Od svijeta do nas: TKO JE UBIO ČINJENICE I LOGIKU?

Povezani članci

• Ako je politika kurva, političari su…
• Svetislav Basara: Bratstvo i putstvo
• Bijedna Naša na ispitu iz seksualnog odgoja
• Andrej Nikolaidis: Vesela strana propasti
• Autor i mediji – sujeta i kajanje
• Crna Gora građana ili „konstitutivnih“ naroda

Društvo u kojem živimo kolektivni je ubojica, a žrtve ubojstva su činjenice i logika 

Piše: Tomislav Jakić, Novossti

Francuska pokrene u Maliju, bez mandata Ujedinjenih naroda, vojnu operaciju protiv islamskih fundamentalista. Ista Francuska hrli u pomoć istim fundamentalistima koji u Siriji ruše vlast Bashara al Asada. I opet bez mandata Svjetske organizacije. Nelogično? Svakako, ali događa se. Sjedinjene Države i još neke zemlje dvije pune godine podupiru, što izravno, što neizravno (pa je tu i Hrvatska odigrala svoju ulogu), šaroliku „koaliciju“ protiv sirijske vlasti i koriste svaku priliku da naglase kako sirijski predsjednik naprosto mora otići. U trenutku kada američki predsjednik objavljuje da je donio odluku o vojnom udaru na Siriju, precizira se kako cilj udara nije rušenje Bashara al Asada. Nelogično? Itekako, ali događa se. O upotrebi kemijskog oružja u Siriji vijesti „cure“ već više od godinu dana. Čvrstog dokaza o tome tko to oružje upotrebljava – nema. Dapače, Carla del Ponte, šefica kontrolora UN za upotrebu takvog oružja kaže kako postoje jake indicije da to čine pobunjenici. U trenutku, međutim, kada pobunjenicima na vojnom planu sreća okrene leđa, najprije SAD, a potom i Britanija, pa zatim Francuska i Njemačka najednom „znaju“ da su u blizini Damaska to oružje upotrijebile režimske snage. I nitko drugi. Nelogično i protivno činjenicama? Očito, ali događa se. Snimci koji pokazuju posljedice upotrebe kemijskog oružja u Siriji, a koji se emitiraju uz „spasonosnu“ formulaciju „autentičnost nije bilo moguće potvrditi“ (pa je time sačuvana „objektivnost“) pokazuju ljude koji se nekontrolirano trzaju, ljude s pjenom na ustima i mnoštvo mrtve djece. Oni koji se bave žrtvama nemaju nikakvu zaštitnu odjeću, čak niti maske na ustima. A od, kako se tvrdi, oko 1.500 mrtvih, više od pet stotina su djeca. Je li i to nelogično? Jest. A jesu li to „informacije“ bazirane na sumnjivim i neprovjerljivim podacima? Jesu!

         U Hrvatskoj medijska je tema broj jedan, i to danima, prosvjed protiv ćirilice, zapravo postavljanja tabli na javne ustanove s natpisima na latinici i ćirilici, u Vukovaru. Manifestacije nekoliko stotina ljudi u gradu od 27.000 stanovnika redovno se nazivaju „prosvjedom Vukovaraca“. Nelogično i lažno? Bez svake sumnje. S „vukovarskim prosvjednicima“ koji su se prvoga dana prikazali u svojem vandalskom, razbijačkom liku, da bi im očito nakon toga „nepoznat netko“ savjetovao da se primire i samo održavaju na životu i šire duh netolerancije i otvorenog šovinizma (Srbe u Jasenovac – natpis u Dubrovniku), od prvoga dana mole i franjevci, a sisački biskup u pisanome tekstu moli Boga da odstupi aktualna vlast koju više ne naziva odnarođenom, nego bez ikakvih ograda protunarodnom. Je li vlast pozvala papinskog nuncija i potužila se na otvoreno miješanje Crkve u politiku i na podržavanje, čak i potpirivanje, necivilizacijskog, neevropskog i netolerantnog duha u društvu? Nije. A je li to nelogično? Jest, nelogično je do granice nezamislivog.

