„Operacija Plenki“: Raspušenko i Krst Časni ruše vladu

Autor/ica 👤Marijan Vogrinec 25.10.2022. u 13:02

Izdvajamo

U tim okolnostima - uvriježeno je i prošlih tridesetak godina - sezona lova ne obećava drugo do li to da loš zamjenjuje lošega. Odnosno da se loši nekom izbornom alkemijom svaki put održe među tom žabokrečinom na površini i nastave prodavati ista muda pod bubrege. Recimo, u raspodjeli saborskih mandata, gdje su pozamašne držane apanaže za rad koji se ne vrednuje pravedno i za proizvoljno „radno vrijeme“ koje godinama već praznom sabornicom (čemu tv-prijenos na Četvrtom programu HTV-a!?) izaziva sablazan među građanima što i za dva-tri neopravdana izostanka s radnog mjesta lete s posla. Bi li najviše predstavničko-zakonodavno tijelo u državi, Hrvatski sabor, tzv. Visoki dom, izgubilo ugled, važnost i učinkovit odnos prema svrsi svog postojanja i ulozi u upravljanju zemljom da nema jednog Furija Radina (saborski je zastupnik od 1992. godine) kao „vječnog“ izabranika talijanske narodne manjine ili Milorada Pupovca desetljećima, je li, „najvažnijeg“ političkog Srbina u Bijednoj Našoj i stalnu vreću za udaranje proustaškom dijelu oporbenih marginalaca? Veljka Kajtazija u ime Roma i 11 inih narodnih manjina? Bez Marijane Petir, Kreše Beljka, većine onih što za plenarnih sjednica ne sjede na sabornici, nataču se u saborskom kafiću i po stranačkim uredima u zgradi, šalabajzaju po shopping centrima ili se, je li, u cijelom mandatu uopće ne javljaju za riječ, a godišnje inkasiraju blizu pola milijuna javnog novca?

Povezani članci

„Operacija Plenki“: Raspušenko i Krst Časni ruše vladu

Foto: Damir Sencar/HINA/POOL/Pixsell

Ima li šanse opstati na vlasti HDZ-Plenkovićeva tzv. europejska momčad – sportski rečeno: dobiti utakmicu – te izbjeći izvanredne parlamentarne izbore, ako ju, je li, ruše svi ti udruženi zlodusi, nacionalni veleizdajnici, autokratski nastrojeni populisti i ini neprijatelji od „paramilitarnih skupina što se naoružavaju, rusofila koji pijaviče na ruskoj sisi, političkih prodanih duša na tzv. ljevici i kojekakvih nezbrojenih anarhista“ što ne žele ili intelektualno nisu kadri razumjeti tu Plenkovićevu politiku tzv. prave strane i povijesti, i pravde i morala? Dat će odgovor tjedni i mjeseci koji slijede, jer će biti tako teški i neizvjesni do te mjere da premijerove filipike o sjajnom tzv. stanju nacije (neki dan je HDZ-ova saborska tzv. stabilna većina bila prihvatila Plenkovićevo godišnje izvješće o radu vlade) više neće imati ama baš nikakvog smisla.

Piše: Marijan Vogrinec

Zaista, kako je težak, opasan i izazovan već i drugi premijerski mandat HDZ-ovoga gazde Andreja Plenkovića! Tek što je spasio glavu od proustaških rafala izvjesnog maloumnika iz sela u okolici Kutine, pa valjda i pravodobno uhićenog podjednako munjenog balavca što je na tzv. desničarski prosvjed na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma nedavno donio pun ruksak Molotovljevih koktela i eksplozivnu napravu kućne izrade nabijenu smrtonosnim čavlima te još nije priveo pravdi/rešetkama militantne skupine koje se tajno, tvrdi, naoružavaju i prijete HDZ-ovoj državi njegova kroja tzv. europejske demokracije, već se – zajedno s cijelom vladom – našao metom proruske Putinove falange u hrvatskoj političkoj oporbi. Tako komunicira medijima, primjetno bijesan, ne štedeći ni tzv. lijeve niti desnije od tzv. desnog centra, pa tko vjeruje, neka mu je za dušu. Ma što Plenković mislio i izmišljao, da bi ostavio dojam, je li, nacionalnog pravednika, pravog vođe na pravomu mjestu, političkoj oporbi jest prvi i najvažniji posao, raison d’être, kritizirati i – rušiti vlast. Bilo kada, bilo gdje i bilo čime dopuštenim zakonom i moralnim uzusima.

