Opera buffa na balkanskom kifliću

Povezani članci

• Neće nas američki ambasador podučavati što i kako da radimo
• U ime nevinih žrtava Vranića
• Promocija knjige Nerzuka Ćurka “Zašto je Bosna a ne ništa” u Zagrebu
• Lijepa obećanja i ponovljene slutnje
• Podsećanje – Zoran Đinđić
• Građani Mostara poručuju: Pravda je pobijedila ali kazne su mogle biti veće

foto: Goran Mahkek/ CROPIX

Da Scarlatti, Porpora, Pergolesi, Piccinni, Paisiello, Cimaroso, Rossini, pa i Mozart, Donizetti… makar izdaleka imaju prigodu gledati što je sadržaj političkih intermezza u međučinovima državne opere seria pokrili bi se ušima po glavi ili uhvatili rukama za trbuh da ne puknu od smijeha. Da je balkanski kiflić ikomu važan u naprednom svijetu – kao što nije – smjesta bi se dao na pisanje doktorske disertacije o fenomenu prve trećine 21. stoljeća, s preporukom da hrvatske tzv. političare za kormilom vlasti zamijeni nova generacija sofisticiranih robota s ugrađenom umjetnom inteligencijom. Koji su izgledom pljunuti sapiensi, a sposobni učiti, ne priznajući floskulu – griješiti je ljudski. No taj se film u RH neće prikazivati tako skoro

Marijan Vogrinec

„Vidim da je Pupovac održao presicu“, raspalio je u svom stilu SDP-ov kandidat za predsjednika RH Zoran Milanović po aktualnoj predsjednici i protukandidatkinji Kolindi Grabar-Kitarović, koja se napadno ulizuje tzv. suverenističkoj/radikalnoj desnici ne bi li vratila izgubljene političke akcije u toj družbi. „Vidim i da se smirila situacija u vladi (paljba po HDZ-ovom koalicijskom partneru u vlasti, lideru hrvatskih Srba Miloradu Pupovcu zbog usporedbe RH s tzv. NDH i tvrdnjom da je čimbenik nestabilnosti u regiji zbog rastuće ustašizacije društva, fizičkih napada na Srbe u RH i njihovu imovinu, op. a.). I na kraju cijele priče – eto nje! Pupovac je rekao što je rekao, nekom je to normalno, nekom nije, a ona mu prijeti. Gledam te providne duple pasove između beogradske čaršije i njihovih prijatelja ovdje.“ Pupovac i SDSS neće izaći iz vladajuće koalicije, a premijer je Andrej Plenković stao na loptu i neće ga istjerati – kao što je po kratkom postupku travnja 2017. najurio Most Bože Petrova – jer mu je više stalo do demokratskog dojma u međunarodnoj zajednici, nego do tih što ne mogu smisliti srpske manjince kao participante u vlasti RH.

Očekivano je da Plenkovićevi ministri, pa i ideološki najradikalniji, poput Milana Kujundžića, napadno uzimaju Plenkovićevo za „svoje stajalište“ o Pupovčevoj/SDSS-ovoj sudbini u HDZ-ovoj vladajućoj koaliciji – nakon što se lider hrvatskih Srba s vremenskom zadrškom ipak na presici nije ispričao za svoje tvrdnje niti ih je povukao – kao što je očekivano to tko će i zašto u predizbornom zaposjedanju interesnih busija inzistirati na radikalnom protusrpstvu kao provjereno plodnom humusu na kojem raste možebitno kritična izborna prevaga na biralištima. Predsjedničkim krajem ove, parlamentarnim dogodine, pa lokalnim/regionalnim izborima. Nije neočekivano da šef HDZ-a i premijer javno „nema sluha“ za ove što koče uzbrdo. Za ionako nesklono mu tvrdo, tzv. desno krilo HDZ-a, dio Hvidre pod „virovitičkom kontrolom“ Josipa Đakića (u kompi sa smijenjenim ministrom Tomislavom Tolušićem) i čelnike nekih od 1350 braniteljskih udruga. Koji, je li, traže Pupovčev kazneni progon, a pred tv-oko izlaze vrijeđati RH ustaškim designom šahovnice na majicama (npr. izvjesna udruga iz Petrinje), čime Pupovcu daju za pravo. Kao i puleni Brune Esih, predsjednice Nezavisnih za Hrvatsku i mnogi što demonstrativno kaljaju ugled RH i krše zakon šahovnicom bijelog početnog polja i bez državne/službene krune hrvatskih povijesnih pokrajina.

