Boris Dežulović: Oni meni da nema stanovništva!

Povezani članci

• KRISTALNA NOĆ
• RUDARSKA TRAGEDIJA: Smrt nevidljivih ljudi
• Српски прeмиjeр Стивeн Сигaл
• NE DIRAJTE ULICU MARŠALA TITA
• Zašto odbijam navijati za Hrvatsku
• Međunarodni poredak je rasturen

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, ušao Mujo dobro raspoložen u kafanu, naručio rakiju, pa rukom zaokružio po stolovima i rekao konobaru: “Daj i ostalima po piće.” “Mi nismo ostali”, začuo se u to glas sa susjednog stola. “Mi smo Bošnjaci”.

Piše: Boris Dežulović

Nije Mujo, shvatili ste, ni kokuz, ni pizda. Svatko danas u Bosni i Hercegovini ima para da plati piće ostalima. Ne samo, naime, da za “ostale” u BiH nema mjesta, već je i onih prvih, drugih i trećih ispalo, kako stvari stoje, dobro više nego što ih stvarno ima. Zajebete li se, recimo, pa ne častite u kafani ostale, već samo Bošnjake, ispast će da je za pet-šest stolova sjedilo hiljadu osamsto četrdeset Bošnjaka.

Nije, eto, dunjaluk vidio takvog popisa stanovništva, kakav je u Bosni i Hercegovini organiziran 2013. godine. Ne kažem, i drugdje u svijetu, kad se vrši inventura stanovništva, postoji dopuštena margina, ukalkulirano odstupanje od stvarnog broja, ali rijetko gdje – možda u nekim afričkim i azijskim državama – to odstupanje prelazi jedan do dva posto. A i to je u pravilu manjak, jer postoje zabiti u koje popisivačka noga nikad nije kročila. Ili se barem nikad otamo nije vratila.

Popis stanovništva, naime, ozbiljna je stvar: ti podaci u odgovornim društvima ne služe samo za Wikipediju i upravne odbore komunalnih poduzeća. Cijele nacionalne strategije baziraju se na preciznoj socijalnoj stratifikaciji iz popisa stanovništva. U Japanu, recimo, jedan jedini Japanac da na popisu ispadne viška, predsjednik državne popisne komisije odmah bi izvršio ritualno samoubojstvo sabljom. Posljednje bi mu riječi bile: “Jel sad u redu?”

U Bosni i Hercegovini, međutim, tim stvarima prilaze mrvu opuštenije i ležernije. Nije ovo, jebiga, Japan, popisivalo se ovdje leva-leva, više onako odoka, plus-minus. Nije se pretjerano inzistiralo da popisivač u kući svojim očima vidi čovjeka kojega popisuje, ili barem ličnu mu kartu. Nije trebao ni JMBG. Po osobitom tumačenju popisnih pravila, za upis u stanovništvo BiH dovoljno je, naime, da vam rođak do osmog koljena u vojsci ima prijatelja kojemu je jedan od roditelja makar jednom u životu bio u Bosni i Hercegovini. Ili barem u jednoj od susjednih zemalja.

Nije, najzad, popisivač nužno ni morao biti u kući. Popisivalo se, čitali smo, i po kafanama. “Daj i ostalima po piće”, rekao bi popisivač konobaru.

– Koliko ste rekli? – učinilo bi se tako popisivaču u maloj jednoj, trošnoj kućici kraj Olova da je domaćin rekao “dvanaest hiljada i trista”.

– Dvanaest hiljada i trista. Velika familija – odgovorio bi domaćin, kao da se pravda. – Ćerke se rano poudale, a zetovi ništa ne rade. Svi u mene.

– Pa gdje su svi? – pitao bi popisivač, vireći kroz otvorena vrata u jedan jedini sobičak stare kućice, gdje starija žena spokojno hrče pred televizorom.

– Evo baš išli u granap.

Cijeli konvoji autobusa, kombija i osobnih automobila, čitali smo, stizali su u Bosnu i Hercegovinu iz susjednih zemalja, ali i iz Švedske, Norveške, Njemačke, Švicarske i cijele Europe. Neviđena gužva bila je na graničnim prijelazima, otimali se ljudi da ih se popiše u BiH.

– Đe ćete to vi? – pitao bi granični policajac u Ljuboviji vođu skupine od dvadeset autobusa iz Srbije.

– Rešili malo da obiđemo Međugorje – nehajno bi odgovorio vojvoda konvoja, brkati div s trokilogramskom zlatnom krstačom oko vrata.

– Međugorje? – sumnjičavo bi policajac preko brkajlijinih ramena ošacovao autobus valjevskih registracija, s velikom ikonom Prepodobne Efrosinije na vjetrobranu.

– Dabome – spremno bi odgovorio brko, pa se tri puta brzo prekrstio.
To s Međugorjem ispalo je dosta zgodnim opravdanjem, konvoji autobusa za marijansko svetište u Hercegovini prelaze bosanskohercegovačke granice preko cijele godine, pa tako, računali su inženjeri popisanih duša, neće biti sumnjivi ni sada. Prešli bi granicu, pa brzo potražili prvo naseljeno mjesto da se popišu.

– Bogami, ako Vlasenica nije iza ćoška – prostenjao bi čiča iza vozača – ja ću da se popišam u autobus.

Nekoliko autobusa iz Hrvatske, kazali su novinarima u Agenciji za statistiku, prešlo je tako granicu na “izletu u Međugorje”, pa produžili u Konjic da se tamo popišu. “Oprostite”, pitali su policajca u Konjicu, “gdje je ovdje popis stanovništva?” Policija ih, naravno, vratila u Hrvatsku, a oni se samo okrenuli, pa ponovo preko granice. I tko zna koliko bi se tako vozili od Imotskog do Konjica i nazad, da u međuvremenu u Bosni i Hercegovini nije završio popis stanovništva.

Nije stoga nikoga pretjerano začudilo kad su statističke agencije na kraju objavile kako su prvi, neslužbeni rezultati popisa pokazali da je u BiH popisano gotovo šest milijuna ljudi! Šest milijuna ljudi utrpalo se u napaćenu Bosnu i Hercegovinu, nagurali se ljudima u kuće, podrume, tavane i liftove, razapeli po avlijama šatore i parkirali kamp-kućice: jedan u Zenici, čitali ste nekidan, sagradio kuću na vrh nebodera.

Šest milijuna, cijela uža srbija ljudi natiskala se između Cazina i Bijeljine, dok u Bosni i Hercegovini prema svim relevantnim procjenama ne živi više od tri milijuna i sedamsto, maksimalno tri milijuna osamsto hiljada stanovnika. Što je, samo trenutak da izračunam, margina od gotovo šezdeset posto. Šezdeset posto! Demografi Ujedinjenih naroda bit će zadivljeni preciznošću bosanskohercegovačkih popisivača.

– Koliko ste rekli? – pitat će oni.

– Točno tri miliona sedamsto devedeset dvije hiljade petsto šezdeset dvoje – spremno će potpredsjednik državne popisivačke komisije baciti debelu fasciklu na stol. – Plus-minus šezdeset posto.

– Šezdeset posto?!? – u nevjerici će eksperti UN-a protrljati uši.

– Aha – odgovorit će mu ovaj. – Predsjednik komisije se izgleda ubio.