E sad, drugi je par rukava postoje li – ako postoje: zašto i gdje? – teroristi, paramilitarne skupine, strani plaćenici koji za tuđe interese subverzivno djeluju protiv vlastite države (npr. proruski politički fanovi)… Prije no što državni lider istrči u javnost tako opasnim tvrdnjama/optužbama, pa time izazove opću neugodu, možda i strah od ugroze mira i sigurnosti, morao bi biti svjestan posljedica, ako ne govori istinu. Svaka zemlja koja drži do sebe, pa i uvelike trokirajuća Bijedna Naša, ima stanovite službe i tijela (protu)obavještajno specijalizirana za svoju nacionalnu sigurnost i službe za tjelesnu zaštitu najvažnijih nositelja državnih poslova. Politička oporba vlasti nije državni neprijatelj, ali jest prirodno, demokratski poželjno i čak produktivno da je drukčijim idejama, projektima, animiranjem javnosti za nove zamisli i bolju praksu „neprijateljska“ vladajućoj opciji i njezinim vođama. Ako su HDZ i Andrej Plenković vlast, a jesu – toj kombinaciji već šest godina i kusur – zašto bi bilo neprilično, protudržavno, paramilitantno ili što već nedopušteno da politička oporba, ujedinjena ili svaka opcija za sebe, uopće nije važno, cijedi mast premijeru i vladi zbog niza evidentnih pogrešaka na štetu općeg interesa i nudi drukčiji model vlasti i drukčiju budućnost zemlje?

Grohotan smijeh

Biračka je sloboda reći na izborima kojoj opciji okreću palac gore, pa je stanovita poruka i njihov neizlazak na birališta. Za subverzije, teroriste, strane pak političke plaćenike, injsl. zadužene su specijalizirane službe i tijela čija budnost ima biti svih 24 sata svih 365 dana u godini. Premijer i predsjednik RH – koji redovno primaju strogo pov. sigurnosna izvješća i ustavno su dužni čuvati njihovu tajnost/sadržaj – ne smiju se na tom polju obračunavati s političkim protivnicima paušalno se, radi javnog dojma, nabacujući izmišljotinama, krivotvorinama, neprovjerenim podacima, pa medijskim objedama na osnovi neistina, opasnim optužbama koje mogu uznemiriti širu javnost, itsl. Dvojica prvaka Bijedne Naše, Plenković i Milanović, politički oponenti potekli iz istoga obiteljskog polit-ideološkoga gnijezda bivše 24-milijunske države, ne biraju riječi, sredstva i načina za ostaviti dojam „upućenog državnoga gazde“ – kod kuće i vani, bez razlike – o tomu što (ni)je njihova država i tko joj (ne) radi o glavi. Zasad premijer još nije upro prstom u paramilitarne skupine, u njihove vođe, poligone na kojima vježbaju uporabu vatrenoga i hladnog oružja, borilačke vještine, izradu eksplozivnih naprava, planiraju masovna ubojstva, terorizam na mjestima masovnog okupljanja… Ostalo je vjerovati mu da jest tako, dok se s drugoga državnog brda, Pantovčaka, čuje grohotan smijeh.

