Omča

Izdvajamo

• U društvu u kojem je jednom jedan običan bravar promijenio svijet. Što neolibertarijanci imaju za kazati o toj činjenici? Kada se svijet kakvog poznaju sruši kao kula od karata? Kada oni za koje su mislili da su limitirani, da su ograničeni ustanu i pokažu im koliko su bili u krivu. Terminologijom povijesti taj događaj nazivamo – revolucijom.

Povezani članci

• YIHR BH organizira javne rasprave o ustavnim promjenama u Banja Luci, Mostaru i Sarajevu
• Lekcije iz vode
• Dva Božića
• Sustav učinkovitijeg nadzora boravišne pristojbe na moru Republike Hrvatske – prijedlog uvođenja sustava: e – nautičar
• Strvinarski humanizam
• ŽARULJA KOJA TUŽNO BLEJI

Samo oni maleni, skromni, pošteni mogu sagledati veliku sliku i biti savršeno svjesni da našim životima, politikom i društvom upravlja ono čemu oni nisu dorasli, nemani koju nazivamo – kapitalizmom.

Omča koju nam je svima stavio kapitalizam oko vrata obična je fikcija. Determinizam koji nam je tako mudro nametnut ( lat. Determinare ograničiti, odrediti) uči nas, tj. je obična teza da je u svakom trenutku samo jedna budućnost moguća, samo jedan sustav kojeg je nemoguće srušiti jer bi u tom slučaju nastao globalni kaos. Ako gledamo metafizički, budućnost je nemoguće objasniti, postoje jednadžbe u koje istina možemo uvrstiti prirodne zakone i ono što nas uči prošlost, no samo licemjerno i kauzalno određivanje sudbine, postavljajući je linearno i dovodeći je u slijepu ulicu jaram je kojeg u današnjici zovemo kapitalizmom. Gledajući svijet u kojem nema nade za promjene, ljudska se vrsta dovodi u situaciju beznađa, u situaciju krotkosti i taj oblik bijedne perspektive nazivamo – determinizmom.

Paušalno, političke grupacije ili stranke vole riječ promjena, često je koriste i uvrštavaju u svoje predizborne slogane, plakate i poruke. U svojim programima spremno se postavljaju promjene koje se u stvari odvijaju (ili bolje rečeno ne odvijaju), od načina na koje nisu, načina na koji se stvari neće odviti bez obzira na krajnji ishod. Semantička je to stranputica na koju ljudi vole krenuti zamišljajući s pravom (jer takva su obećanja) da konačno postoji treći put, svijetla staza obećanja koja će nas lišiti lihvarskih kredita, stalne prijetnje ovrha i bestidnih kamata kojima se ubija smisao života na odgodu.

Uvriježena tradicija govori nam da smo mi, ljudska bića, odgovorni subjekti, kapetani vlastite sudbine, budući da nam se ponudi, u pravilnim intervalima da sami odlučujemo o vlastitom napredku, vlastitoj budućnosti i da sami imamo mehanizam kako bi ona mogla i trebala izgledati ako je mudro odredimo, pametno zaokružimo, smisleno biramo. Etimologiju riječi neizbježno moramo shvatiti ozbiljno. Ona zapravo mora značiti nešto što nije izbježno. Dakle, u samom korijenu te riječi postoji i opozit, ono što može biti izbježno.

Zanimljivo je kako upravo tu suprotnost riječi neizbježno koristimo jako malo, gotovo nikako. U determinističkom neoliberalnom svijetu upravo ta okretnost svedena je na minimalno, plošno i tendenciozno. Oni koji rijetko koriste suprotnosti (nazovimo ga preispitivanjem) lako se uklapaju u kapitalistički, determinizirani svijet. U tom svijetu koncept šanse savršeno nam pokazuje istinsku sliku i namjere sustava. Šansa je savršeno uskladiva sa determinizmom i to je koncept sugestije koja u ljudima budi lažnu nadu, nadu u bolje sutra, nadu u promjene, jer stvarno determinirano pružanje šanse nije ništa doli izbjegavanje u konačnici otvaranja bilo kakvih šansi.

Kada imamo raznorazne šanse postoje brojni načini da o njima nešto ustvrdimo. Šanse koje nam se nude kroz politiku su svakodnevne parafernalije – poznati mehanizmi koje susrećemo u svakodnevici, a koji nisu jasna slika većeg predmeta, većeg problema. Ako nas uvjeravaju da će pokrenuti nešto na mikroskopskoj razini (urediti okoliš, izgraditi vrtić ili školu), možete biti sigurni da će ta stvar zapeti na makroskopskoj, onoj koja zapravo odlučuje o podjeli novca, razdiobi plijena. Platon je u svojoj čuvenoj metafori govorio o tesanju prirode dužinom pregiba, a pregibi od kojih mi krećemo – doslovce, su mjesta gdje jedna stvar prestaje, a druga stvar počinje. I to je temeljna fizika. Zakrivljeni prostor. Nedostupan golom oku horizont. Tu iluziju nude nam političke frakcije pod terminom promjena, pod sintagmom šansa i pod neformalnim predikatima srednje veličine.

