ENG
Oliver Frljić: Hrvatska se nikada nije detuđmanizirala
Autor/ica 👤 Jelena Svirčić, Lupiga
Povezani članci
FOTO: Fond za druge
Mislim da uopće nisam radikalan, samo je društveni konformizam toliki da i ovo malo što radim izgleda radikalno. Užasno je iritantno kad pojedine kolege redatelji svoj konformizam i kukavičluk da imenuju stvari njihovim pravim imenom zamotavaju u celofan potrage za nekim kvazi-rafiniranim kazališnim jezikom.
Razgovor vodila Jelena Svirčić, Lupiga
Uz kazališnog redatelja Olivera Frljića i njegov rad konstantno se vežu pridjevi kao što su provokativan i kontroverzan, a reakcije vjerskih aktivista i konzervativnih političkih opcija na njegove predstave uvijek su dramatične i to ne samo u Hrvatskoj nego i diljem Europe. Posljednja u nizu takvih reakcija dogodila se prije nekoliko dana u češkom Brnu gdje su tamošnji čuvari moralne čistoće upali na predstavu „Vaše nasilje, naše nasilje“ i pokušali je prekinuti.
Ovaj razgovor vođen je usred jednog kasnoproljetnog pljuska i nakon objave da je Frljić jedan od dobitnika Nagrade građana i građanki Grada Zagreba – Nada Dimić koja se dodjeljuje osobama koje kroz svoja umjetnička djela i inicijative protestiraju, provociraju i ruše konvencije i tabue te koje aktivizmom mijenjaju svijet – na bolje. Frljić konstantno vrijeđa malograđanštinu, šutnju, močvaru. Kad se već tog posla nije prihvatio netko drugi.
Nagrada je ustanovljena 8. svibnja 2017. godine, na dan oslobođenja Zagreba i kao memento na Nadu Dimić, hrabru i prkosnu narodnu heroinu koju su domaći fašisti okrutno mučili i ubili, a pokrenuta je u okviru Fonda za druge čiji su osnivači i vlasnici kustosko-plesni par Zvonimir Dobrović i Bruno Isaković, a inicijatori i pokretači Nagrade zajedno s njima bili su aktivistice i kulturne djelatnice Vesna Kesić i Sonja Leboš te aktivist Eugen Jakovčić. Osnovana kao protestni čin Nagradi Grada Zagreba koju je aktualni gradonačelnik, Milan Bandić instrumentalizirao za vlastitu političku promociju i uručuje se istoga dana (31. svibnja) kada i službena, sada očito „Bandićeva nagrada“, čime je njen alternativni i protestni karakter jasno naglašen.
Nagrada se sastoji od „ulične kocke“, simbola pobune i protesta s ugraviranim imenom dobitnika/dobitnice, kao i od novčanih sredstava. Uz Olivera Frljića za predstavu „Šest likova traže autora“ po predlošku Luigija Pirandella izvedenu u satiričkom kazalištu Kerempuh, nagradu je dobila i novinarka Sanja Despot za seriju tekstova o pozadini i pravim namjerama organiziranog otpora Istanbulskoj konvenciji. Nagrada im je uručena u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika na Trgu žrtava fašizma.
Ovom nagradom odaje se priznanje „umjetnosti i kulturi koje se odupiru sve snažnijem sužavanju umjetničkih sloboda i poslušničkom pristajanju na šutnju“. Vas i vaš rad može se okarakterizirati svakojako, ali teško kao nekog sklonog šutnji. Jesmo li, s druge strane, društvo naviknuto na šutnju?
Ovo društvo funkcionira kao jedna tipična malograđanska baruština u kojoj se svi brinu za svoj interes i ne dovode u pitanje strukture koje proizvode sve ono što proizvode: od nacionalizma do sve većeg socijalnog raslojavanja i neimaštine kao glavne tekovine hrvatske samostalnosti. Znakovito odzvanja pretežita šutnja kazališne zajednice, ali i društva općenito, pred kategorijom nacije s kojom su se maskirale i nastavljaju maskirati lopovske navade mlade nam države. Domovinski rat, kao događaj koji u hrvatskom kontekstu može isključivo biti predmet nekritičke adoracije, bio je i ostao ultimativni argument kojim se prekida svaka rasprava o svinjarijama koje je Hrvatska napravila u zadnjih 25 godina.
