Povezani članci

• Slavo Kukić: Zajedničko sluđivanje naroda
• Josip Broz drugi put među Hrvatima
• ČAJKOVSKI NA ODEONSPLATZU
• Nezbrinuta ex-yu djeca
• Uskrsnuće kuma Đoke
• Raul Kevrić: Mali pravno-politički rječnik

Kao što sam ranije već zapisao, ovdje većina ljudi, i pored providnih ograda tipa: “Svi su oni isti”, “Ovo nije moj rat” ili “U svakom žitu ima kukolja”,  potajno navija za “svoje”. Tako u raspravama najčešće ostajem sam kad pokušam da pitanja kolektivne krivice razbijem o tvrdo tlo golih fakata. Taj do sada sizifovski posao najčešće pokušam obaviti jednostavnim, naoko priglupim pitanjima: “Misliš li stvarno da su svi Oni balije?” Ili: “Bogati, bi li stvarno mogao dići ruku na djevojčicu?” (Dijete komšije koji je, doduše, dobar, ali, eto, nije “naš”.)

Bože sačuvaj, odmah se prene balkanski ketman. Ko bi mogao poželjeti nešto loše, na primjer, našem “bre” Zoranu, Srbijancu “udatom” u naše krajeve, Prvim Brkovima ulice prkosa?! Ni govora! Naš  Zoka … Međutim, čim počne uopštavanje, govor radija, propagande, politike – stvar se istog časa stubokom mijenja!

Šta da se radi s pacifizmom, pokretom koji je u raznim vremenima i na različitim meridijanima polučio dosta uspjeha? Kako njegove postulate primijeniti na prostore zadimljene balkanske krčme? 

Da li treba da se uzdršiš od odbrane pred napadom opasnog neprijatelja, za koga će tvoje odbijanje da se zaštitiš biti smiješno, toliko apsurdno da mu vjerovatno  neće ni pasti na pamet da odustane od nakane da te stručno i zanavijek sredi?

Kad (se) ovo pitam, prije svega mislim na način vođenja ovog rata, broj i karakter njegovih žrtava. Među njima su u zapanjujućem procentu civili. Čak i na “plamenom” Balkanu je bez presedana ovolika količina zlosilja nad starcima, ženama i djeci. Za ovu tvrdnju dovoljni su mi “samo” zločini nad mojim Gradom, u njemu, ali i u njegovoj okolini.

Čuo sam fijuk snajperskog metka upućenog ka tijelima zajapurenih, oznojenih domaćica koje petkom trče do pijace, tražeći zaklon među ruševinama, da bi pribavile porodici struk zeléni, sitnicu za mršavi nedjeljni ručak; bolan odjek u meni izazvala je smrt djeda komšinice Dese, na Donjem Selu, starca koji je odbio da pođe sa svojima u zbijeg, sve nadajući se da će tako sačuvati njivicu i kravicu. Ubijen je na kućnom pragu. Jednim jedinim metkom. Doslovno me je u prvim mjesecima rata s nogu oborila i prvi put na razmišljanje o izlasku navela vijest o ubistvu mog kolege Đure Golubovića, njegove supruge i dvojice njihovih sinčića; Svaki put kad nas brđani, grmalji, granatiraju, bez krivice krivom, bukvalno mi se plače: to gine neko drag, nestaju dragi ćoškovi mog djetinjstva, vrela mjesta prvih ljubovanja …

Da se, ipak, vratim osnovnoj dilemi: kako biti pacifista – ovdje i sada?

Odbiti pušku?

Sabotirati bilo kakvu i bilo čiju vojnu službu?

Odbiti zaboraviti važnost JEDNOG muškarca, JEDNE žene, JEDNOG (recimo baš onog komšijskog) djeteta?

Koliko se teško rješivih zamki krije iza ovih, prividno jednostavnih, načelno opšteprihvatljivih pitanja!

Zar i sam rat, svođenje svih “civilizovanih” tema i dilema na puko preživljavanje, nije li i on jedno veliko ili – ili?

Može li moj narod, južni, slovenski, ikad doći do toga da u ogromnoj većini kaže NE režimu, ratnohuškačkim vijestima, lažnoj pozlati “bolje budućnosti”?

Odbiti pušku?

Prozrijeti Pravila Službe?

Plašim je da je i u vezi s ovim ćutljivi nobelovac iz Doca imao pravo.

Plašim se.    

 

***

 

D r a g i   G o r a n e (1) , 

 

Ne znam ni koliko je sati, ne znam ni koji je sledeći sat, i ne znam zašto to ne znam?!