E sad, opet treba vjerovati premijeru Plenkoviću i HDZ-u da su najglasniji im politički oponenti, uključivo predsjednika RH Zorana Milanovića, vrlo opasni rusofili, pače Putinovi plaćenici koji žele srušiti vladu, Plenkovića i HDZ istjerati iz političke arene, a time, zapravo, te opasne, neprijateljske sile atakiraju na samu tzv. Samostalnu, Neovisnu i Suverenu kao članicu EU-a, NATO-a, eurozone, valjda uskoro schengenskog prostora, tzv. obitelji zapadnih demokratskih vrijednosti… Bla-bla-bla… Suprotstaviti se HDZ-u i Plenkoviću jer da vode zemlju u pogrešnom smjeru (to misli cca 75 posto građana u mjesečnim istraživanjima agencije Promocije plus), je li, tvrdi premijer, znači – nedopustivo rušiti hrvatsku državu. Sic transit. Sada, nedvosmislen je, obilnim svotama ruskog novca!? Naravno da to ničim nije dokaazao/dokumentirao, ali, drži, „dobro zvuči“. Nakon što je premijer Plenković žestoko i bez osjećaja za podastiranje dokaza opleo po političkoj oporbi jer da ruši vladu i da će to istražiti – a zašto ne bi, pa to joj je posao i za to čak zakonito dobiva državni novac!? – HDZ je bio objavio video snimku dijelova raznih izjava „ruskih igrača“ u RH Nikole Grmoje, Nine Raspudića, Marina Miletića (iz Mosta nezavisnih lista), Kreše Beljka (HSS), Katarine Peović (Radnička fronta), pa predsjednika Republike, etc. U opisu videa, HDZ je više no „inventivan“:

„Grmoja opet infantilno mulja. Pita se tko sun’ruski igrači’, a pravi se da ih ne vidi pred vlastitim nosom. To su jedan do drugoga, Nino Raspušenko, ‘Za Putina i Krst časni’ Miletić & njihov zajednički idol Milanović, portparol ‘nepobjedive ruske vojske’. MOST-om drmaju ubačeni kremljanski padobranci, a u Grmoje su kratke noge – kako i kaže stara izreka iz doline Neretve“. Nakon sjednice proširenog Predsjedništva HDZ-a o plinskom kriminalu u Ini, Plenković je kazao medijima da taj kriminal ima ime i prezime te nema nikakve veze s HDZ-om (sic transit, inače jedinom političkom opcijom među 170 registriranih u RH pravomoćno osuđenom za pljačkanje vlastitog naroda) te istaknuo da je oporba iskoristila aferu za „igrokaz u Hrvatskom saboru, gdje bi se stvorila nekakva slika i podtekst za rušenje vlade. Tu uopće nema nikakve dileme, to je sve orkestrirana operacija i akcija jasno vidljivih i prepoznatljivih aktera, samo još moramo vidjeti koliko je ona samo unutarnja, a koliko je i vanjska. To je jedino pitanje o kojem još trebamo malo detaljnije povesti računa, ali i to ćemo ispitati“. Tko će ispitati? Vlada? Policija? DORH? Uskok? HDZ? Glupost na entu. Premijer će izdati nalog za istragu? Komu? Nema takvu ovlast. Istražna tijela su neovisna i o vladajućoj stranci i o dužnosnicima.

„Oporba je neodgovorna i bez ikakve ideje za hrvatsko gospodarstvo, rješavanje socijalnih i razvojnih pitanja“, tvrdi Plenković. „Imaju nekoliko pjesnica – da je HDZ jednako lopovi, kriminalci, banda, zločinačka organizacija, pri čemu su sada dodali i novi okvir – izdajnici, kvislinzi, veleizdajnici. Oni nemaju ideje ni o čemu, jedino o čemu imaju ideju da su umreženi, povezani i da hoće lijepiti etikete nama i rušiti vladu. Kad ne mogu dobiti na izborima, onda hoće kreirati neko ozračje (SDP, Most i Domovinski pokret, op. a.). Prema tome, imamo jednu udruženu operaciju – to nije nikakva teorija urote, samo gledajte što govore i kako govore. Za razliku od njih, vlada je ozbiljna i ima ozbiljne rezultate – gospodarske, socijalne, razvojne, europske, međunarodne. To je velika razlika i to je taj ključ. Sjest će to ljudima do idućih izbora opet.“