Ostavka? Ni govora!

Kao i izvjesni Mato Bubaš, predsjednik Odbora za hrvatske branitelje Virovitičko-podravske županije, navodno bivši hosovac, koji je neki dan u Voćinu na svečanoj sjednici u povodu Dana općine Voćin završio svoje prigodno slovo ustaškom krilaticom „Za dom spremni“, u nazočnosti HDZ-ovih saborskih zastupnika Josipa Đakića (predsjednik Hvidre i izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića) i Tomislava Tolušića. Stotinjak nazočnih je uskratilo pljesak Bubašu i posramljeno gledalo u pod, a srpski predstavnici općine i županije prosvjedno su napustili dvoranu. Đakić i Tolušić nisu, a morali su, ako drže da je „Pupovac uvrijedio RH“ usporedbom s tzv. NDH u kojoj je kvislinškoj/ustaškoj paradržavi 1941.-1945. proveden genocid nad Srbima, Romima i Židovima, a 1942. su ustaše u Voćinu i okolici izvele masovan pokolj nad lokalnim Srbima. Đakićev sin (22), član HDZ-a i vlasnik hotela u Pitomači (sic transit), nedavno je sudski sankcioniran (smiješnom kaznom) zbog tzv. božićne čestitke na FB-u „prijateljima srbićima“ fotkom nekog mutavog ustaše što drži u rukama odrubljenu četničku glavu. Njegovom ocu Josipu nadimkom Jopa, na državnoj apanaži od 30.000 kuna mjesečno i navodno spornim dijelom ratnog staža (odlukom virovitičkog generala Đure Dečaka) nije palo na um podnijeti neopozivu ostavku na sve javne pozicije. Iz moralnih razloga. Jer nije mu šovinistički zadrtog sina odgajao sv. Petar, nego on osobno.

 Ali jest Josip Đakić nadimkom Jopa protusrpski agresivan i nabusit kao „domoljub“ u tzv. Visokom domu i izvan njega. U Virovitici i okolici zaziru od njega i klana mu ljudi što teško žive na muci svojih deset prstiju, klone se od njega i afera koje se vežu za njegovo ime i ponašanje. Sada – pod smokvinim listom Hvidre – ultimativno je nabrušen na kolegu zastupnika Milorada Pupovca, jer protuplenkovićevske igre radikalne tzv. desnice predizborno već prelaze granice do kojih nije dopušteno udarati ispod pojasa, kamoli „protivnicima“ i protivnicima vaditi crijeva. Da ti pamet stane. Drž’te lopova! Neka visi Pedro! Država s takvim „domoljubima“ na/pri vlasti ili jurišajućima na obje strane Markovog trga i na Pantovčak, koji misle da su zaslužni građani prvog reda i da je „sloboda što su nam je izborili hrvatski branitelji“ njihovo ćaćinstvo –  nema budućnost. Država Hrvatska nije ni Đakićevo, ni braniteljsko ni HDZ-ovo, ni crkveno niti ičije vlasništvo. Vlasnici su joj svi građani – uključivo „naše“ Srbe i Milorada Pupovca – što u njoj žive. Bez obzira na etničku, političku, ideološku, (ne)vjersku, rodnu i svaku drugu pripadnost.

