Online nastava: Budućnost nastavnog procesa ili njegov suicid?

Izdvajamo

• Ako u neki online pretraživač ukucamo pojam online nastava ili pak homeschooling što bi možda bio i adekvatniji naziv, dobit ćemo mnogo rezultata nekih od empirijskih istraživanja iz ove oblasti koja su provođena u razvijenim i odgovornim zemljama. Međutim, ne i kod nas. Čitajući nova naučna saznanja, lako se i logički može shvatiti zašto je neko društvo donijelo određene aktualne epidemiološke mjere i šta se od tih mjera očekuje. Šta mi očekujemo i gdje idemo, trenutno nikome nije jasno.

Povezani članci

• Vesna Pešić:Smrt na domaku srpskog sna
• Mefistovski postupci i zablude
• Alfa mužjaci, njihovi sateliti i ljudska prava
• Na današnji dan: Proboj logoraša iz Jasenovca
• Posljednji poziv u pomoć
• Primarijus dr. Abdullah Nakaš

Da li je online nastava istovjetna onoj tradicionalnoj i u kojoj mjeri koreliraju? Koji utjecaj dugoročno online okruženje ima na psihofizički razvoj učenika? Koliko su nam nastavnici educirani u teoriji online didaktike, da li vladaju računarskim vještinama i, naposljetku, koliko nam je uopće kvalitetna i sinhrona online nastava? Sve dok nemamo empirijske odgovore na ova pitanja, bojim se da ćemo naše stavove temeljiti na metodi lične procjene pojedinaca.

Dok se u mnogim dijelovima razvijenog svijeta već od samog početka upotrebe interneta i računara oni koriste kao savremena nastavna pomagala ili pak u kombinaciji kao novi obećavajući nastavni oblik nazvan «online learning» ili slično. Sva ova «nova» tehnika, računari, aplikacije i saznanja oko njihove upotrebe u nastavi nekako jako teško i sporo ulazi u nastavni proces kod nas. U prethodnom periodu, onome prije pojave koronavirusa, samo su pojedini zakoni i podzakonski akti koji se bave nastavnom tematikom prepoznali ovaj nastavni oblik i potpuno stidljivo i sa mnogo otpora ga uveli u praksu. Međutim, šta je to online nastava i koliko je ona uistinu kvalitetna, te kakva je njena budućnost u bosansko-hercegovačkom obrazovnom sistemu? Ovo su krucijalna pitanja koja bi sebi trebali postaviti svi oni koji se danas u bilo kojem obliku bave nastavom kod nas.

Razlika između online i tradicionalne nastave ogleda se u tome što se tradicionalna nastava uvijek odvija u određeno vrijeme, na određenom mjestu i s određenim predavačima i sadržajima, dok je online nastava sasvim suprotna svim navedenim segmentima. Ovdje nastavnik didaktizuje sadržaje, prilagođava ih online okruženju i postavlja na neku od platformi kojoj onda učenici, ma gdje oni bili, mogu lako pristupiti. Ovom obliku nastavnog procesa otvoreno je mnoštvo mogućnosti, posebno onih savremene tehničke prirode. Prednosti su enormne a posebno za politički i društveni poredak u kojem trenutno živimo. Ovakav način predavanja tako, sam po sebi povećava ROI (Return-on-Investment), što je u kapitalističkom svijetu itekako bitno. ROI u biti znači da se s manjim ulaganjem resursa, odnosno novca, vremena i truda dobija isti ili približan rezultat.

Online nastava itekako ima svoje prednosti. Pored toga što je inovativna, ona štedi vrijeme i novac i omogućava učeniku da sam odredi tempo i vrijeme učenja. Onome ko želi postići nešto konkretno, nude se tako sve mogućnosti. To konkretno znači da učenike umnogome potiče na samodisciplinu i marljivost. Naravno, i online nastava, kao i sve drugo, ima i svoje loše strane, posebno u segmentima ocjenjivanja koje je u online okruženju itekako podložno plagijatima i prevarama. Međutim, možda je i ovdje prilika da se odvojimo od obrazovnog sistema zasnovanog na rezultatima ocjena numeričkog karaktera i krenemo putem obrazovanja koje učenika osposobljava za današnjicu i u prvi plan stavlja njegove sposobnosti i kompetencije.