Do sljedećih izbora tko živ, tko mrtav. Plenković računa na HDZ-ov tzv. hranidbeni lanac razvučen tzv. Samostalnom, Neovisnom i Suverenom stotinama tisuća radnih mjesta popunjenih članovima stranke, njihovom bližom i daljnjom rodbinom, prijateljima, simpatizerime… te opet, je li, na apstinenciju pedesetak posto birača što time poručuju i HDZ-u i oporbi da im se jednostavno gadi „ovakva politika“ zbog koje im osjetno kopni životni standard, buja korupcija, nepravda se širi poput korova, moralne vrijednosti uopće se više ne cijene, a država se svela na prosjakinju koja ubogo čuči pred ulazom bruxelleskog staklenjaka i moli milostinju. Jadna zemlja koja je po svim relevantnim kriterijima na eurounijskom začelju te izdaleka gleda u leđa do jučer lošijima od sebe – Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Mađarskoj, Rumunjskoj… iz bivšeg komunističkog tzv. Istočnog lagera – nema ni ozbiljnu vladu niti ozbiljne gospodarske, socijalne, razvojne, europske i međunarodne, kojima se Plenković neosnovano hvali da bi pobio oporbene kritike.

Kilometarski registar

Jest da HDZ bolje stoji – sudeći po mjesečnim istraživanjima rejtinške agencije Promocije plus – od SDP-a, Socijaldemokrata, Možemo!, Mosta, Domovinskog pokreta te osobito od političkih marginalaca lijevo i desno od tzv. političkog centra, ali jest i to velika istina da je mjesecima „Nitko“ najpopularniji političar/stranaka, da cca 75 posto građana smatra kako „vlada vodi zemlju u pogrešnom smjeru“, da najvažnije državne institucije dobivaju jedva prolaznu ocjenu, odnosno da se zbog lošeg stanja u RH i besperspektivnosti u samo zadnjih desetak godina iselilo gotovo pola milijuna pretežno mlađih ljudi, radno i fertilno najpotentnijih, obrazovno i stručno najsposobnijih. To su činjenice koje ruše Plenkovića i vladu, HDZ prokazuju kao koruptivnu stranku – iz koje ekspresno lete dugoprstići čak na ministarskim poteljima – uvjerljivije/evidentnije od bilo kakve rusofilske ujdurme na dolarskoj pipi Kremlja. Do sljedećih izbora još je o-ho-ho, je li, vremena u kojemu će se nedvojbeno steći niz novih razloga – preskupi život zbog inflacije i HDZ-Plenkovićevog svrstavanja na pogrešnu stranu svjetske energetske zbílje – zbog kojih masovan socijalni bunt ruši bez pardona i HDZ-ovu vlast i sve Plenkovjćeve opsjene za javnu uporabu tipa „vlada je ozbiljna i ima ozbiljne rezultate – gospodarske, socijalne, razvojne, europske, međunarodne“ i tu „veliku razliku“ prema kritičkoj oporbi. „I to je taj ključ“, kojim je nedavno krajnja tzv. desnica otključala talijansku bravu?