Ni Hvidra niti ostale braniteljske udruge, kao ni Katolička crkva ili koja ina organizacija dragovoljno okupljenih građana nemaju se pravo miješati u državnu politiku, prozivati ili diktirati vlasti svoje „želje i pozdrave“, kamoli je ucjenjivati i prijetiti. I jedni, i drugi i treći… imaju svoje/druge zadaće u društvu, pa… Za pitanja vlasti i vladanja postoje mjesto i vrijeme, izbori i građani s biračkim pravom, pa svakomu – široko polje. Inteligentno je premijer Plenković odgovorio zaigranima u Hvidri i takvima: „HDZ s partnerima odlučuje tko će biti u koaliciji i vladajućoj većini, a  Josip Đakić će se ponašati kao lojalan član HDZ-a“. Pročelnik zagrebačkog Ureda za branitelje Miodrag Demo, stopostotni ratni vojni invalid i dugogodišnji hrvatski branitelj Milana Bandića kazao je otprilike isto novinaru Nove TV Andriji Jarku o Hvidrinom ultimatumu za kazneni progon Milorada Pupovca: „Ništa od toga neće biti kao što nije bilo ni u puno drugih ultimatuma. Koliko znam, predsjednik Hvidre je član HDZ-a, odnosno vladajuće koalicije i mislim da su i 90 posto članova odbora članovi HDZ-a. Mislim da se ovdje vrti jedna druga priča iza leđa. Iduće godine su proljetni izbori u HDZ-u i ovo je vrlo vjerojatno priprema za to. Držim da je ovo borba dviju frakcija u HDZ-u. Hrvatski branitelji moraju biti izvan toga i ponašati se izvanstranački. Ovo je miješanje branitelja u politiku, što se ne bi smjelo događati. Ako si u politici, bavi se njome. To je trebalo rješavati na Trgu žrtava fašizma, tj. u HDZ-ovoj centrali, jer su Josip Đakić i članovi Hvidre članovi HDZ-a“.

Kao što je taj proustašama „mrski Srbenda i četnik“ Milorad intelektualno, političkim stajalištima i čak čistoćom/pravilnošću vladanja standardnim hrvatskim jezikom superiorniji većini svojih oponenata koji ga verbalno linčuju već dvadesetak godina, pa i fizički ne štede u javnom prostoru, tako i premijer Andrej Plenković (zasad) ustraje na tzv. pomirbenom putu navodno Franje Tuđmana i ne pokazuje strah od prjetnji detronizacijom.  Ne impresionira ga promidžbeno-populistički narativ stranačke uzdanice za drugi predsjednički mandat, kojoj je najveća uvreda što joj Pupovac i SDP-ov protukandidat Zoran Milanović – iritantan kamenčić u cipeli još iz 2015. godine, kad joj je otvoreno dao znati kako ju ne doživljava te joj kao premijer nije ni čestitao na predsjedničkom izboru – znaju pogoditi baš u živac, a ona im nije sposobna jednako uzvratiti. Ili još žešće, brže i inteligentnije. Sudbina zna biti itekako okrutna. Najmanje zato, što je Grabar-Kitarović žena, pa u stisci puca čak i tim rodnim ćorcima. Jednoj Angeli Merkel, najmoćnijoj ženi na globusu, kojoj ne pada na um gledati u Twitteraša kao žaba u zmiju ili se laktovima probijati u njegovu sjenu – državnici muškog roda i politički oponenti u Deutschlandu nisu ni izgovor za vlastiti propust, ni krivci kad u politici nešto krene naopako niti lopta za narcisoidno napucavanje. Ali to su Merkel i Njemačka, a ne politički tzv. mainstream Bijedne Naše. Za koji vrijede neka pedeset osma „pravila“.

Što Plenković (ni)je čuo?

Hrvatska politička opera buffa – puna šaka brade da je samo predizborna –  endemski je izdanak postratnodomovinske nacionalne zbílje, proizašao iz dokazane činjenice kako Hrvat „napokon svoj na svomu“, s „hrvatskom lisnicom u hrvatskom džepu i hrvatskom puškom na hrvatskom ramenu“ (sic transit) nije zreo biti „napokon svoj na svomu“. Na svoju, je li, ne tuđu korist dijelom civilizirane međunarodne zajednice, koja je brat-bratu već tri četvrtine stoljeća načisto s povijesnom istinom o tomu tko je pobijedio i kako je završio Drugi svjetski rat, kako se uljuđena pravna država ima odnositi prema manjinama, ljudskim pravima i slobodama te kako treba izgledati demokracija u razvojno potentnoj zemlji. Hrvatska pak politička opera buffa – krcata grotesknim likovima karakterističnim za intermezza u međučinovima opere seria – ne može bez svojih ustaša i partizana, bez prepravljanja davno izgubljenih ratova u pobjede i prešućenih pobjeda u zločine, bez anatemiziranja Milorada Pupovca, SDSS-a, Srbije i Srba, bez opsesije tzv. naconalnom državom, izmišljenim mitovima krvi i tla, navodnih nacionalnih i vjerskih tradicija, etc.

