Od ‘pederčina’, ‘nakaza’ i ‘primitivca’ do ‘katolibana’

Povezani članci

• Kosor poručila starom prijatelju: Ivo imaćeš pošteno suđenje
• Radomir Lazić: Lišajevi
• Srđa Pavlović: Kako prepoznati fašizam
• Evropo, pamtiš li Holokaust?
• Sijamska pometnja
• Nova Herceg-Bosna za Bosnu bez Hrvata

Oni koji nemaju ‘profil’ na najpopularnijoj i najmnogoljudnijoj društvenoj mreži vjerojatno neće imati pojma o čemu pričam (ah, sretnici), no takvi su ionako u manjini, reklo bi se. Neka oni pružaju otpor, ali moglo bi se uskoro nekakvim referendumom srediti da ti čudaci koji još uvijek odolijevaju trendu uskoro budu Ustavom prisiljeni učlaniti se na Facebook. Neće se oni nama tu razlikovati od većine.

Piše:Boba Đuderija

Kad smo kod referenduma, fejzbučke vode su se ovih dana dobro zapjenile od svih ”ZA” i ”PROTIV” vjetrova. Otvaraju se ”grupe” i ”stranice”, a količina energije utrošena na međusobna komplimentiranja je zapanjujuća. Ovo ne primjećujem kao nepristrani promatrač, jer sam i sama dio jedne od struja, ali pokušat ću, nakratko, pogledati stvari iz ptičje, malko distanciranije perspektive.

Halabuka oko referenduma samo je još jedan od primjera na kojima se može uočiti kako ljudi, kad ”zabriju”, postaju suprotnost samima sebi (ili bar suprotnost onome što misle da jesu) i onome što tako strastveno zastupaju.

Naprimjer ljudi koji su ”ZA” referendum i koji se većinom predstavljaju kao vjernici i osobe pune kršćanske ljubavi spram bližnjega svoga, u spomenutim grupama i na stranicama ne libe se one koji su ”PROTIV” sasvim nekršćanski ispljucati uzduž i poprijeko. To pljucanje uglavnom uključuje tituliranje tipa ”pederčine”, ”četnici”, ”komunjare”, ”partizančine”, ”bolesnici”, ”nakaze”, ”čudovišta” i slično.

S druge strane, osobe koje su ”PROTIV” i koje se predstavljaju kao slobodoumne i tolerantne, u svojim argumentacijama često posežu za izrazima tipa ”katolibani”, ”seljačine”, ”primitivci”, a ima bogami i posezanja za ”ustašama” i ”kretenčinama”.

Stvari su, dakle, pojednostavljene do apsurda. Ili je crno ili je bijelo, boje između ne postoje. Ako si ”ZA” takav si i takav, ako si ”PROTIV” onakav si i onakav i točka. Tako jednostavnu računicu dvjema suprotstavljenim stranama povremeno znaju pomutiti oni koji se ne uklapaju u stereotip. Naime, pojavi se tu i tamo netko tko je recimo ”ZA”, ali nije vjernik, ili netko tko je ”PROTIV”, a svake je nedjelje redovan na misi. Po meni, takvi su najopasniji jer unose zabunu i pomutnju u precizno i logično postrojene zahuktale postrojbe.

Najzabavniji su pak oni koji uđu u neprijateljske redove, dakle učlane se u grupu koja zastupa stavove suprotne njihovima, u diskusiju se uključe rečenicom: ”Vi ste obične kretenčine”, a nakon što domaćini izraze svoje, blago rečeno, negodovanje i zatraže od uljeza da napusti grupu, dotični izjavi: ”Eto, pravite se da ste dobri, a ne dopuštate čovjeku da izrazi svoje mišljenje!” Uz to najčešće ide i dodatak: ”Nisam nikoga vrijeđao!” Pa sad, nije da nije u pravu, nazvati nekoga kretenom u ovoj zemlji odavno nije uvreda, još malo pa će dotična karakterizacija postati jedna od opcija izjašnjavanja pri popisu stanovništva.