Na redu su brave u Češkoj, Poljskoj, Njemačkoj…, gdje nezadovoljne mase naprasnim siromašenjem zbog zapadnih tzv. sankcija Rusiji dižu prosvjedni glas, a britanska brava nove premijerke Liz Truss samo što nije škljocnula, pa se bivša promiskuitetkinja našla u nebranom grožđu. Prisiljena, bar zasad, možda do daljnjega preživi li slobodni pad potpore, odustati od nekih ključnih predizbornih obećanja, npr. poreznih olakšica najbogatijima. Upadne li njemačko gospodarstvo u recesiju, a već joj je na rubu, te najsnažnija europska ekonomija počne kihati i šmrcati, ostale na Starom kontinentu se ne mogu obraniti od težih oblika gripe i upale pluća, pa… Nikakva „draga Ursula“ i „dragi Charles“ iz Plenkovićevih, je li, oisanih obraćanja gazdama eurounijske tzv. obitelji neće pomoći HDZ-u na sljedećim izborima, jer će i mnogi interesni/karijerni kameleoni iz stranačkoga tzv. hranidbenog lanca imati toliko pameti pa navrat-nanos promijeniti polit-ideološke kapute. Ta je pojava karakteristična za CRO politiku: svi se sjećaju HDZ-ovih tzv. žetončića iz koalicijskog tabora BM – Stranke rada i solidarnosti pokojnog Milana Bandića (od neki dan Hrvoja Zekanovića na HDZ-Plenkovićevoj barikadi, sic transit), pa Marije Puh, Ivana Vrdoljaka, Predraga Štromara, Danijela Srba, Milanke Opačić, Branka Hrga, Stjepana Čuraja, Milorada Batinića, Milorada Pupovca, etc.

Ima ih za kilometarski registar „političara“, kojima je biti u/uz/pri vlasti po svaku cijenu raison d’être bavljenja iznimno unosnom djelatnošću što, je li, mudar pûk poistovjećuje s tzv. najstarijim zanatom na svijetu. Kakav obraz, kakvi lonci i bakrači, moralne vrijedostojnosti… Što je to? Na toj se skizavici sada smiješno bacaka šef tzv. europejskog HDZ-a i premijer Andrej Plenković prijetnjama istragom državnih špicla „rusofilima“ na čelu s Raspušenkom i Krstom Časnim, jer da s Katarinom Peović, Sandrom Benčić, Krešom Beljkom i samim Zoranom Milanovićem -„Kremaljskim“, gle grozote nad grozotama, ruše vladu. A to je nedopustivo i neoprostivo. Pa ne može, je li, buljuk nekakvih buntovnika bez razloga , „rusofila s Putinove platne liste“ i oporbenih uhljeba u zastupničkim klupama gdje ih uglavnom nije vidjeti nekažnjeno jurišati na njega i ministre, što ih je osobno izabrao i instalirao!? Među kojima je po neočekivanoj abdikaciji Zdravka Marića gotovo nemoguće naći koji je nesposobniji od kojega, pa bahatiji, neučinkovitiji i karijerno-proplenkovićevski uvlačljiviji.

Kakvu bi to veliku štetu pretrpjela Bijedna Naša da luzer na zagrebačkim gradonačelničkim izborima Davor Filipović nije gospodarski ministar, da Ministarstvo vanjskih i europskih poslova ne vodi smiješni Gordan Grlić-Radman kojemu se strani diplomati smiju iza leđa, a predsjednik RH ga naziva „živoderom“, da zdravlje nacije nije povjereno nesposobnom Viliju Berošu, tzv. Covid-ministru koji puca po šavovima od prepotencije bez pokrića, itsl. Uključe li se u računicu tzv. vanjski čimbenici globalno teške i moguće vrlo brzo još puno teže situacije – o kojoj se Plenkovića, HDZ i cijeli međunarodno marginalan tzv. zapadnobalkanski kiflić baš ništa ne pita – u Bijednoj Našoj nisu isključeni i prijevremeni parlamentarni izbori. Naravno da Raspušenko, Krst Časni, Katarina Peović, Sandra Benčić, Krešo Beljak, Iva Penava, injsl. – osim možebitno Zorana Milanovića-„Kremaljskog“ za drugi predsjednički mandat – nemaju uvjerljivih izbornih izgleda za osvojiti vlast ni pojedinačno niti udruženi, a koalicijski bazeni i HDZ-a i oponenata su sličniji plitkoj kaljuži prepunoj punoglavaca, nego dubljem jezeru s plemenitom ribom.