Online nastava je na početku pandemije možda bila i jedino rješenje u nastavnom procesu. Ovaj nastavni oblik nudio je upravo ono što je nastavnom procesu u ovom kriznom dobu bilo potrebno, a to je zbrinjavanje djece u porodicama i iole pristojno bavljenje nastavnim sadržajima. Međutim, prošla je skoro cijela godina. Prethodna nastavna godina završena je online, a isto tako počela i tekuća. Gdje smo trenutno? Koliko su kvalitetni sadržaji koji se nude učenicima? Da li smo online nastavu postavili ispravno? Da li nastavnice i nastavnici vladaju potrebnim znanjima i kompetencijama? Koliko se ulaže u online nastavu? Sve su ovo otvorena pitanja na koja, bojim se, baš niko trenutno ne može dati odgovor.

U razgovoru s nastavnicima, a s ciljem pripreme za pisanje ovog teksta, naišao sam na suprotne stavove.

Neki od sagovornika bili su više nego oduševljeni ovom nastavnom metodom. Izrazito motivisani pričali su o svim mogućnostima online nastave. Te mogućnosti su raznolike, a jedna od prednosti jeste i ta da se učenicima možete nastavne sadržaje prenijeti, bilo to video zapisima ili online-zadacima tako da svaki segment nastavnog časa učenici mogu onoliko puta sebi ponavljati, i nanovo puštati dok ga ne usvoje. Isto tako, na primjer na času historije možete biti u nekim od najprestižnijih muzeja svijeta, analizirati eksponate i razgovarati sa kustosima ili na časovima stranih jezika razgovarati sa izvornim govornicima iz bilo kojeg dijela svijeta. Ocjenjivanje može biti automatski generirano tako da svaki učenik u istom trenu dobije automatski test koji se istog momenta korigira i u trenutku kada učenik završi test, dobije i ocjenu svog rada. Sve vrlo transparentno i objektivno.

Međutim, ima i onih koji u online nastavi vide samo nužno zlo, odnosno onih koji smatraju da je «živa riječ», šta god to značilo, nezamjenjiva. Mnogi nastavnici se itekako teško snalaze  u svijetu aplikacija, alata i mogućnosti koje nudi online okruženje i jedva čekaju da se ponovo vrate u škole i učenicima uživo predaju lekcije te ispituju njihovo znanje.

U premostu između ova dva shvatanja, trenutno se nalazi nastavni proces kod nas. Nemamo uslove da nastavu odvijamo tradicionalno, a potpuno se zanemaruje činjenica da bi se za uspješnu online nastavu trebali steći neki od preduslova koje, nažalost, još uvijek nemamo.

Pored tehničke prirode, dakle dobre internet konekcije, računara i dobrog poznavanje online aplikacija, potrebno je vladati i temeljima online didaktike. Ako nas u tradicionalnom nastavnom procesu didaktika uči kako predavati, koje nastavne oblike imamo, kako određujemo nastavne faze i ciljeve, tako nam i online didaktika jasno navodi kako sve to uraditi u online okruženju. I upravo ova dva načina predavanja se uveliko razlikuju jedan od drugog. U nekom tradicionalnom načinu predavanja itekako smo vodili računa o kvaliteti nastave, o nastavnim metodama, o didaktizaciji nastavnih sadržaja i njihovoj dokimologiji. S druge strane, online nastavu smatramo nekim prolaznim stanjem u koje ne vrijedi ulagati ni trud ni vrijeme, jer će sama po sebi, čim prođe pandemija, nestati. Međutim, da li je to uistinu tako te da li upravo ovakvim stavom nepopravljivo štetimo obrazovanju?

