On the road

Povezani članci

• Masovna ubistva i tragedija jednog društva: Sistem nije zakazao
• Stjepan Mesić: Pravo da šutim, nemam
• Kako ubediti Bošnjake da su Srbi: Nacionalistička pohvala devširmi
• Veleučilište lažljivosti
• Anders Breivik – Oslo: Lažna zastava terorizma
• Apel za spas Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu

Ovo je jedna američka pjesma koja ne trpi podmetanja / nije nadrealizam nije simbolizam / ovo je asfalt pod tvojim nogama. D. Coupe)

Piše: Zoran Ljubičić

Ovih dana deseta će godišnjica njegove smrti te sam namislio pisati nešto o (u)poznavanju Alena Ginsberga, jednoga od najvećih američkih pjesnika dvadesetog stoljeća. Naslov priče pozajmio sam iz naziva knjige također velikog i slavnog J. Kerouaca, njegove čuvene knjige kojom će izvršiti stanoviti utjecaj na životni stil generacija mladih zapadnjaka: bitnika, hipstera, hipika i raznih drugih «žalosnih izdanaka jedne trule civilizacije», kako je to iz svoje duhovno prosvijetljene perspektive pisao genijalni Čedomil Veljačić. Podnaslov stihovi su američkog pjesnika mlađe generacije koji sažimaju u sebi, bar ja tako mislim, i zaokružuju putanju  tog, na putu začetog, američkog slobodarskog duha, makar onakvog kakvim ga je proslavila američka popularna kultura.

 Da bih u priču unio vlastito iskustvo i doživljaj cijele te prozno – poetske imaginacije i svjetonazora asfalta pod nogama, citirat ću Ginsbergove stihove iz pjesme «Kral Majales»: Ja sam kralj maja/a to je Adamova duga kosa/i brada mog sopstvenog tijela.

Moja kosa odavno više nije duga. Prorijedila se i izgubila na kvaliteti; ni u jednoj varijanti onog što bi se moglo smatrati dugom kosom ona to više ne može biti, niti simbolizirati ono značenje koje joj je namijenio M. Forman u svom glasovitom filmu istog naziva. Uostalom, P. P. Pasolini, jedan drugi «divni gubitnik», davno je napisao esej o tome da duga kosa      nema više u sebi onaj ubojiti simbolički naboj kakav je nekad imala.

Postmoderna je uzdrmala sve perspektive, dokinula čvrste točke prosudbe i demokratizirala mogućnost izbora. Danas je sve legitimno.

Brade se, i pored svega, teško odreći. Davno je prestala biti crna, prošarala se svim mogućima nijansama, vuk je dlaku promijenio ali ćud(oređe) nikad.

Ginsberga sam prvi put čitao u dvadeset i nekoj godini i danas mislim da je to bilo relativno kasno. Članak o njemu izišao je u jednoj od najboljih tiskovina ondašnjeg vremena – zagrebačkom Startu: crno bijela fotografija sa koje pamtim obrise naočala, brade i čvrstih usana. Dijelovi Urlika/Howl koje sam naučio napamet, koje znam i danas i koje ponavljam svaki put kada «padnem u bed»: – Vidio sam najveće umove svoje generacije/uništene ludilom izgladnjele histerične gole…

Ne sjećam se više je li u tom članku objavljena informacija o tome da je Ginsberg dobitnik nagrade struški «Zlaten venec» za poeziju, jedne od najpoznatijih svjetskih nagrada za poetska dostignuća, ali ja sam znao da ću otići u Strugu i da ga moram upoznati.

S preranom završenim fakultetom, s previše vizija a malo pameti, s bolnom osjetljivošću na nepravdu i nerazumijevanjem «suštine prevare», nezaposlen i zapušten, s dugom kosom i bradom vlastitog tijela, s provincijskim etiketama na leđima i s grafitom «kultura» na stražnjoj strani farmerica, s truleži ustajale čaršije ispod nosa, s prorijeđenom rajom školskom kojoj sam postao neobičan i čudan, jer sam ja – uvijek najbolji, jedini bio bez posla a oni su već radili: inspektori, bezbjednjaci, policajci, zamjenici direktora…, kivan na sve i svakoga, bez djevojke koja me prevarila s nekim idiotom jer je odlučila bogato se udati – i udala se za tipa godišta njenog ćaće, baš takav – s hidrogenskim džuboksom u ruksaku i nesposoban za prilagodbu, odlučio sam biti malo on the road.

