Oko Kolinde je toliko licemjerja da su ugroženi interesi zajednice

Izdvajamo

• Oko Kolinde je toliko mnogo licemjerja da su ugroženi interesi društva i zajednice, pa zar nije sramotno slaviti izdaju a potirati junaštvo. I sam Papa Franjo upozorava suvremeni svijet, duboko svjestan štetnosti licemjerja, laži i dvoličnosti: „Licemjerje nije Isusov jezik. Licemjer je sposoban ubiti zajednicu“.

Povezani članci

• Teško Franje
• Jebi ga nikad nisam znao računati
• ISPUŠENI PIKAVCI
• Denis Bećirović: Antinacionalizam je jedan od glavnih stubova bosanskohercegovačkog patriotizma
• Kad fazani lete
• Slobodan Dukić: Vreme ludaka

foto korcula.online

Licemjer je sposoban ubiti zajednicu

„Za to smo se bako i borili“, govorio je partizanski komandant jedinice koja je u jesen te 1944. godine stupila i oslobodila otok Šipan, nježno tapšući po ramenu stariju gospođu u čiju se kuću uselila partizanska komanda u Šipanskoj Luci. Naime, gospođa Điva Ucellini se zabrinula budući je u sobi njenog supruga na zidu visila slika Stjepana Radića.

„Znate gosparu, on je bio veliki radićevac, a od kada je umro ja nijesam ništa u sobi htijela mijenjati. Jesam li pogriješila? Jesam li trebala skinuti sliku?“

„Niste bako, mi smo se za to i borili“, odgovorio joj je komandant, oslobodivši je svake strepnje, jasno oslikavši i narodnosni karakter oslobodilačke partizanske borbe u kojoj su se i pojedine jedinece i zvale po braći Radić.

Kroz cijelu našu povijest Talijani su otok Šipan, taj biser Mediterana, htjeli imati za sebe i zvali su ga „isola del oro“ – zlatnim otokom zbog bogatstva maslina i maslinova ulja, najfinijih srđela kako Šipanjci zovu sardine i opojnog mirisa rogača. No, zahvaljujući partizanskom otporu Talijani, pa ni Njemci kasnije, to nisu mogli ostvariti, a u toj su borbi za hrvatski Šipan, tada u okvirima Jugoslavije, mnogi dali svoje živote. Njima za zahvalnosu u parku  Luke postavljen je spomenik poginulima za slobodu koji su hrvatski eksremisti ukonili tijekom ratnih zbivanja devedesetih. Sramotno je i žalosno, da niti Grad Dubrovnik, niti Županija Dubrovačko-neretvanska taj spomenik do današnjeg dana nisu obnovili. Upravo suprotno, javnim novcem Županija i Grad na susjednom otočiću Jakljanu podigli su spomenik okupatorskim njemačkim vojnicima koje su partizani na tom otoku strijeljali.

Šipan i Jakljan su sljubljeni jedan uz drugoga, gotovo kao da su jedno tijelo, a isto tako, nekoliko milja sjevernije otok Korčula je sljubljena  sa otočićem Badijom. Mnogi koji posjete Šipan odu do Jakljana, kao što i većina koja dođe vidjeti Korčulu navrati i do Badije. Badija koja je u njedrima Korčule nije slučajno data na upravljanje Fra Jozi Zovku i Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji, koja baštini širokobriješku tradiciju najekstremiju među franjevcima, tako izrazito suprotnu blagoj i pitomoj humanosti bosanskih franjevaca. Preko njihovog djelovanja  nastoji se zatamniti pa čak i izbrisati antifašistički karakter, orijentacija pa čak i povijest Šipana i Korčule, odnosno njihovih stanovnika.

Fra Jozo Zovko i KGK – foto korcula.online

Važnu ulogu u ovom izigravanju povijesnih istina su imale lokalne strukture vlasti, kako Grada Dubrovnika, tako i Županije Dubrovačko-neretvanske, koje su usmjeravajući svoju moralnu, političku i financijsku podršku – dovele do porazne činjenice naše stvarnosti da oni koji su čuvali vrijednosti i pripadnost Šipana  tisućugodišnjoj hrvatskoj tradiciji i kulturi, svoj spomenik nemaju, a oni koji su sve te vrijednosti napali i htjeli uništiti kroz novi europski nacistički sustav vrijednosti sada imaju i svoje spomenike, priznanja, ljubav i sućut, sve ono što je uskraćeno onima koji su Šipan oslobodili i sačuvali. Odgovornost političara koji pred ovom otužnom činjenicom sklanjaju pogled neće se moći izbjeći, a naročito i ponajviše odgovornost Župana Dobroslavića, kao osobe koja ima najvišu političku funkciju na Županiji.