Dešava se nešto u meni. To osećanje mi nije tuđe, ali prvi put izlazi u mojoj svesti sa svim svojim sjajem i oblikom. NIŠTA, to je to nešto u meni koje mi ne da spokojstva …

Nemam motivacije, nemam iluzija. Nisam sposobna kao nekada svakodnevno da ih umnožavam. Ja sam čovek čija psihološka i duhovna konstitucija permanentno daje i traži, odnosno više daje nego sto traži ljubav. Ljubav je prva i poslednja potreba moga duha, ona je omotač od metafizičkog straha i studenila. Preko te energije života ja sebi produžavam život. Bez ljubavi prema čoveku i sve(mu) što ga okružuje, moj život gubi svaki smisao.

Danas su teška vremena nastupila, naročito za ( … )(2)  Kuga je zahvatila našu zemlju. Umesto ljubavi toliko mržnje je poraslo na ovom našem malom tlu, a u mene se uvukla takođe mržnja, iracionalna i racionalna, kao strano telo i ne da mi spokojstva.

Šta to mrzim?

( … )

… taj negativni naboj koji je sposoban u svojoj strasti da uništi sve. Ko sam, ko si, ko su? Zna li iko za nas?! Gde to piše, u kojoj je istoriji zapisano naše stablo, geneologija Nacije? Ko je posejao prvo seme? Čiji sam ja rezultat, ko su pradedovi naših pradedova? Ima alternativa, ali nijedna nije …

Indoktrinacija, karcinom patriotizma. Koliko je ljudi ginulo zarad tog iracionalnog osećanja? Vođama su uvek bile potrebne žrtve. Vladari su bedni ljudi siromašni duhom. Ne umeju sobom da vladaju. Kada bi to umeli, _eb i nikada bili vladari. ( … )

 … gospodariti tuđim životima. Kako je to strašno!  Kako nijednog trenutka ne posumnjaju u sebe, kako mogu živeti bez sumnje u sebe? Kakva li je njihova struktura svesti? Hoće svoje narode da izbave iz zla gurajući ih u još veće zlo. Zanemarena je najveć …

Nema opšteg bez posebnog.

Čudno je kako je stado u svim vremenima lišeno evolucije I kako su pastiri oduvek sisali mleko stada. Nikuda nismo otišli dalje no što smo bili.

 

Dragi moj prijatelju, moje nepisanje nikada ne znaci ćutanje. Nemoj se ljutiti. Preokupirana sam svojim ništavilom. Ja sam čovek koji ne veruje u kolektivnu sreću i blagostanje. Svaka pomisao na narod boli me. Svaka pomisao na pojedinca raduje me.

Ti pripadas mojoj radosti.  

 

K o n č a 

 

 

*** 

 

P o d r u m .   B u đ e n j e .

 

Jutro uvijek počinje pogledom na sat. U totalnom mraku. Palim stonu lampu, i pogledom šaram po fotografijama, neuredno poredanim uzduž neomalterisanih zidova.

Jutros sestra ima prekrasan osmijeh tužne ruže.

Vidim još samo Svenkove punačke usne, mirne kao na fresci. 

 

*** 

 

P o s l a n i c a

B u j a r u   H o d ž i

Nismo svi zauzdani , prisnî .

Jer , kao što pišem tebi , prijatelju ,

a ne Drugom , iza čijih pognutih leđa kleca dim

obogaljene Patrijaršije ,

u čijoj krvavoj košulji

skrivena flaša

corpus delicti , vreba

( sjeme mu neproklijalo

nigda

i nigdje ) ,

tako želim da znaš da iza mene ,

namjesto uličnih falangi , umorni ćuk

pjesmicom

razvigor stvara ,

sjetan i sam ,

no ipak

sasvim

neusamljen.

 

 

——–

(1)    Pismo moje skopske prijateljice, istoričarke umjetnosti, koju sam upoznao na Struškim večerima poezije koncem osamdesetih godina. Na ovo pismo sam sasvim slučajno “natrapao” prilikom prekopavanja po starim papirima u polumraku naše sobe i po, za jedne od mirnijih ratnih nedjelja. Bilo je u jednoj kutiji, po rubovima  nagriženo vlagom i memlom podruma. A pisano, zamislite,  1986. godine!

(2)    Razlivena slova. Da je znala gdje i kad ću ga opet čitati, Konča pismo sigurno ne bi pisala naliv-perom.