Već skoro godinu dana smo online. I? Samom logikom dalo bi se zaključiti da smo nakon godinu dana postali barem mali eksperti u ovoj oblasti. Ali nismo! Jer online način predavanja ne shvatamo ozbiljno i vodimo se parolom «Čekaj da prođe!». Da online način predavanja shvatamo ozbiljno, u protekloj godini bismo nužno empirijski obuhvatili pitanja kvaliteta i funkcionalnosti online nastave kako bi se stekla baza ili temelj za donošenje odluka na politički operativnom nivou. Međutim, znanstvena zajednica u Bosni i Hercegovini samo se sporadično bavi ovom važnom problematikom, pa nam još uvijek nedostaju empirijski odgovori na važna pitanja, poput onih: Da li je online nastava istovjetna onoj tradicionalnoj i u kojoj mjeri koreliraju? Koji utjecaj dugoročno online okruženje ima na psihofizički razvoj učenika? Koliko su nam nastavnici educirani u teoriji online didaktike, da li vladaju računarskim vještinama i, naposljetku, koliko nam je uopće kvalitetna i sinhrona online nastava? Sve dok nemamo empirijske odgovore na ova pitanja, bojim se da ćemo naše stavove temeljiti na metodi lične procjene pojedinaca.

Ako u neki online pretraživač ukucamo pojam online nastava ili pak homeschooling što bi možda bio i adekvatniji naziv, dobit ćemo mnogo rezultata nekih od empirijskih istraživanja iz ove oblasti koja su provođena u razvijenim i odgovornim zemljama. Međutim, ne i kod nas. Čitajući nova naučna saznanja, lako se i logički može shvatiti zašto je neko društvo donijelo određene aktualne epidemiološke mjere i šta se od tih mjera očekuje. Šta mi očekujemo i gdje idemo, trenutno nikome nije jasno.

Nastavni proces trebao bi zauzimati važniju ulogu u jednom društvu i njemu bi se trebalo pristupati odgovorno. Ako barem pola godine pošaljete stotine hiljada učenika u neku online nastavu, onda morate imati jasan cilj, pregled nedostatak u procesu i plan edukacije nastavnog kadra i ulaganja. Smatram da je trenutno i najvećem laiku i skeptiku jasno da će pandemija koronavirusa potrajati još neko vrijeme, da je praksa «čekanja da prođe» pogrešna i da je inertnost, kako akademske zajednice tako i političkih struktura, jako opasna po društveni poredak. Dok su, recimo, u Njemačkoj po nalogu ministarstva, autori odobrenih udžbenika iste u rekordnom roku preradili i didaktizovali za online način predavanja, kod nas se ta tema i ne spominje. Mi smo nekako sretni i zadovoljni činjenicom da imamo barem neki od udžbenika u PDF-u. U našoj zemlji se toleriše nastava preko vibera i TV-kanala, zatim skeniranje i slanje zadataka učenicima e-mailom, pa čak i telefonski pozivi, a istovremeno online didaktika u razvijenom zapadnom svijetu čini nevjerovatne korake u svom razvoju. Stoga ostaje jasna bojazan da nismo prepoznali onu pozitivnu stranu ove pandemije koju su mnoge razvijene zemlje iskoristile za reformisanje svojih obrazovnih sistema. Naša reforma stoji i ako je uopšte ima, fokusirana je već godinama na pustu izmjenu i redukciju nastavnih sadržaja. Nemamo plan, a ni viziju. Trenutni period smatramo samo fazom koja će proći, nadajući se da ćemo uskoro moći nastaviti po starom.

Naposljetku, smatram da je nužno uputiti apel nadležnima kako bi se ozbiljnije pozabavili kvalitetom i tehničkim mogućnostima online nastave. Bez adekvatnog ulaganja u nastavni proces ne možemo ni imati rezultat. Hitno je potrebno omogućiti nastavnicima bolje tehničke alate i uređaje, sve nastavne sadržaje, udžbenike, planove i programe i tehnike ocjenjivanja potrebno je prilagoditi trenutnom načinu predavanja, ali ne individualno, svaki nastavnik za sebe, nego institucionalno i jednako za sve. Neophodno je i dodatno educirati nastavnike iz oblasti online didaktike i online metodike i shvatiti da je online nastava budućnost ovog društva, jer zasigurno će biti dio nastavnog procesa i nakon perioda pandemije. Svako onaj ko «čeka da prođe» mogao bi se dugo načekati, a pogrešno i nekvalitetno primijenjena online nastava mogla bi biti samohitac u obrazovnom procesu sa nesagledivim posljedicama.