Na Badiji je tako nedavno organizirana svečanost otkrivanja spomenika fra Bernardinu Sokolu, a za tu se prigodu fra Jozi Zovku  „ukazala“ gospa u liku predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, koja je u prigodnom slovu fra Bernardina Sokola nazvala mučenikom, isto kao što se u Katoličkoj Crkvi mučenikom naziva i Darija Kordića. Oni su podnijeli mučeništvo za vjeru, Crkvu i domovinu što je osnov njihove buduće svetosti koju mi doživjeti nećemo, ali Crkva sigurno hoće. Jer Crkva je u tome čvrsta – što je više mučenika to smo veći Hrvati i još bolji katolici. No logika bi govorila upravo suprotno- da je ugodnije živjeti u zajednici gdje manje ljudi pati i gdje je manje ljudi u muci.

No nevolja po fra Bernardina je u činjenici da su ga prokazali kao doušnika okupatorskih vlasti ne samo partizani već i njegove kolege franjevci i časne sestre. Slovio je za kvislinga i bio je odgovoran za smrt 7 partizana koje je Nijemcima prokazao. Naravno da bi bilo poželjno da mu je suđeno i da je dobio zasluženu kaznu, a ne da je ubijen bez suđenja, što se pravdati ne može iako treba uvijek promatrati stvari u kontekstu vremena. To što je ubijen bez suđenja ne znači samo po sebi da zaslužuje divljenje i počasti. Crkva bi željela, a u tome im pomaže predjednica Kolinda Grabar Kitatović, da se sve zaboravi te da kao istina ostane kako partizani nisu voljeli svećenike pa su ga ničim izazvani iz golog hira ubili. Kada bi to bila istina tada ne bi svi ostali svećenici i časne sestre sa Badije dobili zahvalnost za pomaganje partizanskoj vojsci, a glavna časna sestra Manes Karninčić predstojnica zavoda Anđela čuvara bila odlikovana za zasluge kao suradnica partizanskog pokreta, isto kao i Prior Samostana na Badiji Andro Vid Mihičić koji je bio i nosioc partizanske spomenice 1941. godine.

Umjesto da uzdiže na pijedestal časti i ponosa djelo časne sestre Manes i Priora Andre, kao predsjednica države kojoj u Ustavu, nad kojim je položola zakletvu, stoji upisano da baštini antifašističku tradiciju nasuprot NDH, predsjednica K.G.K. očito laskajući fra Zovku i ispunjavajući njegove želje uzdiže kvislinga u mučenika. Koja sramota same predsjednice, koja sramota Republike Hrvatske i konačno koja sramota i same Katoličke Crkve.

U svakom ljudskom biću savjest je ta koja nas kao nekim nevidljivim instiktom upozorava razlikovati dobro od zla. Smisao ljudskog života bi trebala biti u služenju istini koja te tako odmiče od laži i licemjerja.

Licemjerno je od Kolinde Grabar Kitarović otići u Varšavu prigodom obilježavanja godišnjice početka 2. svjetskog rata i dičiti se antifašističkom borbom, pa sutradan doći u Hrvatsku i odavati počast u borbi s partizanima poginulim ustaškim vojnicima u Gračanima, davajući im državni ceremonijalni značaj sa zastavama Republike Hrvatske na lijesovima, te time eksplicite poistovjetiti sadašnju Hrvatsku sa NDH.

Licemjerno je od Kolinde Grabar Kitarović kada u Jasenovac i Ahmiće odlazi kako ona kaže u tišini, gotovo na prstima, da je nitko ne čuje i ne vidi. Ali u tome nema ni humanosti, ni pijeteta, ni pravičnosti.

Licemjerno je prozivati za fašizam u Italiji kada se iz susjedne države poseže za Istrom, Rijekom i Zadrom, a ne vidjeti i ne čuti „Za Dom Spremni“ u vlastitom dvorištu.

Oko Kolinde je toliko mnogo licemjerja da su ugroženi interesi društva i zajednice, pa zar nije sramotno slaviti izdaju a potirati junaštvo.

I sam Papa Franjo upozorava suvremeni svijet, duboko svjestan štetnosti licemjerja, laži i dvoličnosti:

„Licemjerje nije Isusov jezik.

Licemjer je sposoban ubiti zajednicu“.