Offshore za ubojice

Ubojstvo sedmogodišnjeg dječaka Petra Golubovića iz Konjica 2. srpnja 1992. bio je takav jedan, najstrašniji od svih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini devedesetih. Malog Petra – zajedno s roditeljima Đurom i Vlastom, profesorima u konjičkoj gimnaziji, te mlađim, petogodišnjim bratom Pavlom – šestorica pripadnika Specijalne policije iz sastava Interventnog voda Stanice javne bezbjednosti Konjic u gluho su doba noći, u dva sata poslije ponoći, izvukli iz stana, ugurali u dva automobila i odveli izvan grada, do policijskog punkta u selu Polja Bijela, pa još kilometar prema selu Spiljani. Tu su cijelu obitelj Golubović postrojili uz cestu i hladnokrvno strijeljali rafalima iz kalašnjikova.

Nekim čudom, mali je Petar pao nepogođen. Nakon nekog vremena krvav, prestravljen i uplakan, ali živ, izvukao se između beživotnih tijela svojih roditelja i mlađeg brata, pa nesigurnim korakom krenuo prema kilometar udaljenim svjetlima onoga punkta u Poljima Bijelim. Dječački čisto vjerujući dvojici policajaca, kroz suze im je ispričao što se dogodilo, a ovi su to odmah dojavili u Stanicu javne bezbjednosti. Otamo su uskoro stigli po mališana, odveli ga do mjesta zvanog Begin Vir i izvukli iz automobila.

Ovaj put posao su obavili kako valja.

Punih dvadeset pet godina kasnije, lanjskog je prosinca u Konjicu i Sarajevu uhapšeno trinaest bivših pripadnika Armije BiH i HVO-a optuženih za ratne zločine i ubojstva Srba u Konjicu i okolnim selima 1992. i 1993. godine, među kojima i likvidaciju obitelji Golubović. O dvostrukom strijeljanju sedmogodišnjeg dječaka Petra Golubovića tim je povodom potresnu priču napisao moj drug Dragan Bursać, i za taj tekst objavljen na Al Jazeeri ove godine dobio najveću europsku novinarsku nagradu, European Press Award, ali i za Bursaćevu nagradu i za malog Petra Golubovića slabo se čulo i u Bosni i Hercegovini, a kamoli u Hrvatskoj. Imamo mi za šutnju i zaborav dovoljno svojih ubojica i zločina.

Slabo se tako u Hrvatskoj čulo i za nekog Zdenka Grbavca, pripadnika HVO-a Konjic, jednog od trinaestorice uhapšenih toga prosinca: bolje se čulo za oca njegove žene, Božu Ljubića, čovjeka koji je u Bosni i Hercegovini osnivao i HDZ BiH i HDZ 1990, a danas u Hrvatskom saboru kao zastupnik originalnog, domovinskog HDZ-a ustrajno priziva neumrlu Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu. Toga Bože Ljubića zet, eto, Zdenko Grbavac je od osamdeset i osam ubijenih Srba iz Konjica i okolice svojom rukom, kažu optužnica i svjedoci, ubio trojicu: kad su veću grupu zarobljenih srpskih civila iz Bradine vodili prema tamošnjoj pravoslavnoj crkvi, on je trojicu izvukao iz kolone i u dvorištu jedne kuće hladnokrvno pokosio rafalom iz kalašnjikova.

U travnju ove godine optužnica protiv Grbavca je potvrđena, a u srpnju je njegov slučaj spojen s procesom protiv ostalih iz konjičke Armije BiH i HVO-a. Zdenko Grbavac suđenje je čekao na slobodi, založivši kuću u Ljubuškom na ime kaucije razrezane na stotinu hiljada konvertibilnih maraka. Prije tjedan dana trebao se prvi put pojaviti na Sudu BiH u Sarajevu, zbog sumnji u kršenje zabrane napuštanja Bosne i Hercegovine. Na sudu se, bolno očekivano, nikad pojavio nije: vrlo brzo saznalo se da je, gle čuda, u međuvremenu napustio BiH, i da je pobjegao, gle čuda nad čudima, u Hrvatsku.

U jednom od potresnijih trenutaka iz bogatih historijskih kronika bosanskohercegovačkog pravosuđa Grbavčev je odvjetnik Davor Šilić ispričao Tužilaštvu i Sudu kako se dan prije čuo sa svojim klijentom, koji u Hrvatsku nije pobjegao od suda već zbog – obitelji. ‘Na to ga je nagnala obiteljska situacija’, uvjerljivo je objašnjavao advokat. ‘Bilo je između ovoga i razvoda braka.’

