Oktobarski izbori i javni nastupi političara: Zar ne vidiš šta ti govorim?

Izdvajamo

• Oktobarski izbori donijet će mnogo ovakvih stvari, a ni prijetnje eskalacijom sukoba sigurno neće izostati. Primjera neverbalne komunikacije, koji će odati stvarne stavove pojedinih političara, biće mnogo i neće ih biti pretjerano teško uočiti jer se u većini slučajeva neće raditi o treniranim govornicima, a do glasača je koliko pažnje će im posvetiti...za vlastito dobro. 'Komunikacija' koja će se odvijati u oktobru biće jedna od rijetkih prilika kada će glasači svoje (neverbalne) poruke - putem glasačkih listića - imati priliku prenijeti političarima, a do njih je šta će im tada reći...

Povezani članci

• Bandićeva ofenziva
• Samoubojstvo riječima
• Smijeh slobode
• Milanovićev zlatni šut
• Što je zajedničko Miloradu Dodiku i dobrom vojniku Švejku?
• Milanović primio časnike HVO-a, među njima i haški osuđenik Tihomir Blaškić

Foto: avaz.ba

Dobrih govornika među našim političarima svakako ima, ali čak i njihove izborne rezultate neophodno je posmatrati u kontekstu BiH, jer ljudi uglavnom ne glasaju na osnovu govorničkih vještina ili plana i programa koji političari nude, već na osnovu nekih ustaljenih okvira koji zavise od naše političke kulture, nacionalnosti glasača i onog za koga se glasa, kao i od glasačkih preferencija roditelja glasača i nekih obećanih benefita. Djeca u velikoj mjeri glasaju kao i njihovi roditelji jer su oni važan faktor koji utiče na formiranje svjetonazora i uopšte moralnih principa svoje djece. Stoga, veliko je pitanje kakve rezultate bi većina političara imala da na osnovu svojih govora te kao obični građani trebaju, recimo, ubijediti nekoga da investira u neki njihov projekat.

Veliki broj glasača u BiH, dakle, ne razmišlja o rezultatima rada stranke za koju glasa, ne preispituje ih, nije upoznata sa platformom ni onim što ta stranka nudi, često ne čuje niti jedan jedini govor osobe za koju glasa, a ipak za nju glasa. Faktor straha od novih sukoba, koji pored ostalih najčešće koriste Dodik, Čović i Izetbegović, tri vodeća političara u BiH, takođe je prisutan i igra značajnu ulogu prilikom glasanja. To je, nažalost, naše stanje i to je ono što godinama gledamo, a zbog toga ćemo na stvarne promjene čekati decenijama, dok oni koji ne ispunjavaju svoja obećanja nikad neće odgovarati za svoj nerad, niko ih za to i ne pita.

Dešava se i da se jedno govori, a drugo misli i pokazuje govorom tijela. Iako recipijenti toga uglavnom nisu svjesni, značajan broj ljudi – ukoliko pažljivo posmatraju govornika – uspije prepoznati da sadržaj govora i neverbalna komunikacija govornika nisu usklađeni, kao ni prilika u kojoj govori, a to je znak da nešto nije u redu. U osnovi imamo tri vrste govora. To su govori koje koristimo da bi svoju publiku informisali o nečemu ili je ubijedili u nešto, ili jednostavno s njom nešto proslavili. Dešava se, recimo, da govornik želi publiku o nečemu informisati, ali je način na koji se te informacije iznose potpuno neprilagođen, trijumfalan, pobjednički ili napadački. Iznose se informacije koje recipijenti trebaju zapamtiti, ali se ustvari najviše nastoji degradirati političke oponente. Važne informacije se ubrzo zaborave, ostanu negativne emocije, a glasači se tako ‘potiču’ da glasaju na osnovu prethodno navedenih stvari, ne na osnovu rezultata ili neke logike.

Na primjer, prilikom pomirenja i ujedinjenja SDP-ovih članova 2016. godine u Tuzli, vrlo je očito bilo da atmosfera nije bila baš onakva kakvom su je oni željeli predstaviti. Umjesto pozitivnih emocija zbog rješavanja dugogodišnjih razmirica među pojedinim članovima, na licima prisutnih tokom pres konferencije bio je namršten ili zabrinut pogled, a to je poprilično ukazivalo na njihov stav prema pomirenju i stranačkim kolegama. Kod nekih su emocije u potpunosti izostale, a to je govorilo puno više nego da su bile prisutne. Nije to bilo kao kod npr. Dragana Čovića, koji je svoj govor tijela tokom godina sveo na minimum što je karakteristika vještih govornika koji znaju upravljati ljudima, već zbog toga što prema govorima svojih kolega nisu osjećali skoro ništa. Moguće je da su unaprijed znali da je sve to bilo samo dio predizborne priče.

Značajan dio govora onih koji su se tada obratili ispred SDP-a bio je posvećen degradiranju oponenata, ali intonacija govornika nije bila prilagođena niti za svečano pomirenje niti za napade na političke oponente. Zastrašivalo se i mogućom eskalacijom sukoba ukoliko SDP ne pobijedi, pa je zbog svega toga cijela pres konferencija izgledala neuvjerljivo, sumorno, a ubrzo se unutar SDP-a sve vratilo na staro.

Da bi prilikom iznošenja nečega u što govornik ne vjeruje njegovi govor i neverbalna komunikacija bili kompatibilni, govornik mora ili biti izuzetno dobro pripremljen ili se nekako natjerati da vjeruje u ono što govori. Veliki je to kognitivni teret kad govornik mora izmišljati ili prilagođavati govor na licu mjesta, govoriti na neki određeni način za ciljnu publiku i gledati joj u oči, potisnuti neželjene emocije i uz sve to paziti na svoj govor tijela. Tijelo je u takvim situacijama vrlo teško kontrolisati i upravo tada ono počne odavati ono što govornik zapravo osjeća.

Takva situacija nedavno je zapažena prilikom gostovanja gospodina Safeta Softića u dnevniku kod Senada Hadžifejzovića. Hadžifejzović je Softića pitao da li ga je reis Kavazović podržao kao kandidata za bošnjačkog člana predsjedništva, a on je rekao da nije. Međutim, blaga promjena boje lica, izražen osmijeh zadovoljstva i kratko pokrivanje očiju rukom govorili su nešto drugo. To su neke od najčešćih gestikulacija koje se koriste kada se ne želi iznijeti neka informacija ili kada se ona želi predstaviti na drugačiji način. Naravno, mnogo toga se do izbora može promijeniti, ali govor tijela gospodina Softića ukazuje na to da je on u tom momentu znao za podršku Reisa.

Oktobarski izbori donijet će mnogo ovakvih stvari, a ni prijetnje eskalacijom sukoba sigurno neće izostati. Primjera neverbalne komunikacije, koji će odati stvarne stavove pojedinih političara, biće mnogo i neće ih biti pretjerano teško uočiti jer se u većini slučajeva neće raditi o treniranim govornicima, a do glasača je koliko pažnje će im posvetiti…za vlastito dobro. ‘Komunikacija’ koja će se odvijati u oktobru biće jedna od rijetkih prilika kada će glasači svoje (neverbalne) poruke – putem glasačkih listića – imati priliku prenijeti političarima, a do njih je šta će im tada reći…