sastavu orkestra i u odnosu na program. Odobreno je učešće samo 8. januara, uglavnom na mjestima polaganja vijenaca »palim borcima Vojske Republike Srpske, NOB-a i civilnim žrtvama rata«. Milorad Dodik munjevito je reagirao izjavom agenciji Srna: »Republika Srpska odbacuje djelomično odobravanje učešća, ne treba nam njihov vojni orkestar… Ministarstvo odbrane nedvosmisleno krši dogovor o formiranju Oružanih snaga BiH onemogućavajući da pripadnici Trećeg pješadijskog Republika Srpska puka učestvuju na proslavi Dana RS-a i iskažu osnovnu ulogu i namjenu postojanja, a to je njegovanje tradicije RS-a i vojske RS-a«. Dodao je da očekuje da »svi iz RS-a odgovorni za formiranje vojske i upravljanje vojskom jasno iskažu stav ovim povodom, a od Mladena Ivanića, člana Predsjedništva BiH da izda nedvosmislen nalog za učešće Trećeg pješadijskog puka u obilježavanju Dana Republike Srpske«. Pri tome je lično pozvao pripadnike Trećeg puka da učestvuju u obilježavanju Dana RS-a.

Bakir Izetbegović, član Predsjedništva BiH, poručio je energično da je 9. januar kao Dan RS-a (izglasan na poznatom referendumu u RS-u septembra 2016. a potom osporen odlukom Ustavnog suda BiH) protivustavan i antidejtonski pa pripadnici OS BiH ne mogu učestvovati u bilo kakvim aktivnostima tim povodom. U protivnom, rekao je, oni se izlažu odgovornosti zbog nepoštivanja odluka Ustavnog suda. Inače, pomenuti 9. januar 1992. godine je dan kada je Karadžićeva Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini proglasila »Republiku srpskog naroda u BiH – federalnu jedinicu Jugoslavije«. Referendum o samostalnosti BiH nije priznat. Današnja, Daytonom stvorena Republika Srpska, jedan je od dva entiteta međunarodno priznate, cjelovite i suverene države BiH.

Temeljem ovoga, SDA smatra 9. januar diskriminirajući za sve »nesrbe« u tom entitetu, pozivajući se i na Venecijansku komisija koja je to utvrdila, a svojom odlukom potvrdio Ustavni sud BiH.

Mladen Ivanić nije izdao onako nedvosmisleni nalog kako je zahtijevao predsjednik RS-a Dodik, ali je zato dovoljno nedvosmisleno poručio: »Narodna skupština RS-a je usvojila novi Zakon o proslavi 9. januara kao Dana RS-a i zato je pozivanje na prethodnu odluku Ustavnog suda BiH zbog zabrane – nezakonito. Ovo će biti uvod u veoma ozbiljno zaoštravanje političkih prilika u BiH… Ko vjeruje da će na silu biti u stanju da srpskom narodu određuje datume koje će slaviti a koje ne – strašno griješi!«

Priča sa bendom dobila je, pored srpske i bošnjačke i treću političku dimenziju. Naime, odluka čak i o djelomičnom učešću orkestra Oružanih snaga BiH na proslavi plod je, tvrde zagovornici »odbijanja«, aktuelnog šurovanja i koalicije Dodika i Čovića jer je »jasno kao dan« da minsitrica iz HDZ-a ne može da kaže ni dobar dan nikome bez dozvole i naloga lidera HDZ BiH. O karakteru te koalicije govori i Dodikov i Čovićev aktuelni zahtjev za promjenom zakona o Ustavnom sudu BiH i eliminiranju iz njega trojice stranaca koji »dokidaju jednakopravnost« svih konstitutivnih naroda BiH u formiranju i odlučivanju Suda. Prijetnja je glasna – ako se ne ukinu stranci, Sud neće više biti priznat…Iz SDA poručuju, nema šansi! U ovoj priči o državi, spušetnoj na nivo vojne muzike, dobija se orkestar za sahrane, pokope i dženaze – BiH!