Pokušati kritički govoriti o tim stvarima znači biti predmet različitih diskvalifikacija ‒ kako onih političkih tako i onih „estetskih“. Ako svom radu mogu neskromno pripisati jednu zaslugu, onda je to da sam kroz njega „autao“ sve one nerealizirane kazališne kritičare koji nastanjuju hrvatsku medijsku kanalizaciju. Popis tih koji su „stručno“ pisali i govorili o mom radu je podugačak pa ću ga preskočiti u interesu neke medijske higijene. Isto tako, gotovo da više ne radim u Hrvatskoj, ali moj međunarodni rad ostaje predmet interesa domaće javnosti.
Nedavno ste naveli da u zadnje tri godine niste radili u niti jednom kazalištu u Hrvatskoj do ovog angažmana u Kerempuhu s predstavom „Šest likova traži autora“?
Imao sam prije tri godine dogovor s Dubravkom Vrgoč i trebao sam u zagrebačkom HNK raditi predstavu „Richard III“ u kojoj je naslovnu ulogu trebao igrati Krešimir Mikić. Termini su bili potvrđeni, pružene su čvrste usmene garancije. Međutim, nakon svih tih silnih dogovora nije došlo ni pismo, ni razglednica. Intendantica je po svoj prilici odlučila da je oportunije ne imati me na repertoaru, o čemu me je (barem u okvirima malograđanske pristojnosti koju kroz program svog kazališta promovira) mogla obavijestiti. Da skratim priču ‒ i ovaj primjer ilustrira kako funkcionira zagrebačka kazališna čaršija.
Može se reći da je došlo do nekakve hipernormalizacije takvog stanja. Potpuno se normaliziralo u javnom prostoru slušati kako je Jasenovac bio radni logor u kojem se izvodila Mala Floramy a ne grozomoran logor smrti za hrvatske Srbe, Židove i Rome. Stradanja u Jasenovcu odavno su istražena i utvrđena, ali svjedočimo opakom revidiranju historiografski utvrđenih činjenica – kako se boriti s tim?
– SDP je u dva navrata imao mogućnost dekonstruirati nacionalnu mitomaniju koja je početkom devedesetih radila, i dan danas radi, na rehabilitaciji ideja i vrijednosti NDH. Međutim, SDP se uplašio sam sebe pa je brže-bolje donio Deklaraciju o Domovinskom ratu koja je cementirala jednu laž o tome kako je Hrvatska vodila isključivo obrambeni rat. Da ponovim po nebrojeni put ‒ Hrvatska je itekako imala teritorijalne pretenzije prema BiH i izvršila je agresiju na dio njezinog teritorija. To je neupitno i o tome postoje nebrojeni dokumenti. Tek kad djeca budu učila u školi da je etničko čišćenje dijelova BiH i prisvajanje njezina teritorija bilo dio službene hrvatske politike možemo se nadati nekom sazrijevanju ovog društva.
Da, ali događa se to da historiografske činjenice više ne predstavljaju nikakav autoritet.
– Medijski kontekst u kojem živimo i postfaktualne politike uništile su sve društvene konsenzuse osim onih proizvedenih na strahu. Tako je u Hrvatskoj stvoren konsenzus da je HOS ‒ paramilitarna skupina koja je otvoreno kao svoje historijske i ideološke uzore navodila Antu Pavelića i NDH ‒ u svojoj suštini antifašistička pojava. Ovaj revival NDH pokušao se dodatno legitimizirati uključivanjem HOS-a u službene obrambene snage Hrvatske. Dakle, umjesto da zakonski kazni veličanje ustaštva koje se provodilo kroz HOS, država ga je nagradila. Ali rehabilitacija ustaštva nije se dogodila samo kroz HOS. Primjera je toliko da bi se moglo pomisliti da je konstitutivni dio službene hrvatske politike, ali sjetimo se primjera koji najbolje demonstrira vezu državne politike s ustaštvom ‒ komemoracija na Bleiburgu pod državnim pokroviteljstvom. Mislim da bi komemoraciju na Bleiburgu, ako se već održava, trebalo otvoriti svake godine čitanjem imena onih koji su pobijeni u Jasenovcu kao i čitanjem rasnih zakona koji su proglašeni 30. travnja 1941. godine, a koji su to ubijanje i legitimirali.
Cijeli intervju možete pročitati OVDJE.
Autor/ica 👤 Jelena Svirčić, Lupiga
