Od Velike Gospe do velikog vraga

Povezani članci

• Bilo jednom u Hrvatskoj: ‘Zla maćeha i vod podbuhlih patuljaka’
• Zvonimir Nikolić: Ponesi zastavu Dragane Vikiću, a mi ćemo po običaju da šutimo i gledamo
• Snežana Čongradin: Pohvalite nas što ne ratujemo
• Najneizvjesniji izbori od završetka rata
• Pravo na pravdu: Vrijedi li mrtva kokoš više od mrtvog djeteta?
• Viktor Ivančić: Slovo o olovu

Ima li ikoga tko je čuo ili barem pročitao propovijed msgr. Ante Ivasa u svetištu Gospe Vrpoljačke na dan svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije, a da se nije iskreno zabrinuo za zdravlje biskupa šibenskoga?

Ima li ikoga tko nije zazvao Gospu da milošću svojom obasja dušu biskupovu kada se iz nje se usred dana prolomio krik o „novome mraku“ i nadolazećoj tami? O mraku u kojemu se „sve više gubi čovjek, a često puta gubi ime, kulturu i identitet, pa danas često puta ni čovjek više ne zna što je“. I o „tami što se spušta“ i u kojoj su se „ispremještala sva sigurna mjerila istine i pravde, poštenja i poštivanja“. O pogubi „istina“ koje se danas proizvode „kroz medije i lobije“. O krepostima i darovima Božjim koji danas, pod krinkom pluralizma, „gube svoj izvorni smisao i sadržaj“. O izjednačavanju „Boga živoga i ljudskih idola, prave vjere i mafije svake vrste“ koje nam se svake večeri servira preko televizijskih ekrana, pod izlikom da je to „multi-kulti“. O širenju „pornografije i perverzija svake vrste“ koje nam se predstavlja kao „sloboda izražavanja“ i „alternativni način života“. O „ubojstvu živog nerođenog djeteta“ koje se naziva „pravom na izbor“.

A ti, Gospe Sveta, je li ti tjeskoba nalegla na dušu kada je msgr. Ante Ivas ponovo spomenuo „mrak“, mrak koji „kao da je postao poželjan“, i kada ti je nakon tog tamnovitog uvoda podnio svoj još mrkliji prijavak o neizdrživim noćima u Krešimirovu gradu? Jesu li nebeski seizmografi uspjeli registrirati koliko je potresan bio taj biskupov vapaj iz srca tame: „Noćne zabave uz zaglušujuću i izluđujuću buku, često puta tako bezobzirno da mnogi više ne mogu živjeti u svojim kućama niti moliti u svojim crkvama, pa ni u katedralama, nude se sve više kao vrhunac moderne zabave. Gledao sam ovoga ljeta te prizore u našemu gradu. Kao da nikoga ne zabrinjava što je upravo to najpogodnije doba za ponudu iluzija i prodaju opasnih opijata i droga koje ubijaju mladu psihu. Je li moguće to tumačiti potrebom provoda, zarade, turizma, profita ili, kako u Šibeniku kažu, radi revitalizacije gradske jezgre?“ I jesi li nakon ovih riječi bila sigurna da ti se obraća biskup šibenski ili si posumnjala da tvoju zaštitu ište metropolit Sodome i Gomore i apostolski upravitelj Zrća i Guče?

A jesi li znala, Gospe mila, da se msgr. Ivas na tu nesnosnu buku nije potužio samo tebi, već i predsjedniku jednako mu svete Hrvatske demokratske zajednice, Tomislavu Karamarku? I da se po Šibeniku priča kako je poslovično ekspeditivni Karamarko naložio HDZ-ovcima koji obnašaju vlast u tom gradu da biskupu osiguraju miran san? I da je onda policija usred noći upala u glazbeni klub Azimut u blizini katedrale svetoga Jakova i vlasnicima zapovjedila da ugase muziku, rastjeraju goste i zatvore lokal, iako su imali urednu dozvolu da rade još sat vremena?

Mogla si već pročitati, ako i tamo gore ima interneta, da su policajci nastupili tako dojmljivo da je jedna gošća Azimuta to poželjela ovjekovječiti kamerom iz mobitela. Ali pretjerano revnosnom službeniku MUP-a, čini se, nije bilo do nagle popularnosti koja bi ga sustigla da se ta snimka počela šerati po Facebooku, pa je grubo odgurnuo djevojku koja je potom pala niz stepenice. O uspjehu policijske intervencije, umjesto neželjene snimke, sada svjedoči razbijeni mobitel. Nakon te brutalne scene, Azimut je prokuhao, a vlasnici su odbili otići s policajcima. Ali sila, kako i sama znaš, Boga ne moli, pa je po neposlušne stiglo policijsko pojačanje i odvelo ih u pritvor.