Brat mi je pozajmio sto deutsch maraka zarađenih u sezonskom čišćenju generalskih govana u Baškom Polju, u jednom od vojnih kampova bivše države kamo su u to vrijeme preko biroa za zapošljavanje odlazili oni bez perspektive (ne znam jesu li u demokraciji ugledali svjetlo dana, ali znam da su krvarili). Poklonio mi je i teške kožne čizme kupljene pojeftino od Poljaka, neku tvrdu socijalističku inačicu Timberlenki i Panama Jacka, teške ko’ crna zemlja. Na mojim nogama te su čizme bile moćno oružje od eventualne ugroze dokonih pasa i kojekakvih gmazova.

Odlučio sam krenuti putem kojim do tada nisam išao: prema Sarajevu, zatim na istočnu Bosnu, na Sandžak, preko Kosova i zapadnom Makedonijom spustiti se do Ohrida i Struge. Put me, međutim, nije vodio baš onako kako sam zamislio. Dobro se sjećam vožnje do Sarajeva, pamtim čak i plavi fapov teretnjak i lice vozača, sjećam se i da sam došao do Goražda, ali pojma nemam kako sam se našao u Priboju, gdje sam točno spavao tu prvu noć na putu i tko me uopće dovezao dotle.

Branili su veru

Izašavši iz autobusa iz Novog
Pazara na kišu
ispišao sam se pokraj zidina
Tvrđave u Magliču
i razgovarao sa psima na obali
Ibra
Pokazali su mi zube i lajali su
dugo, dugo.

(A.  G. 20.10.80.)

Onda me je netko pokupio i povezao u posve suprotnom pravcu. Umjesto prema jugu, ja sam stopirao za sjever. Sjetio sam se u tom trenutku savjeta starog caropoljskog i jajačkog boema Murice Ajkinog, savjeta koji je glasio: – Ako ne ide na jednu stranu, pređi na drugu i digni prst. Tom drugom stranom «jablan je krenuo» u nekoj vrsti polukruga: Priboj – Užice – Čačak – Kruševac pa na autoput. Promijenio sam nekoliko vozila od Priboja do Kruševca, a zadnji je bio neki furgon pun kreča i gipsa, spavao sam u toku puta na tim vrećama i izašao na autoput bijel ko’ laboratorijski miš. Nije mi to smetalo, kao što nije smetalo ni ciganskoj čergi koja me ugostila, nahranila i omogućila da prespavam kod njih.

(Sa Ciganima ću živjeti nekoliko godina kasnije u Beču kada sam ostao bez posla, a rođaci mi pokazali put u park. Tri mjeseca kod čika Jove i njegove Babe. – Sa rođacima sjedi, jedi i nemaj posla, – govorio je Krnjo, prvi Cigo koji je pedesetih godina prošlog stoljeća dospio na Zapad. U tom društvu ja sam vidio svašta, a ponešto i naučio. S obzirom da nas je u dva sobička i dnevnom boravku znalo ponekad biti i preko trideset (svi Cigani koji su imali problema dolazili su na spavanje kod čika Jove Lazarevačkog), ja sam shvatio da u tom životu nema ničeg magičnog – kako su prikazivali u ono vrijeme popularni filmovi o Ciganima; ja i danas mislim da je ključna odlika ciganske društvenosti ogovaranje. To umijeće kod njih je naprosto fascinantno, ali ne bih prepričavao sadržaje njihove intime koja je najčešće bila predmetom ogovaranja.)

U čergi kod Kruševca ja sam se dobro naspavao i odmorio. Čavrljao sam dugo, dugo sa najstarijom Cigankom koja mi je gledala u dlan i (pro)rekla da ću biti nesretan u ljubavi, ali da ću imati puno novca u životu. Ovo drugo mi je mislena imenica, a za prvo se nadam da supruga neće zaviriti na Portal.

