ENG
Dakle tako nešto nije u stanju postići ni ona živahna starčad koja se svake godine, uključujući ovu, okuplja na Titov rođendan u Kumrovcu. Već puna tri i pol desetljeća mrtvi maršal izgleda življe nego ikada i svi su izgledi da će se čak aktivno uključiti i u skore parlamentarne izbore. Što je najvažnije, nisu za to zaslužni njegovi poklonici i drukeri, koliko god bilo jasno da su sada glasniji nego prije deset-dvadeset godina, nego, vidi ti to, pripadnici protivničkog tabora. Titovo dizanje iz groba besprijekorno su organizirali najljući hrvatski antititoisti i antikomunisti, iako su, ili baš zato, i oni glasniji nego ikada. Otkako je Tomislav Karamarko prebacio napade na SDP, njegove saveznike i intelektualnu i drugu ljevicu u dosad najveću brzinu, zahtijevajući da se javno odreknu ‘zločinca Tita’, vođi HDZ-a i hrvatske konzervativne kontrarevolucije dogodile su se stvari nalik noćnoj mori. Titove akcije naglo su skočile, i to u rasponu koji je toliko širok da boli glava. Od proslave 70. godišnjice iskrcavanja u Normandiji, gdje je Brozov portret markantno izložen među petoricom najvećih svjetskih boraca protiv fašizma. Do nedavnog Karamarkovog fijaska u Karlovcu, jednoj od najžilavijih utvrda HDZ-a, gdje su građani u internetskoj anketi glatko odbacili brisanje imena Trga Josipa Broza (pisali smo o tome u prošlom broju).
Nakon svega došla je, kao ljuta trava na ljutu ranu, i najava iz predsjedničinog ureda da će Kolinda Grabar Kitarović posjetiti kumrovečki muzej s Titovim memorabilijama, među kojima i onu zlosretnu bistu koju je prethodno dala odstraniti s Pantovčaka. Doduše, čovjek ne zna u koju bi značenjsku ladicu s tom najavom. Je li to još jedna od zbrkanih improvizacija hiperaktivne predsjednice? Ili, naprotiv, promišljen pokušaj da se izbalansira prethodno zalijetanje oko biste? Na kraju do posjeta nije došlo, navodno zbog spriječenosti drugim obavezama, ali ako je Karamarko uspio korigirati predsjednicu oko tako bezvezne stvari kao što je vojna parada u povodu ‘Oluje’, sasvim je blizu pameti da je to učinio i u vezi puno ozbiljnije stvari oko Tita. Broz, naime, čini zaglavni kamen u Karamarkovom projektu nacionalističke kontrarevolucije, pri čemu odmah na početku treba reći dvije važne nije stvari. On nije glup i zna da mu unatoč spomenutih pet portreta u Normandiji vanjske okolnosti idu na ruku, jer su Evropa i SAD ušli u novu spiralu antikomunizma, vezano uz ukrajinsko-rusku situaciju, ali i uz zloćudne, napola već i fašistoidne implikacije krize neoliberalnog modela kapitalizma. I drugo, zna da ovim najnovijim demoniziranjem Tita ulazi u rizik koji mu, vidjeli smo, već dolazi na naplatu, ali i da su mu ambicije takve da se to ne može izbjeći.