„Gospodin Pupovac je u nastupu (presica, op. a.), koji je u njegovom stilu i na njegov način, rekao drukčije stvari, nego kako je to bilo artikulirano prije dva tjedna“, kazao je Plenković na sjednici vlade, protivno dijelu HDZ-a, borbenom gardu Grabar-Kitarović vis-à-vis Pupovca, neumjesnoj izjavi lakonotnog predsjedničkog kandidata tzv. suverenista Miroslava Škore i inih što Pupovca ne mogu smisliti samo zato, jer je Srbin i k tomu intelektualac intelektualniji od njih. „Na svoj način je rekao da suvremena Hrvatska nema veze s NDH, da Hrvatska nije faktor nestabilnosti i jasno je rekao da ova vlada i ova saborska većina nisu te koje kreiraju atmosferu nesnošljivosti. Dobro otvorite oči tko što govori, tko što radi i tko ima kakav cilj. Ja nemam nikakvih dilema, sve je kristalno jasno, i to tko igra koju rolu u ovoj šahovskoj partiji. Da ne bi mislili kako smo naivni.“ Tko tu (ni)je naivan, tko je šahovski velemajstor, a tko amater relativna je stvar, pokazat će vrijeme, no jest činjenica da Pupovac nije nakon desetak dana nemilosrdnog čerečenja skočio presicom sâm sebi u usta i pred progoniteljima se javno posuo pepelom. A oni su očekivali: „Oprostite, izletjelo mi je, ispričavam se“ ili „Povlačim izjavu, RH ne sliči tzv. NDH, nema rastuće ustašizacije, Srbi su čak ravnopravniji od Hrvata u RH, Lijepa Naša nije faktor nestabilnosti u regiji, to je Srbija Aleksandra Vučića“, etc.

Samo je koalicijski šef Plenković tako čuo Pupovca i sad bi – da nije, je li, tih što „igraju role u ovoj šahovskoj partiji“ – da slučaj Pupovac legne, jer potenciranje razdora u društvu, gadnih ideoloških podjela i međuetničkih napetosti nije dobro za predizborno zdravlje Bijedne Naše uoči kritičnog trenutka preuzimanja polugodišnjeg predsjedanja EU-om. Što će svijet reći za vlast iz koje demonstrativno izlaze predstavnici najveće etničke manjine? Radi nacifašističkih sentimenata i pojava, kojima vlada ne zna ili ne želi stati na kraj, a odavno je stao pobjednički, antinacifašistički svijet u kojemu bi RH trebao imati zasluženo mjesto. Baštinom Titovih partizana, saveznika antihitlerovske koalicije u Drugom svjetskom ratu u najvećem i najorganiziranijem narodnooslobodilačkom pokretu otpora u okupiranoj Europi. Kojim se Grabar-Kitarović neki dan dičila u Poljskoj na međunarodnom obilježavanju obljetnice početka najveće kataklizme u povijesti ljudskog roda, koja je zatrla više od 60 milijuna ljudi i razorila pola svijeta, ali licemjerno nije spomenula ni NOB, ni partizane, ni Tita…

I onda ima obraza čitati lekciju Miloradu Pupovcu svojim starim pismom (2016.) – nije znala sročiti što novije? – ne bi li se predizborno ulizala proustaškoj desnici, koja je zbog njezine neuvjerljivosti i ideološkog promiskuiteta digla ruke od nje u korist Miroslava Škore. U prvom krugu neće dobiti njihove glasove, a u drugom vrag u nuždi i muhe jede, jer ipak više mrze Milanovića i SDP od prevrtljive i potpuno nesposobne za predsjednicu države (bilo koje, i bantustana) Kolinde Grabar-Kitarović. Opera buffa na djelu. Kako će to oduševiti tzv. suvereniste i još gore od njih, a isprepadati Pupovca, SDSS i sve preostale hrvatske Srbe kad pročitaju kako Grabar-Kitarović u starom pismu na istu adresu znakovito uzdiže kažiprst, jer „s pozornošću prati njegove javne istupe u kojima na potpuno neprimjeren, neprihvatljiv i zlonamjeran način kritizira RH“.