U tim okolnostima – uvriježeno je i prošlih tridesetak godina – sezona lova ne obećava drugo do li to da loš zamjenjuje lošega. Odnosno da se loši nekom izbornom alkemijom svaki put održe među tom žabokrečinom na površini i nastave prodavati ista muda pod bubrege. Recimo, u raspodjeli saborskih mandata, gdje su pozamašne držane apanaže za rad koji se ne vrednuje pravedno i za proizvoljno „radno vrijeme“ koje godinama već praznom sabornicom (čemu tv-prijenos na Četvrtom programu HTV-a!?) izaziva sablazan među građanima što i za dva-tri neopravdana izostanka s radnog mjesta lete s posla. Bi li najviše predstavničko-zakonodavno tijelo u državi, Hrvatski sabor, tzv. Visoki dom, izgubilo ugled, važnost i učinkovit odnos prema svrsi svog postojanja i ulozi u upravljanju zemljom da nema jednog Furija Radina (saborski je zastupnik od 1992. godine) kao „vječnog“ izabranika talijanske narodne manjine ili Milorada Pupovca desetljećima, je li, „najvažnijeg“ političkog Srbina u Bijednoj Našoj i stalnu vreću za udaranje proustaškom dijelu oporbenih marginalaca? Veljka Kajtazija u ime Roma i 11 inih narodnih manjina? Bez Marijane Petir, Kreše Beljka, većine onih što za plenarnih sjednica ne sjede na sabornici, nataču se u saborskom kafiću i po stranačkim uredima u zgradi, šalabajzaju po shopping centrima ili se, je li, u cijelom mandatu uopće ne javljaju za riječ, a godišnje inkasiraju blizu pola milijuna javnog novca?

Vlast na kušnji

Ima li Bijedna Naša sposobnoga političkog Roma među svojim manjincima osim Kajtazija, Srbina osim Pupovca, Talijana osim Radina, etc.? Bi li bila propala da joj se već od davnih ekoloških prosvjeda zbog Trgovske gore, a uvijek uz vladajuće skute, u političkoj orbiti ne mota Marijana Petir i ne zida si povlaštenu mirovinu na „poljodjelskom“ pametovanju od kojega iseljeno i razvojno upropašteno selo nije imalo nikakve koristi? Niti će ikad imati. Kao ni stranka HSS kojom se prošetala dok je bilo unosno zajedno s Krešom Beljkom, a kad je postalomanje unosno i gotovo besperspektivno razišla se s njim te su oboje ostavili žalibože trag u novijoj političkoj povijesti RH. Manje-više identičan onomu što ga iz mandata u mandat ostavlja veći dio nacionalnih političara i saborskih zastupnika, dok zemlja vidljivo postaje sve manje razvojno samodostatna, a sve više eurounijska prosjakinja. I, dakako, da su za to krivi unutarnji („nikad nisu željeli samostalnu, neovisnu i suverenu hrvatsku državu“) i vanjski neprijatelji („Srbi i Bošnjaci“, tko bi drugi). Jer je Hrvatima valjda u genima osjećaj kako je uvijek sudac kriv što „nama nije dosudio penal protiv protivničke momčadi“, „što nam je poništio regularan gol“ ili što „nas je pokrao“, što je „cijelu utakmicu navijao za naše protivnike“… Slavenska braća Srbi – doduše, nisu lišeni ni usuda tzv. hrvatskog jala, odnosno navade s desne strane Dunava: dva Hrvata, pet političkih stranaka – čak su u samu nacionalnu heraldiku utkali svoja četiri S/C („Samo sloga Srbina spašava“), što brankovićevski, je li, odaje istu navijačku strast iz hrvatske utakmice.