U Hrvata se, naime, znaju prioriteti, i između spašavanja braka i suđenja za ratne zločine pravi će Hrvat najprije spašavati brak i obitelj. Za obitelj Golubović i brak gimnazijskih profesora Đure i Vlaste ionako je, složit će se časni sud, dvadeset šest godina kasno. A obitelj i brak Zdenku Grbavcu su svetinja. Bili bi i vama da vam je punac osnivač dva HDZ-a i saborski zastupnik trećeg.

U ovom trenutku, negdje na teritoriju Republike Hrvatske slobodno i bezbrižno tako šeta Zdenko Grbavac iz Konjica, optužen za trostruko ubojstvo i tko zna kolikostruke druge zločine, jedan od trinaestorice pripadnika Armije BiH i HVO-a koji su one srpanjske noći strijeljali obitelj Golubović, pa se vratili po maloga Petra da ga ponovno strijeljaju, jednom za svagda. I nitko se, jasno, pretjerano ne uzbuđuje.

Uzbudit će se tako Hrvatska kad grupa očajnih migranata s Bliskog i Srednjeg istoka probije policijski kordon Velika Kladuša-Maljevac, pa iz Bosne i Hercegovine provali u Hrvatsku, mobilizirat će se nacija oko nesretnika iz Sirije i Afganistana skenirajući im fizionomije i tražeći među njima teroriste i besprizorne ubojice što kalašnjikovima ubijaju djecu i civile, a jedan baš takav – član terorističke organizacije što je ubijala djecu i civile – ušao im u državu kao rod rođeni, s putovnicom Jedine Mu I Vječne Hrvatske, pa se razbaškario po Domovini svoj na svome, miran i siguran.

‘Imate li što za prijaviti?’ pitala ga je Hrvatska Država na graničnom prijelazu, ‘imam, trostruko ubojstvo srpskih civila’, šeretski je odgovorio Zdenko, ‘hahaha’, odgovorila je Država, ‘hahaha’, prisnažio je Državljanin.

I stvar funkcionira bez ozbiljnijih grešaka. Hrvatska je za ubojice iz BiH obećana zemlja, nešto kao offshore za ratne zločine: prije Zdenka Grbavca iz Bosne i Hercegovine u Jedinu Im I Vječnu Hrvatsku bježali su i Željko Džidić, optužen za ubojstvo trinaest zarobljenih vojnika Armije BiH u Mostaru, i Tadija Šunjić, optužen za ubojstvo jednog bošnjačkog civila u mjestu Vojno kraj Mostara, i Velibor Bogdanović, zbog ratnih zločina nad mostarskim Bošnjacima osuđen na pet godina zatvora, i Zlatan Mijo Jelić, optužen za ubojstvo generala Vlade Šantića, i deseci drugih zločinaca i ubojica, na čelu sa slavnim Dominikom Ilijaševićem Comom, koji je tih slavnih ratnih devedesetih u intervjuu Nacionalu plastično objasnio kako je ‘za hrvatstvo spreman i umrijeti’. ‘Tko god želi’, ponudio je Como, ‘ja ću mu dati napunjen pištolj, a nek’ mi on dadne svoj, i za hrvatstvo ćemo pucati sebi u glavu.’

Takav se, kako znamo, nikad nije pojavio, pa je Dominik Ilijašević na kraju optužen za masakr nad Bošnjacima u Stupnom Dolu i ratne zločine u općinama Vareš i Kiseljak. Kad je na koncu pravomoćno osuđen na petnaest godina zatvora, slavni je Como, razumije se, spakirao putovnicu i otišao u Hrvatsku, gdje se skrasio sa ženom – jer bilo je valjda ‘između toga i razvoda braka’, a brak i obitelj su najvažniji – i lani, pridružujemo se čestitkama, dobio kćerku.

‘Smatram da u Bosni i Hercegovini više nemam što tražiti’, povjerio se novinaru Večernjeg lista tih dana, pobjegavši pred izricanje kazne. ‘Mi Hrvati iz Bosne i Hercegovine ponosimo se što imamo dvije države, i zašto ja ne bih imao pravo biti tu?’

I zaista, zašto Como – i general Mijo, i Željko, i Tadija, i ostali hrvatski vitezovi, i naš junak Zdenko Grbavac – ne bi imali naše pravo da budemo tu? Tko god misli da oni to pravo nemaju, Como će mu dati napunjen pištolj, pa neka za hrvatstvo puca sebi u glavu.

Ako i promaši, nije problem. Drugi put će posao obaviti kako valja.