A onda su Šibenčani ustali u obranu ljudi koji su im ovoga ljeta uljepšali život brojnim koncertima i ostalim događanjima za koje ni grad ni Turistička zajednica nisu morali izdvojiti ni lipe. Pobunili su se protiv najava da će gradske vlasti popustiti pred biskupovim grintanjem i da omiljenom okupljalištu Šibenčana i njihovih gostiju prijeti ili zatvaranje ili premještaj negdje daleko od biskupovih ušiju. Pobunili su se protiv represije prema vlasnicima i gostima kluba u kojemu, otkako je otvoren, policija nije zabilježila ni jedan jedini incident, niti je ikoga – suprotno biskupovim tlapnjama – uhvatila s „opasnim opijatima i drogama koje ubijaju mladu psihu“. Pobunili su se protiv nasilja nad životima živih i neabortiranih ljudi, potaknutog od strane onih što u svakoj propovijedi licemjerno nariču nad životima nerođenih.

Pobunili su se, evo pa sama pročitaj što oni kažu zbog čega: „Šibenik je predugo šutio. Vrijeme je da pokažemo u kakvom gradu želimo i imamo pravo živjeti. Karamarko i Ivas nisu Šibenik. Šibenik smo mi koji cijeli život sjedimo na skalama ispred katedrale. Ako nam to brani kordon specijalaca, to je policijska država. Ako ih u tome predvodi biskup, to je klerofašizam u kojem ne želimo živjeti. To je naše ustavno pravo, kao što je naša sramota ako ćemo dopustiti kulturocid!“ I sazvali su prosvjedni skup na skalama koje od Azimuta vode do katedrale svetoga Jakova.

Ne vjeruješ ni sama kakav se veliki vrag izrodio iz biskupove mrgodne propovijedi na blagdan Velike Gospe? Ako pokušavaš odgonetnuti što li ga je isprovociralo da na svetkovini u tvoju čast progovori o novome mraku i tami što se spušta, ne znam od kakve će ti pomoći biti podatak da je baš uoči Velike Gospe pred Azimutom pjevala i svirala Nina Romić sa svojim bendom. Jer pjesme Nine Romić su takve da ih samo prostak može nazvati „zaglušujućom i izluđujućom bukom“.

Ali – tko zna što je biskup Ivas u njima čuo, ako je išta mogao čuti, budući da on, kažu Šibenčani, spava u dijelu grada gdje ne dopire muzika iz Azimuta… Ne znam, dakle, je li ga snervala ona pjesma koja počinje ovako: „Lako / ušo si na prstima / što ti ne priliči / Tako / mislio si da ne čujem / tvoje glasno srce / I da, o da, savršeno običan dan / Da, o da, glazba nije prestajala…“ Pa se nastavlja opako: „Dahom / dotakla sam zidove / i naše mirne sjene / I tako saznala sam / da vrijeme je da pobjegnem / I da, o da, savršeno običan dan / Da, o da, glazba je utihnula…“ I završava evo čuj kako: „Samo znaš promijeniti radio-stanicu / na neku nepoznatu tišinu / Samo znaš promijeniti radio-stanicu / na neku nepoznatu tišinu / tišinu.“

Ne znam, ponavljam ti, je li baš ta pjesma kriva što je biskup odlučio čitavom gradu promijeniti radio-stanicu, ukinuti muziku i zavesti zloslutnu tišinu. Ali znam da msgr. Ivas barem jednom u godini koristi priliku da se odmori od te „bezobzirne, zaglušujuće i izluđujuće buke“ koja mu u Šibeniku remeti san i molitvu. Događa se to svakog 5. kolovoza, kad biskup odlazi na mirni, tihi i dostojanstveni dernek u Čavoglavama, gdje mu umilno pjevaju Marko Perković Thompson, Mate Bulić, „Opća opasnost“ i njima srodni glazbenici.

I znam da mnogi Šibenčani ne bi imali ništa protiv da njihov biskup svake večeri usne uz takvu glazbu, ali u – Čavoglavama. Da tamo, u miru Božjem, živi taj svoj arkadijsko-pastoralni san, a njih da pusti da žive u svome gradu. I u svojim noćima, koje su živa kontra njegovome mrklome mraku