         U toj Hrvatskoj suočenoj s golemim problemima, s nesposobnošću da pokrene gospodarstvo, da privuče ma i jednu spomena vrijednu investiciju, da smanji broj nezaposlenih, osobito među mladima, kao glavna se tema, dakle, tretira ono što nameće relativno mala skupina militantnih „vječitih ratnika“, boraca za ostvarenje onoga što većina građana Hrvatske nikada nije htjela, a to je netolerantna, ksenofobična, u sebe zatvorena, po mogućnosti etnički čista država u kojoj pripadnici manjina imaju samo ona prava i samo onoliko prava koliko im podari većina, a „većinski građanin“ će dobiti medijski prostor da kaže kako se gaze njegova ljudska prava, jer on „ima pravo biti protiv ćirilice“. I nikoga nije briga što ćirilica nije došla u Vukovar s agresijom, nego se učila u školama širom Jugoslavije punih 45 godina. Gdje su tu činjenice, gdje je logika, pa i logika odgovorne uređivačke politike? Kao glavna tema tretira se smrt, vlastitom odlukom, čovjeka koji je proveo u zatvoru više od tri desetljeća zbog otmice aviona i podmetanja bombe sa smrtnim posljedicama, a da ni nakon tih dugih desetljeća nije shvatio da je na stranputici i da se ono čemu je težio ne ostvaruje i nikada i nije moglo ostvariti metodama za kojima je posegnuo. Razočarao se onime što je smatrao ostvarenjem svojeg životnog sna i odlučio prekinuti život, nakon što mu nije uspjelo ući na političku scenu. Tragična sudbina jednog pojedinca – svakako, ali tema dana, pogotovo u verziji da ga je „ubila Udba“? Nikako.

         Nakon dva „paketa“ financijske pomoći u vrtoglavim iznosima (a treći se najavljuje), grčko gospodarstvo stoji lošije nego na početku krize. Ipak od dosadašnjeg načina rješavanja – štednje i spašavanja banaka, nitko u Evropi ne odstupa. A o masovnim prosvjedima što se nastavljaju na ulicama grčkih gradova hrvatski mediji u pravilu više ne izvještavaju. Je li to nelogično u svjetlu nepobitnih činjenica? Teško bi bilo reći da nije.

         I tako bismo mogli nastaviti u nedogled, navodeći primjere koji svi potvrđuju samo jedno: činjenice i logično razmišljanje i zaključivanje izgubili su u svijetu politike i medija svaku važnost. Davno su prošla vremena kada je Adlai Stevenson u Vijeću sigurnosti fotografijama dokazivao da Sovjeti na Kubi instaliraju rakete. To su bili stvarni dokazi, potvrđeni svime što se kasnije događalo. Uoči rata u Iraku, Sjedinjene su Države ponovile Stevensonov scenarij u Vijeću sigurnosti, ali prezentirani „dokazi“ bili su laž i fabrikacija. I to je kasnije potvrđeno. A uoči napada na Siriju nitko se više ni ne trudi bilo što dokazivati. Dovoljno je reći: mi smo sigurni, s velikim stupnjem vjerojatnosti znamo. Ruski izvještaj koji prilično dokumentirano dokazuje da u Alepu u ožujku kemijsko oružje nisu upotrijebile vladine snage, nego najvjerojatnije pobunjenici, naprosto se zanemaruje. Baš kao i već citirana izjava Carle del Ponte; dok se inspektore UN ograničava na to da ispitaju je li bilo upotrebe kemijskog oružja, umjesto da traže jasan i nepobitan odgovor na pitanje: tko ga je upotrijebio. To – kao – ne trebamo, jer „mi znamo“. Za činjenice i logiku nitko više ne mari.

         Pa zato odgovor na pitanje iz naslova: tko je ubio činjenice i logiku, glasi – svi mi, od političara, onih koji su naredbodavci s krupnim kapitalom kao zlim duhom za leđima, te onih koji ništa ne shvaćaju, preko medijskih izvršitelja-poslušnika, intelektualaca koji šute i najšire javnosti koja bez otpora pristaje da je se tretira, doslovno, kao „stoku sitnog zuba“. Društvo u kojem živimo kolektivni je ubojica, a žrtve ubojstva su činjenice i logika. I ima li smisla još uopće nešto reći?