Velike predstave ove vrste nikad nemaju samo jedan čin. Nastavak je u priči o gostima na feštama u RS, u ponedeljak. Dodik je pozvao lidere Srbije sa kojom imaju specijalne odnose. Na papiru i u srcu. Tomislav Nikolić je odmah kazao da će doći. Vučić je pet dana pred feštu objavio da neće doći u Banjaluku. Pozvanim ministrima u Srbiji poručio je da sami odluče hoće li ići ili ne. Nikolić od ranije ima poziv i da dođe u Sarajevo u zvaničnu posjetu, što je prihvatio. Nakon vijesti da će biti u Banjaluci devetog, Izetbegović poručuje prvo generalno kako je »dolazak zvaničnika iz susjednih država na obilježavanje neustavnog 9. januara čin nepoštivanja institucija BiH, pa tako i suvereniteta države Bosne i Hercegovine«. A potom direktno javlja Nikoliću da »razmisli o dolasku u Banjaluku jer bi trebao doći u februaru u Sarajevo. Ja bih ga zamolio da razmisli o toj stvari. Dobrodošao je uvijek, ali zarad boljih odnosa na koje se zaklinjemo svi, neka razmisli o činjenicama…« Nije bilo teško prepoznati da se sluti i otkazivanjem zakazane posjete Nikolića Sarajevu. Prvi put se isto desilo u ljeto 2015. nakon hapšenja Nasera Orića, ratnog komandanta iz Srebrenice. Optuženog pa oslobođenog u Hagu.

Tomislav Nikolić hitro je odgovorio, u skladu sa snažno etabliranim odnosima: »Idem u Banjaluku, Srbija ima specijalne veze sa Republikom Srpskom i ne priznajem nikakve ucjene«. Skaska je začinjena – pozivom Izetbegoviću da dođe na proslavu u Banjaluku. Kažu, bio bi to džentlmenski potez da dođe!

Analize sada pljušte na sve strane. I dok se valja afera orkestar, pa dilema kako će se sve završiti sa Nikolićem, iz mraka eto nove podrške zaoštravanju. U Beogradu su uhapšena dvojica pripadnika MUP-a Srbije nakon izjava kako su lani bili poslati »tajno, usmenim nalogom da snimaju zbivanja« u Srebrenici na komemoraciji na kojoj je, odjednom, fizički napadnut premijer Vučić… Bezmalo sutradan kao amortizer ovom prijetećem skandalu predsjednik Narodne skupštine RS-a je u Banjaluci izvukao nekakav »tajni dokumenat« kojim se dokazuje da su obavještajne službe BiH prisluškivale rukovodioce Srbije! Ona dvojica iz Srebrenice padoše u zaborav za 24 sata.

O raznim operacijama komponiranja muzike pripremane za sahranu/pokop/dženazu Bosne i Hercegovine moglo bi se još. I sve bi vodilo poznatom zaključku: Disproporcija između napora da se pogrebna muzika odsvira i želje da se prestane svirati ili bar utišati – fascinantna je. Ali, nisu u pitanju nesporazumi, već orkestrirana suglasnost da muzika svira koliko je god moguće glasnije kako bi se prekrili sve dramatičniji zvuci jada i bijede što se poput zaraze šire među stanovnicima države, u ovom času »druge najjadnije« na svijetu. Kažu objavljena istraživanja. Fakti tu uostalom nisu ni bitni. Zemljom vlada logika profiterstva destrukcije. Neslaganje je interes, a proizvodnja nemogućeg kao uspjeha je čudesna filozofija. Prof.dr. Esad Bajtal iz Sarajeva kaže kako je u BiH već etabliran fenomen prema kojem je politika zasnovana na netrpeljivosti uvijek na dobitku. To je već postala dijalektika nemogućeg i politika tu postaje nemoćna, jer je ona umijeće mogućeg.

Kad se sve sabere i oduzme ovim povodom – lažemo se, »džentlmenski«. U ime uzajamnih optužbi, tone se sve dublje i dublje. Razjašnjavanje gubi smisao jer nisu »nesporazumi« u pitanju. Riječ je o banalnom, a funkcionira: Kako da »raja« ne vidi da je u pitanju sporazum »lidera« o sahrani/pokopu/dženazi pri čemu oni misle da će im na čelu »njihovih« u zasebnim dvorištima, ili pridodatim velikom bratu u susjedstvu biti još bolje. To što je »Bošnjacima-muslimanima« taj brat fizički hiljadama kilometara daleko, nema veze. Duhovna veza je čudo.

Teško je, uz najbolju volju, naći drugačije objašnjenje za ovoliku količinu negativnih strasti i sado-mazohističke »državotvornosti«. Koliko treba biti samodestruktivan pa to ne vidjeti. Te realnosti obično se postaje svjestan tek kada je kasno. Onda je svejedno koji ti orkestar svira na oproštaju. I na koji »praznik«.