Rano sam izašao na autoput i zaustavio neki šleper makedonske registracije. Sad sam bio siguran da ću doći do Struge, ali tip je išao skroz na drugu stranu. Bilo mi je svejedno. Stopiranje zna biti vrlo naporno i opasno po zdravlje na jakom suncu pa sam ja sada bio na putu za Bitolj. Vozaču se nije ni žurilo: kupali smo se na nekom jezeru kraj Titova Velesa i još par puta zaustavljali se pored vinograda i brali grožđe. Nismo čekali da grožđe sazrije do vinske sudbine, da se pretvori u Kavadarku, T’ga za jug ili Kratošiju. Uživao sam oslobođen teških misli o poslu, novcu, Florinoj nevjeri, a zaboravio sam i zbog čega sam krenuo na put. Cilj je geografski bio vrlo blizu, ali mi se sad odjednom nije prekidalo putovanje. Makedonac je bio dobar čovjek i plaćao je svako svraćanje u kavane. S njim sam došao do dna Makedonije, baš ondje gdje «sunce vječno sja», i rastali smo se drugarski na raskrižju za Ohrid.

Bilo je već kasno predvečerje, dobro se vidjelo i ja sam stopirao i ne žureći se previše. Mislio sam da ne bi bilo loše tih nekoliko desetaka kilometara do Ohrida proći i pješice. Kada je prošlo deset sati navečer i kad sam shvatio da mi po mraku neće nitko stati, odlučio sam prespavati na livadi pored ceste. Jedan jedini grm bio mi je nekakav zaklon i ja sam se ispružio na počinak u svojoj vreći.

Sunce mi se rano pokazalo iznad glave, netko je već čuvao ovce na livadi i nije mi preostalo ništa drugo doli da se umijem rosom i izađem na cestu. Brzo sam ustopirao neko lokalno prometalo (kunem se da je za volanom sjedio sam Goce Delčev) i nastavio spavati do Ohrida. Do Struge je već bilo lako i od Ohrida sam je mogao dohvatiti pogledom.

.  .  .

Govorim o osobnom iskustvu i doživljaju putovanja ka središtu svjetskog poetskog svetkovanja. Babilonsko prokletstvo jezičnih razlika u Strugi se briše samo od sebe i preobražava u jedinstvenu melodijsku zvučnu liniju poezije koja polazi iz glazbenih vokala gosta iz Indije, širi se u lepezi jezično različitih poetskih izričaja i završava s Ginsbergovim američkim beat «svođenjem  na posljednju stijenu svijesti». Nekoliko dana i noći, noći bez interpunkcije, Struga se «bratimi sa licima iz svemira». Tad postaje jasno zašto se jedna od najljepših pjesama na makedonskom jeziku zove T’ga za jug. Čini vam se u tom trenutku da je Ohridsko jezero kraj svijeta, granica iza koje nema više ništa jer je sva ljepota sabrana na tom mjestu i da su sva lijepa lica iz svemira došla baš tu da govore jezikom božanskim, jezikom kojim su govorili sumnjičavi preci prije nego su poželjeli biti nešto više i od samoga Boga.