Ako se učinite doista malenima, možete eksternalizirati doslovno sve, govorio je Platon i dao nam jasnu sliku današnje političke scene. Samo oni maleni, skromni, pošteni mogu sagledati veliku sliku i biti savršeno svjesni da našim životima, politikom i društvom upravlja ono čemu oni nisu dorasli, nemani koju nazivamo – kapitalizmom. Svi drugi (u koje ću mirne duše utrpati sve vodeće stranke i pokrete) samo su napuhani baloni, isprazni retorički konglomerati i narodski, prodavanje šuplje priče.

Učiti se skromnosti, sagledati svoje realne mogućnosti i u tom okviru djelovati naučna je fantastika našeg političkog spektra. Samim tim dolazimo do poraznih saznanja kako sve promjene koje nam nude, sve šanse padaju u vodu kod prve trgovine i borbe za dominaciju, za vlast. Postizborne koalicije prava su slika stanja, realna i kirurška, rentgenska slika povijesti bolesti i metastaza kojima je premrežena jedna kasta, kasta koja se narodski nudi narodu (mi smo jedni od vas, mi smo obični i pristupačni) jednom u četiri godine. Mnogima nevjerojatno „mlaka“ kampanja za predstojeće izbore, nedostatak političkog nabacivanja blatom i žara na koji smo navikli sugerira nam suštinski upravo ono što smo naveli u pasusima gore. Izlizanost pojedinih sintagmi (promjene, šanse) dovela je jednu demagošku determiniranost u konačnu stupicu, u postojanu i trajnu nevjerodostojnost koja se divljački emancipirala u potpuni poraz ljevice svrstavajući gotovo sve bezidejne aktere u centar, dakle poziciju mrtve točke, poziciju omče koju je nametnuo sustav, nametnuo sistem koji periodički gubi osvježavanje realnim krizama (pa proicira one fantomske – neprijateljstvo sa susjedima), sistem u kojem više nema prostora za nove manevarske opcije.

U tom više – manje očekivanom srazu sličnih i identičnih po prvi puta se pojavljuju neolibertarijanci pod nikada do sada viđenom opcijom lijeve strane koju podnosi kapitalizam. Dakle potpune kontrole lijevih struja koje će biti pod budnim okom i patronatom kapitala, zahuktalom impregnacijom bankovnog sustava. Pučku psihologiju koju će krstiti „slobodnom voljom birača“, a pomno nadzirati vlastitu izvedbu prihvaćanja pojedinih lijevih i liberalnih načela i time tu krajnje složenu operaciju prikazati kao šansu ili čak promjenu, danas koristi ta nova struja koja nam sugerira slobodnu volju.

Slobodnu volju koja nije moralno važna. Sofisticirani u znanosti (da ne kažemo štreberi) ovaj put nam neolibertarijanci nude promjene i šanse slobodom koja nije moralno važna. Da pojednostavnim, učenik koji se školuje za bravara u svojim limitima i biti će na koncu samo bravar, jer će ga neolibertarijanci osloboditi „teških“ predmeta (nepotrebnih) kao što su kemija, matematika i fizika. To društvo kakvim ga vide neolibertarijanci postat će tako društvo u kojem se oni najbolje snalaze. Društvo izvrsnih, društvo talentiranih i društvo – pametnih.

Omča koju nam je svima stavio kapitalizam oko vrata obična je fikcija. Determinizam koji nam je tako mudro nametnut (lat. Determinare ograničiti, odrediti) uči nas, tj. je obična teza da je u svakom trenutku samo jedna budućnost moguća, samo jedan sustav kojeg je nemoguće srušiti jer bi u tom slučaju nastao globalni kaos.
Omču koju nam je nametnuo kapitalizam najbolje osjećamo ovih dana pred parlamentarne izbore. Apatija, nesigurnost, osjećaj beznađa i strah. Poznato? Pa zar to nisu upravo osjećaji na kojima počiva sam kapitalizam? Sustav koji počiva na strahu, beznađu i krizama? Ne osjećate li tu omču koja vas guši?
U društvu izvrsnih, u društvu bogatih, u društvu izbora, promjena i šansi.

U društvu u kojem je jednom jedan običan bravar promijenio svijet. Što neolibertarijanci imaju za kazati o toj činjenici? Kada se svijet kakvog poznaju sruši kao kula od karata? Kada oni za koje su mislili da su limitirani, da su ograničeni ustanu i pokažu im koliko su bili u krivu.

Terminologijom povijesti taj događaj nazivamo – revolucijom.

HeraZnanje