Sami sebi najveći problem

Ni po Ustavu niti po demokratskim uzusima civilizacijski uljuđene zemlje nije ovlaštena presuđivati što je u političkom narativu neprimjereno, neprihvatljivo i zlonamjerno kritiziranje RH. Glede i u svezi toga itekako je na mjestu ona rugala se sova sjenici da ima veliku glavu budući da nitko u Hrvatskoj u prošlih pet godina nije toliko i tako kritiziran zbog neprimjerenih, neprihvatljivih i čak  zlonamjernih (prema izbjeglicama i migrantima, npr.) izjava i ponašanja kao Kolinde Grabar-Kitarović, i kod kuće i vani. Neki njezini potezi i osobit način predsjednikovanja, kakav još nije viđen na balkanskom kifliću i bližem susjedstvu, zahvalna su inspiracija humoristima i karikaturistima. Također i kod kuće i vani. Pa se ni „rat s Pupovcem“ ne može pojmiti kao njezino razumljivo reagiranje budući da je, kako je nekakav navodno „visoki izvor iz HDZ-a“ priopćio Jutarnjem listu, „Pupovac prema predsjednici krajnje nekorektan“, jer je „u barem deset izjava u posljednja dva mjeseca išao oštro prema njoj“. Svaki put u obrani srpske manjine i radi međuetničke snošljivosti. Nije trebao? Nije smio? Nije bio u pravu? Mrzi predsjednicu, a s HDZ-om participira u vlasti. Jest nakaradnoj, ali…

Opera buffa ide dalje, a što izborno razdoblje više odmiče prema finalu, postaje intrigantnije. Bolje od ikog u posljednje vrijeme, stanje političkog, gospodarskog i općedruštvenog zdravlja Bijedne Naše dijagnosticirao je najbogatiji domaći Hrvat, uspješan predsjednik Uprave Atlantic grupe Emil Tedeschi na konferenciji „Poduzetnički mindset“ u zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, gdje je žestoko opleo i po gradonačelniku Milanu Bandiću, i po samoj Akademiji, po zagrebačkom aerodromu, slučaju Agrokor, državnom ignoriranju pametnih mladih ljudi, bullshit ljubavi prema sportu, iseljavanju iz RH, ksenofobiji među Hrvatima, pričama o 1941. i 1991., etc., što državu sramoti pred civiliziranim svijetom.

„Imamo dva resursa: ljude i prirodu!, kazao je. „Ljudi nam odlaze. To je sjajno kad bismo imali ideju da se imaju gdje vratiti. Do ulaska u EU mobilnost ljudi u RH je bila mizerna. Blagoslov je da mladi ljudi danas mogu studirati u Heidelbergu, Amsterdamu… Pa to je genijalno. Isto tako da Europljani dođu kod nas. No, kad mi vidimo crnca, želimo ga linčovati u Splitu. Kad čujemo da netko govori srpski, bacamo ga u more. Kad vidimo azijata pred Markovom crkvom, još uvijek se smijemo i pokazujemo prstom. Nama je to čudno. Mi smo duboko zatvoreni u sebe, a jedina šansa nam je da se povežemo sa svijetom. Povezivanje nema veze s odbacivanjem vlastite tradicije, ni najmanje. I vrijeme je da si napokon odgovorimo što je bilo 1941. i 1945., jednom zauvijek. Da to prestane biti pokrivač svih naših modela jer je to besmisleno. Svijet se odredio, samo se mi nismo odredili jer su nečiji djedovi, očevi, stričevi… so what. Bili su i njemački, pa su Nijemci danas najnaprednija nacija u svakom pogledu, prije svega u otvorenosti, inkluzivnosti, prihvačanju drukčijeg, surađuju sa svima i nemaju problema. Ali mi imamo problem sami sa sobom.“

Opera buffa? Itekakva. Da ju makar izdaleka imaju prigodu gledati Scarlatti, Porpora, Pergolesi, Piccinni, Paisiello, Cimaroso, Rossini, pa i Mozart, Donizetti… pokrili bi se ušima po glavi ili uhvatili rukama za trbuh da ne puknu od smijeha. Da je balkanski kiflić ikomu važan u naprednom svijetu – kao što nije – smjesta bi se dao na pisanje doktorske disertacije o fenomenu prve trećine 21. stoljeća, s preporukom da hrvatske tzv. političare za kormilom vlasti zamijeni nova generacija sofisticiranih robota s ugrađenom umjetnom inteligencijom. Koji su izgledom pljunuti sapiensi, a sposobni učiti, ne priznajući floskulu – griješiti je ljudski.