No, nije mi bila namjera ulaziti dublje u temu referenduma, o tom se pitanju trenutno ionako na sve strane piše i govori. Ono što mene fascinira je fenomen uljepšavanja vlastite slike na tim fejzbučkim prostranstvima. Promatrajući posljednjih dana reakcije i komentare svojih Facebook-prijatelja, ne mogu a da ne pomislim da smo svi potpuno podjetinjili. U skladu s pojavom sveopće infantilnosti, došla sam do zaključka da smo svi mi, na ovaj ili onaj način, u većoj ili manjoj količini, obični – mali tirani.

Jer kako drugačije protumačiti činjenicu da sasvim odrasli i pametni ljudi u jednom trenutku pomisle da su upravo oni ti koji su zaduženi i kompetentni za procjenu toga što je (na Facebooku) ”normalno”, što sve spada pod prihvatljivo ponašanje na toj društvenoj mreži i, ovo mi je najdraže – ”čemu Facebook uopće služi”.

Pa tako imamo izjave:

”Facebook nije poligon za izražavanje svojih političkih stavova.” (Jer su to tako oni odlučili?)

”Facebook je mjesto gdje bi svaki ozbiljan čovjek trebao izražavati svoje političke stavove.” (Jer su to tako oni odlučili?)

”Profilna slika služi prepoznavanju (?!) prijatelja.” (Ja mislila da za to služe imena, prezimena i nadimci?)

”Idu mi na živce ovi što stavljaju trakice ”ZA” ili ”PROTIV”, ja to nikada, ali nikada ne bih napravio/la.” (Kao da to netko od njih traži?)

”Idu mi na živce ovi što pišu statuse malim slovima, kako su samo nepismeni!” (Jer je Facebook zamišljen kao permanentni književni natječaj?)

”Facebook je mjesto za opuštenu zabavu.” (Pod uvjetom da se ta opuštena zabava poklapa s tim kako ONI zamišljaju opuštenu zabavu.)

”Mrzim kad ljudi objavljuju fotke svojih kućnih ljubimaca, svoje djece, hrane, svojih putovanja, frizura, recepata, kuća, pejzaža…” (Nastavite niz.)

”Poskidat ću s liste sve one koji mi nikada ne komentiraju.” (E, ovo mi je omiljeno, poskidati s liste one koje uopće ne vidiš i ne čuješ, kojih, tako reći, uopće i nema, koji, zapravo, kao da ne postoje? Kako ti može smetati netko koga nema?)

Zašto ljudi misle da samo oni i upravo oni znaju ”kako je Facebook bio zamišljen”. Sudjelovali su u njegovom stvaranju sa Zuckerbergom? Kad čitam ovakve primjedbe i izjave, uvijek pomislim kako zvuče kao da je svaki korisnik prije registracije morao potpisati neku vrstu ugovora, svečane zakletve kojom se obvezuje:

Pisati statuse velikim početnim slovom, redovno komentirati ljudima koji su mu na listi, a ako je zbog nečega u istome spriječen, poslati Zuckerbergu i ljudima s liste pismeno opravdanje, držati jednu te istu profilnu sliku da ne bi njenim mijenjanjem zbunjivao one koji ga po njoj ”prepoznaju”, redovno lajkati svoje prijatelje, a ako je zbog nečeg spriječen, postupiti kao u prethodnom slučaju (pismeno opravdanje), ne iznositi ili iznositi svoje političke i ine stavove, nego kako njegovi prijatelji, znanci i neznanci smatraju da treba, objavljivati samo one fotografije koje neće nikoga iživcirati, znači izbjeći objavljivanje fotografija, a ako baš mora, neka objavi fotke svojih prijatelja koje živcira objavljivanje fotografija i tako dalje.

Statusi tipa ”Ja ne bih nikad ovo ili ono…” automatski poručuju – vidite kako sam ja samo dobar, pismen, opušten, zabavan, cool… I svi to radimo. U ovo ”svi” uključujem i sebe, naravno. Svima nam se omakne napadić taštine ili sebeljublja u trenutku dok glumimo ”sebedarje” (hvala Bandiću) i to je ustvari normalno.

Problem nastaje onda kad nismo sposobni povremeno zastati, promotriti sebe i shvatiti da nismo ni po čemu bolji ni drugačiji od drugih. Barem dok to imamo potrebu javno naglasiti. No, ova pojava ionako nije Facebook-ekskluziva. Facebook je po mnogočemu poprilično realan odraz stvarnoga života.

Koliko god mi šutjeli o tome.

Danas.net.hr