A ambicije su mu toliko velike, goleme da je vražja laž kada kaže da sada samo nastavlja tamo gdje je Tuđman stao. On, zapravo, Tuđmana želi istisnuti, jer jedino tako može ostvariti krajnji cilj, a to je da njegovu paradigmu vlasti zasnovanu na tzv. pomirbi zamijeni paradigmom čistog antikomunizma. Zato nije slučajno, nego je vjerojatno i Karamarko na to utjecao, što je njegov intervju u posljednjem broju tjednika ‘Globus’ osvanuo pod amblematskim naslovom ‘Moj antikomunistički manifest’. U tom manifestu nema ničega posebno novog, niti je tu on nešto naročito oštriji nego inače. Čak se na jednom mjestu deklarirao kao antifašist i tako relaksirao svoje prijašnje najave da će, čim uzmogne, izbaciti antifašizam iz hrvatskog Ustava. Ali jasno je da je ovim intervjuom ciljano htio postići to da dosad najpotpunije i najzaokruženije predstavi sebe kao, njegovim riječima, ‘antikomunista i antitotalitarista’. Kako bi onda s te pozicije izveo i dosad najcjelovitiji napad na ‘SDP i srodne stranke’, služeći se pritom i sasvim proizvoljnom tvrdnjom da bi i Tuđman, da je živ, izveo ovakav ‘obračun’. Čak mu je, vjerojatno nesvjesno, stavio u usta i sintagmu ‘crveni vragovi’, koju ovaj nikada nije upotrijebio. Naprotiv, prilično je vjerojatno da je baš Tuđman zaslužan, možda i nekim pogurancem za koji se ne smije znati, što je SDP preživio najkritičnije izbore 1992. godine, kada mu je otvoreno prijetilo da nestane s političke scene. Uostalom, Račan–Milanovićeva stranka sa zahvalnošću mu to pamti do današnjih dana, pa ga je ovaj potonji nedavno u povodu Dana pobjede nad fašizmom uzdigao visoko uz bok Tita.
Ovo je kod Karamarka izazvalo novu provalu bijesa, jer je nedopustivo, zapjenio se, izjednačavati njih dvojicu, što je, doduše, sasvim točno. Ali iz potpuno drukčijih razloga nego što on misli. To se najbolje vidi na primjeru pomirbe, koju je Tuđman, za razliku od Tita, vidio u nacionalističkom ključu koji ne obuhvaća druge (Srbe, Bošnjake…), naprotiv, isključuje ih i odstranjuje. Ali Karamarku, vidimo sada, ni to nije dovoljno, nego bi isključivao i odstranjivao i HDZ-ove stranačke suparnike i šire, bez obzira na to što su mu se ovi približili slijeva više nego što obje strane žele priznati. Tako šef HDZ-a spaja nespojivo, jer se u njegovom slučaju očito radi o nekoj vrsti antitotalitarnog totalitarizma, kao što se može govoriti i o njegovom antifašističkom fašizmu, pa čak, o jada, i o antikomunističkom komunizmu (staljinskog tipa).
U svakom slučaju, Karamarko slaže svoj nacionalistički projekt na smetlištu najgorih političkih doktrina, kao da je odlučio degenerirati poznatu povijesnu sintezu prvog hrvatskog predsjednika. Dok je, naime, Tuđman tvrdio da Hrvatsku pravi od najboljih dijelova hrvatske desnice i ljevice, makar je u praksi to izgledalo sasvim drukčije, Karamarko to radi od najgorih dijelova. I još, začudo, misli da je baš to jako dobro, bolje ne može. Drukčije se ne može protumačiti njegov kasniji bizarni poziv Zoranu Milanoviću da se vide i porazgovaraju, jer je, kao, dosta ovih podjela u hrvatskoj politici. I to nakon što već neko vrijeme najavljuje da će HDZ ne samo pobijediti nego i zbrisati njegovu stranku koja ‘ne voli Hrvatsku’, a cijelu zemlju podvesti pod diktat ‘istinskih hrvatskih vrijednosti’.
Možda bi sve ovo bio privatni problem ovog opasnog čudaka da ne postoji ozbiljna mogućnost da uskoro dođe na vlast, pri čemu se ne vidi da bi oni u Bruxellesu i Washingtonu imali nešto protiv. A ne vidi se ni da kod kuće postoji dovoljno snažna i organizirana politička snaga koja bi to spriječila. Tako jedino ostaje da se na početku spomenuto karlovačko čudo ponovi i puno šire u zemlji, ali pitanje je je li realno to očekivati ako ništa, ili skoro ništa drugo, ne usmjerava stvari u tom pravcu.