Upoznali smo se ispred bazilike sv. Sofije u Ohridu. Središnja svečanost dodjele Zlatnega venca okupila je u Bazilici kremu makedonskoga političkog i kulturnog života. Ginsberg je bio također pristojno obučen. Ja sam sjedio na stepeništu sa svojom vrećom za spavanje ispod ruke, obučen kako i priliči freaku u vrelo ljetno predvečerje, sa nešto preostalog sitniša u džepu. Valjda sam ličio na Ginsberga iz vremena kada je pješačio na Tibet ili se smucao po prašumama  Središnje Amerike. Nisam mogao biti nezamijećen. Svi su pogledavali prema meni jer se ni po čemu nisam uklapao u to društvo i Ginsberg se u jednom trenutku izdvojio iz tog uštirkanog i ušminkanog svijeta i sjeo kraj mene. S obzirom na njegove javno deklarirane sklonosti ka ljepšem, muškom spolu, ja sam vodio računa da nam se slučajno koljena ne dodirnu i da on to ne protumači kao nekakav znak. Čovjek mi se stalno zagledao u lice; moje žuđeno pjesničko božanstvo i idol bio ju tu kraj mene, desilo mi se ono što sam sve donedavno samo sanjao, a sad nisam znao kud ću sa sobom. Spasila me stara bosanska navika da od čovjeka kojemu ne znaš što ćeš reći zatražiš cigaretu. – O, yes!, rekao je Ginsberg iako ja nikad u životu nisam zapalio cigaru. Za joint nije bilo ni mjesto ni vrijeme, iako se ne bih kladio da nije imao kakav smotuljak trave u džepu. U svakom slučaju očekivao sam bar da ću zapaliti neku originalnu američku marku ili nešto egzotično, nešto što ima okus i miris putovanja na koja su se znali otputiti Ginsberg i njegovi prijatelji. Ništa od svega toga. York se sad dimio između mojih prstiju, ja sam odvažno ispuštao dimove u zrak visoko podignute glave i susprezao suze u očima: – Crknite!, cijedio sam kroza zube, upućujući otrovne riječi ljepoticama sa makedonske TV koje su se ispred nas došaptavale nešto u svezi moga ljudikanja sa Ginsbergom. I sljedećih dana one su se udarale laktima svaki put kada bismo se mimoišli na ulicama Struge. Pamtim jednu makedonsku Barbaru  Straisend među njima: – Fuck off!, – ja sam ovdje zbog Ginsberga, a ne zbog vas i vaših simpatičnih ženskih nosova.

Ne znam kako se Ginsberg osjećao u sličnim situacijama zvaničnog promoviranja i slavljenja njegovih poetskih dostignuća, ali vidjelo se da taj ambijent, ušećeren doduše na najvišoj organizacijskoj razini, nije primjeren njegovoj beat-ničkoj prirodi. Meni je od sve te ljepote ostala u ušima glazba ZG kvarteta i nezaboravna September on Jessery Road koju je Ginsberg otpjevao svirajući na harmoniju. Ja sam neko vrijeme pokušavao doći do te neobične glazbene naprave, ali sve što sam uspio nabaviti bile su Ginsbergove knjige i neki glazbeni brojevi njegovih pjesama u izvedbi mađarskog Hobo Blues Band-a.

Iza ponoći, kada je moje putovanje u poetsko – glazbeni svijet bradatog idola došlo do kraja, otvorena srca i čista uma mogao sam poći bilo kuda – i otišao sam, «ne ostavljajući slomljeno srce za sobom…» Neki me je tip iz G. Milanovca na svome motoru dovezao do Struge, do ušća Jezera u Crni Drim gdje je već čekalo njegovo društvo. Da, da,…, tamo gdje sunce vječno sja, tamo je Makedonija…

Probudilo me graktanje vrana na obali u trenutku dok je kugla sunca izranjala iz vode i Vila Ezerka dok je s haljinom oko bedara i u vodi do koljena ispirala ostatke mog prisustva između njenih nogu. Ne sjećam se kako se iskrala iz moje vreće za spavanje.

P.S: Još koju godinu kasnije stopirat ću za Strugu; zaželio se mladac čiste ljepote i poezije rane mladosti; Zlaten venec dobila je Desanka Maksimović, najpoznatija «baba srpske poezije»,  kako ju je nazvao M. Jergović. Bilo je to veliko razočaranje za mene: pred hramom sv. Save u Beogradu prelistao sam knjigu o Slobodanu Miloševiću kojoj je predgovor napisala Desanka i u kojemu je Slobodana predstavila kao nekakvu slobodu koja dolazi iz izvora sunca, ili tako nekako… Bio sam i u kolonama studenata koji su te godine bili predvodnici srpskog nacionalizma – šetnja od Novog Beograda do knez Mihajlove… Prisustvovao sam i onim sesijama srpskih intelektualaca na kojima se govorilo o glogovu kocu koji treba zabiti na Titov grob. Te godine Struga mi je zbilja bila kraj svijeta jer sam vidio da se jedan svijet koji sam, činilo se, poznavao raspada i ja ni jednog trenutka na tim danima poezije nisam osjećao zadovoljstvo. Želio sam kući.

 april/travanj ’06.